Kao što se moglo i očekivati, rasprava o uvođenju eura u Hrvatskoj je posve zamrla. Iz tog razloga podsjećamo na presudne elemente tog procesa koji će nam odrediti političku i ekonomsku budućnost, a kao svojevrsni comic relief tu su nevolje desnice s pitanjima monetarnog suvereniteta.

Dvije stvari se nameću kao predmet razmišljanja povodom najavljenog priključivanja eurozoni u razdoblju “kampanja” organiziranih od strane Ministarstva financija RH i Hrvatske narodne banke. Nakon promotivnih konferencija i pisma namjere o ulasku u eurozonu objavljenog početkom srpnja, članci i istupi o toj temi u potpunosti su zamrli, što upućuje na već poznatu činjenicu da postoji snažan konsenzus između poslovne zajednice, političke elite i regulatornih državnih institucija o potrebi, štoviše neizbježnosti uvođenja eura. To znači, s obzirom na to da ostalim društvenim akterima manjka ili interes za problematiku monetarnog suvereniteta ili kapacitet da o tome javno govore, da će se proces uvođenja eura najvjerojatnije pokazivati kao niz proglasa i obavijesti. Javnost će s vremena na vrijeme biti obaviještena o tome kako proces koji se ne može izbjeći napreduje.

Druga neobičnost vezana uz uvođenje eura tiče se desnice u Hrvatskoj. Naime, iako postoji mnoštvo pozicija desno-od-centra, nijedna se stranka ni predsjenički kandidat nisu ozbiljnije osvrnuli na ovu temu neposredno vezanu uz suverenitet, navodno ključni termin političkog vokabulara na desnici. Postoji zanimljivo, iako još nenapisano poglavlje o odnosu desne, nacionalističke politike i takozvane nacionalne ekonomije, odnosu koji još od vremena predsjednika Tuđmana izaziva glavobolju za nacionalističku ideologiju i politiku. Za Tuđmana je uvođenje nacionalne valute bilo prije svega pitanje jačanja nacionalnog identiteta, ili kako je sam rekao u podužem intervjuu za katolički list MI objavljenom 1998. godine: “Nisam znao da je u Ženevi na jednom spomeniku kao znak novčane vrijednosti lik kune, da trgovci u srednjem vijeku idu u posjete s kunama u rukama itd., ali sam znao to da je važno prekinuti s imenima stranih valuta, valuta koje su bile znak izrabljivanja Hrvatske, a da uvođenje nacionalne novčane vrijednosti kune znači uvođenje nacionalne svijesti i na to gospodarsko područje.” Tako je uvođenje nacionalne valute shvaćao Tuđman, središnja figura hrvatske desnice, pa je stoga sasvim razumljivo pitati zašto se podrazumijeva da je dinar bio strana valuta i sredstvo izrabljivanja, dok uvođenje eura, također strane valute, predstavlja napredak.

Stupnjevi suverenosti


Jednu od poteškoća u današnjim raspravama o monetarnoj suverenosti predstavlja sve popularnija takozvana Moderna monetarna teorija (MMT), nastala tijekom posljednjih tridesetak godina kao nastavak i daljnji razvoj prethodnih uglavnom kejnzijanskih tumačenja novca. Ta je teorija izazvala mnogobrojne nedoumice i polemike, međutim, treba spomenuti samo dvije točke. Prvo, unatoč nazivu, Moderna teorija novca ne pretendira da bude teorija novca, nego opis onoga što se događa u monetarno suverenim državama poput SAD-a. Prema zastupnicima MMT-a, monetarna se suverenost ogleda u emisiji vlastite domaće valute i plaćanju poreza i drugih davanja u toj istoj valuti. Država pod tim pretpostavkama uvijek može financirati dug denominiran u domaćoj valuti, to jest nikad joj ne može “ponestati novca” te je u stanju kupiti bilo koju robu ili uslugu denominiranu u domaćoj valuti (uključujući radnu snagu) bez financijskog ograničenja. U kontekstu američke politike riječ je o tvrdnjama s dalekosežnim implikacijama jer se podrazumijeva da, ako su točne, problem deficita i duga predstavlja drugorazredno pitanje, odnosno da, dok god postoje neupotrebljeni resursi i nezaposlena radna snaga, država može pokrenuti ambiciozne projekte poput Green New Deal-a ili javno financiranog zdravstva bez ograničenja. Time se retorika republikanaca i fiskalnih konzervativaca sagrađena oko pitanja “Tko će platiti skupe socijalne programe?” posve ispuhuje i postaje bespredmetna. Drugim riječima, budući da država emitira vlastitu valutu i stvara potražnju za njom zahtjevom da porez bude plaćen u toj valuti, ona nije suočena s ograničenjima s kojima su suočena kućanstva i poduzeća te se stoga ne može ni analizirati po analogiji s kućanstvima i poduzećima.

Različite kritike su iznesene na račun MMT koje ovdje nisu toliko važne jer većina država ne zadovoljava pretpostavke monetarne suverenosti. Kada je riječ o europskim državama, primjerice, značajan dio ne emitira vlastitu valutu jer su dio monetarne unije, dok je ostatak vezan formalno ili neformalno uz euro i monetarnu uniju. Hrvatska od uvođenja kune 1994. godine može poslužiti kao primjer države koja nominalno emitira vlastitu valutu kunu, ali kretanje vrijednosti te valute vezuje uz kretanje vrijednosti eura. U pozadini sidrenja domaće valute kroz tečajni mehanizam stoji problem visoke razine euroizacije. Naime, za razliku od drugih aspekata tranzicije oko kojih će se povesti polemika i lomiti koplja po pitanju uspješnosti, za hrvatsku valutu se može jednoznačno reći da je kao projekt bila – neuspješna.

Kuna u proteklih 25 godina nije zaživjela kao valuta u punom smislu, odnosno nije obavljala standardne funkcije novca budući da sasvim očito nije bila ni mjera vrijednosti (to je do 1999. bila njemačka marka, nakon toga euro) ni sredstvo rezerve. S obzirom na to razmjerno je lako zagovarati uvođenje eura. Domaća valuta nije zaživjela kao novac u punom smislu, središnja banka de facto ima vezane ruke u vođenju monetarne politike, visok stupanj kreditne i depozitne euroizacije proizvodi rizike i troškove za kućanstva, poduzeća i državu. Nije li onda logično riješiti se nefunkcionalne valute, odreći se mogućnosti monetarne politike u zamjenu za eliminaciju valutnog rizika? U tako postavljenom okviru gdje se odričemo onoga što u stvari nismo ni imali (monetarna politka), a zanimaju nas samo koristi uklanjanja pojedninačnih rizika odgovor je sigurno potvrdan. Međutim, ulozi u priči o monetarnoj suverenosti su mnogo viši.

Obesmišljavanje demokracije


Ponajprije, jasno je da monetarna suverenost dolazi u stupnjevima. Vraćajući se na spomenute MMT postavke, država u idealnom slučaju, ne samo da emitira vlastitu valutu, nego također obavlja transakcije i zadužuje se u istoj valuti. No, za većinu država takav idealni slučaj nije dosežan. Francuski ekonomisti M.Aglietta i A.Orléan uveli su ideju hijerarhije novca u međunarodnim odnosima, naglašavajući središnju ulogu američkog dolara ili kasnije eura u opreci spram perifernih valuta. Češka kruna ili poljski zlot u međunarodnoj podjeli predstavljaju periferne valute i monetarni suverenitet Češke ili Poljske svakako ne odgovara stupnju kakvog ima SAD, no uzimajući u obzir neprestano odgađanje ulaska u eurozonu, te zemlje nalaze dovoljno dobre razloge za zadržavanje domaće valute bez obzira na položaj u međunarodnoj hijerarhiji. Jedan od razloga je vođenje industrijske politike i procjena da ulazak u eurozonu ne znači samo gubitak monetarne politike već i ograničavanje ekonomskih mjera u slučaju krize.

Kako je poznato, isprepletenost državnog novca i privatnog novca koji emitiraju banke i drugi ekonomski akteri karakteristika je suvremenih monetarnih sustava. Država pod uvjetima financijske liberalizacije ne može usmjeravati ponašanje privatnih aktera, ali s obzirom da državni stoji iznad privatnog novca i financijske imovine, može iskoristiti monetarni suverenitet da odredi kada i pod kojim uvjetima će se odvijati konverzija privatnog novca i imovine u državni novac, osobito u trenucima krize. Ako prihvatimo da monetarni suverenitet dolazi u stupnjevima, te ako zamislimo skalu u rasponu od SAD-a do Grčke, onda nije teško uočiti da se puna monetarna suverenost ne ogleda samo u boljem utemeljenju ekonomske politike u uzlaznom dijelu ciklusa već omogućuje i robusni odgovor na recesiju i krizu. Recentna nam ekonomska povijest pokazuje mnoge primjere zemalja koje su se odlučile razmijeniti stupanj monetarne suverenosti za nominalni pomak prema gore u međunaronoj monetarnoj hijerarhiji. Argentina je to učinila vezivanjem domaće valute za američki dolar, dok je grčki put uključivao napuštanje drahme i uvođenje eura. Oba slučaja nude građu za raspravu o odnosu monetarne suverenosti i demokratskog poretka. Grčki slučaj je osobito značajan budući da pokazuje da zemlja koje nema načina rješavanja problema likvidnosti uslijed gubitka monetarnog suvereniteta, ne može provoditi demokratski donesene odluke, čak ni u slučaju da su potvrđene na referendumu. U grčkom je slučaju učinak gubitka monetarnog suvereniteta dodatno pogoršan činjenicom disfunkcionalnosti monetarne unije čiji je Grčka dio. Iako su neke reforme eura pokrenute nakon krize ustanovljenjem institucionalnih tijela poput Europskog stabilizacijskog mehanizma i Jedinstvenog mehanizma supervizije, glavni nedostaci Europske monetarne unije nisu dotaknuti, zemlje periferije još se uvijek nalaze zatvorene u istom poročnom krugu sa zemljama centra, dakle u situaciji da se ne mogu ekonomski natjecati, niti imaju na raspolaganju instrumente prilagodbe, izuzev interne devalacije.

Iako se u anakronom nacionalističkom poimanju novac najčešće pojavljuje samo kao jedan od mnogih markera nacionalnog identiteta, u režimu otvorenih kapitalnih tokova i uznapredovale financijalizacije, monetarna suverenost se ne može jednostavno podvesti pod političku suverenost. Monetarna je suverenost relativna, odnosno pokazuje se kao mjesto u međunarodnoj hijerarhiji novca, otkrivajući istovremeno odnos državnog novca prema tokovima privatnog novca i kapitala. U mjeri u kojoj politički suverena država nije u stanju kontrolirati tokove privatnog novca, bit će joj potrebna vanjska asistencija i prilagodba kroz interne mehanizme štednje i rezanja troškova. U krizi eurozone, monetarne unije u koju Hrvatska ulazi pod pretpostavkom uklanjanja rizika disfunkcionalne domaće valute, ogleda se specifičan odnos monetarne i političke suverenosti – daleko od toga je monetarna suverenost samo jedan aspekt političke, naprotiv, njezin gubitak može obesmisliti i učiniti bespredmetnim sam proces demokratskog donošenja odluka.