Posljednji pariški atentati znače korak dalje u eskalaciji terora i otkrivaju psihološki utjecaj nove strategije tzv. Islamske države u Francuskoj i Europi. Naime, nasuprot prethodnim napadima, koji su bili usmjereni protiv redakcije satiričkog lista Charlie Hebdo, događaji od prošlog vikenda pokazuju kako su teroristi željeli napasti srce civilne zajednice. Spirala atentata i istovremenoga bombardiranja islamističkih središta u Siriji nažalost nije spriječila dalje širenje islamističkog terorizma u Europi, jer je sada očito da Islamska država manipulira migracijskim tokovima prema Europi i da u njih infiltrira svoje članove, dok se tehnokratski krugovi u Bruxellesu zgražavaju i na samu pojavu prve bodljikave žice na bilo kojoj europskoj granici. Čini se da sve ide prema scenariju premještanja vjerskog civilizacijskog rata na tlo Europe, već odavno programirana u laboratorijima globalističke  oligarhije.


Međutim, unatoč emocionalnim izjavama protiv „barbarstva Islamske države“, Zapad se još ne želi suočiti s dubokim uzrocima toga fenomena i nastoji sanirati posljedice palijativnim mjerama. Doista, nastavak ratobornih pothvata i neokolonijalne politike na Bliskom istoku, a ujedno podupiranje zapadno-američkog saveznika, vehabijske Saudijske Arabije i drugih petromonarhija Zaljeva, kao glavnih izvoznika islamskog fundamentalizma, pokazuje suicidalan shizofreni stav. Naime, Zapad se najprije treba suočiti s vlastitom bolešću: moralnom i svjetonazorskom slabošću u obliku gubitka osjećaja za identitet i povijesnu odgovornost. Ako se prisjetimo riječi francuskoga filozofa Jean-Baptistea Lacordairea: „Narodi nestaju i gase se, jedni nestaju u neosjetljivoj agoniji i ugodnom odmoru. Drugi nestaju u zabavnom pijanstvu, pjevajući himne pobjedi i vječnosti“, vidjet ćemo razlog zašto pozivanje na obranu „zapadnog načina života“ ne treba poistovjećivati s neograničenom slobodom užitka, hedonizmom i permisivnim relativizmom koji se dobro uklapa u kenjkavo humanitarističko suosjećanje tipa „je suis Charlie“ ili, sada, „generacije Bataclan“. U ime zapadne civilizacije, racionalizma i fetišizma tržišta, u ime širenja nepovredive tržišne demokracije diljem svijeta, bezbolno i opasno „barbarstvo“ nastanilo se u našim glavama, u našim mentalnim navikama. Benjamin Barber opisuje anglosaksonsku i zapadnu civilizaciju kao „McWorld“, kao svojevrsni protusvijet i kontrapunkt islamističkom svjetskom kalifatu. Ono što je sigurno jest da su francuski  model integracije i engleski komunitaristički model diljem Europe neuspješni i istrošeni modeli integriranja izvaneuropskih migranata te da će trebati razmišljati o novim modelima suživota na drukčijim temeljima i društvenim  poveznicama. Naime, trebat će izgraditi modele nacionalne pripadnosti prema principu „zajedničkog projekta“ s identitetskim polazištima u kojima se svi građani prepoznaju.


Dominantna „globalna kultura“ jest tržišna kapitalistička kultura koja nastoji ukloniti i iskorijeniti kulturne identitete, uključujući i kršćanski, ali i muslimanski vjerski identitet. Sektaški i nasilni islamski fundamentalizam tada se pojavio i predstavio kao odgovor na  takvu dominacije globalne kulture. Globalizacija olakšava širenje načina života prilagođena  tržištu, a ne dinamici ljudskih zajednica. Generacijski prijenos kulture pretvorio se u poslovnu transakciju. To je razlog zašto je beskorisno i iluzorno apelirati na slobodu, jednakost i bratstvo jer javni prostor više nije rezultat zajedničke generacijske reprezentacije, već je određen na temelju bankovnoga računa ili pripadnosti bilo kojem povlaštenom sloju ili klanu političke i društvene elite. Štoviše, paralelno s gubitkom kulturnog identiteta, europski kontinent osuđen je na postupni nestanak autohtonoga stanovništva, koje doživljava ubrzanu zamjenu. Stoga borba protiv islamističkoga terorizma i tržišnoga kapitalističkog fundamentalizma nedvojbeno zahtijeva ponovnu uspostavu suvereniteta i kontrolu na europskim granicama.



Strateške pogreške


Slijevanje islamističkoga terorizma na europski kontinent ponajprije proizlazi iz konvergiranja i nagomilavanja strateških pogrešaka, prije pogrešaka na terenu, pogotovo u Iraku i Siriji. Naravno da takve pogreške potječu iz bogata repertoara i postupaka iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća: američke protusovjetske strategije podupiranja talibana, zatim vojne avanture neokonzervativne Bushove administracije u Afganistanu i Iraku nakon 11. rujna, a sve utemeljeno na ideji civilizacijskog mesijanizma i geopolitički provođeno kroz programe Projekt za novo američko stoljeće (Project for the New American Century), Inicijativa za Veliki Bliski istok (Greater Middle East Initiative) i dr. Što se tiče pojave Islamske države na Bliskom istoku, treba napomenuti da su irački suniti na neki način dopustili Islamskoj državi uspostavu kontrole na širem dijelu njezina teritorija jer su smatrali da u određenom smislu Kalifat vraća muslimanima dostojanstvo (kao neka vrsta obećane zemlje u kojoj bi živjeli svi povrijeđeni muslimani). S druge strane, irački Kurdi također snose  dio odgovornosti za širenje Kalifata  jer su zbog ponovne kontrole Kirkuka olakšali njegovu uspostavu. Također je bila kriva procjena međunarodne zajednice da će Assadov režim u Siriji brzo pasti, kao što se to dogodilo s Benom Alijem ili Mubarakom. Na taj je način većina zapadnoeuropskih zemalja zatvorila mogućnost posredničkoga pregovaračkog puta u Siriji i ustrajavala u podupiranju saveznika Saudijske Arabije, koja je oduvijek težila uspostavi salafističkog režima u Siriji  te financirala i slala džihadiste na sirijsko ratište. Na kraju, bilo je iluzorno misliti da će rat u Iraku ili Siriji biti izolirano krizno žarište jer se već pokazalo da se kriza lako prelijeva i zahvaća susjedne zemlje, poput Libanona. Jednako je bilo naivno vjerovati da će sirijske izbjeglice ostati u susjednim muslimanskim državama i da neće krenuti prema Europi.


Takvim strateškim pogreškama treba dodati i slabost labave i podijeljene zapadne koalicije protiv Kalifata, zbog koje se stječe dojam da bivše kolonijalne sile nisu kadre ili ne žele ponovno crtati granice novih državnih entiteta na Bliskom istoku, znajući da oni ne bi bili prihvaćeni ni od šijitskih ni od sunitskih država.  Zapadne sile također se boje da bi kopnenom vojnom intervencijom mogle zaglibiti, što bi mogao biti početak „kršćanskog križarskog rata“ kojem se u biti Islamska država nada jer bi onda mogla pozvati na opću mobilizaciju muslimanskoga svijeta.



Ulazak Kalifata u Europu


Borba protiv polimorfnog, asimetričnog terorizma bez teritorijalne baze svakako zahtijeva daleko složeniju i obuhvatniju antiterorističku strategiju, dok uporaba konvencionalnih vojnih sredstava i masovnih bombardiranja ISIL-ovih uporišta u Siriji ne rješava ništa. Zapad i boluje od metodološke i svjetonazorske shizofrenije jer se takvo izvanredno ratno stanje i specijalna vojno-policijska metodologija ne uklapaju u postojeći zakonodavni instrumentarij dominantne ideologije antirasizma, zaštite prava migranata i promigracijske politike. Ustrajati u podupiranju politike „otvorenih granica“ bez kontrole migracijskih tokova, a ujedno tražiti od države da se učinkovito bori protiv unutarnjeg islamističkog terorizma također odražava stupanj shizofrenije koja graniči s mazohizmom.


Islamski radikalizam zapravo je istovremeno regresivna srednjovjekovna sekta, puna bigoterije i nesnošljivosti, ali i postmodernistička hereza koja napada autoritet ukorijenjenih tradicija i kultura. Riječ je o neotradicionalizmu koji pokušava, dio po dio, rekreirati izgubljeno blještavilo minulih vremena Kalifata.


Islam kao vjera nije jedinstven već heterogen fenomen, a prema salafističkom tumačenju podijeljen je u 73 sekte. Sve te sekte završit će u paklu, osim jedne: salafista kao izabrane skupine za obećani raj vjernika. Hamamdi Redissi ističe kako salafizam, fundamentalizam i reformizam pripadaju istom semantičkom polju. Zapravo taj religijski oblik zagovara islam koji zaboravlja vlastitu povijest, islam koji diskriminira i koji funkcionira prema binarnom sustavu: čist–nečist, vjernik–nevjernik, čovjek–žensko itd. Suprotstavlja modernom svijetu iskonsko vrijeme i svijet objave, netaknut, reaktualiziran, proturječan. Takva vjera historizira zlatno doba kao vrijeme prvobitnih islamskih zajednica i profeta. U takvoj perspektivi, kontekst (povijest) u načelu oskvrnjuje tekst (božanska riječ). Zato treba progoniti kontekst (povijest i kulturu) i držati se doslovnoga teksta Kurana, bez mogućnosti drukčije egzegeze. Zapravo taj oblik islamskog fundamentalizma odražava koliko se vjerski fenomen u današnje vrijeme modificirao. On ovdje više ovisi o molekularnom inženjeringu nego o ishodištu teoloških kontroverzi i rasprava. Umjesto toga, formulirao se zbog geopolitičkih previranja na Bliskom istoku kao odgovor na sve agresivniji sekularni vojni mesijanizam Zapada. Riječ je o svojevrsnom dvojniku zapadnjačkog newageovskog sinkretizma. Postupno uništenje ljudskih zajednica, naroda i identiteta na globalnoj razini vodi prema civilizacijskoj tabula rasa u kojoj se više ništa ne razvija, ne niče, ne nastaje, nego se sve samo iskorjenjuje putem akulturacije, kakvu upravo provode kapitalistički globalizam i islamistički integrizam kao dva brata neprijatelja.



Islamizam: proizvod globalizacije


Dakle, destrukcija različitosti na području vjere i kulture generirala je novu vrstu fundamentalizma. Njegov uspjeh i njegova privlačnost mogu se objasniti plodnim globalističkom uvjetima jer globalizacija kao proces akulturacije ne podrazumijeva suživot i prožimanje kulturnih i povijesnih identiteta. Stoga francuski politolog Olivier Roy ističe kako je upravo fundamentalizam vjerski oblik najbolje prilagođen globalizaciji. Sekularizacija, naime, nije uspjela ukinuti vjerski fenomen, nego je potaknula njegovu emancipaciju i autonomizaciju od kulture i područja političkog i institucionalnog života. Lišena svog okoliša, kulturnog okruženja, vjera se predstavlja kao čisto apstraktno utočište, koje ne počiva na ničemu, na praznini poput pustinje. Tradicionalne religije i teološki politički prostori ustupaju mjesto mutiranim oblicima postmodernih religija, koje su prilagođene za globalno okružje bez teoloških i filozofskih sadržaja.


Na kraju, zanimljivo je ustanoviti paradoksalne analogije između salafizma i američkih protestantskih paradigmi. Naime, Amerika nije nacija kao europske nacije. S obzirom da se temelji na spoju iseljeničkih skupina bivših zatvorenika, skupina nepoželjnih u tadašnjoj  Europi, što su u Novom svijetu isključivo tražili šansu za bogaćenje, i puritanskih pastora, često vrlo radikalnih u tumačenju Biblije, SAD se pokazuje kao neka vrsta identitetskog „civilizacijskog mutanta“. Američka je povijest puna shizofrenije jer je njezin civilizacijski model uvijek oscilirao između moralizma fanatičnih pastora i duha odmetnika, kauboja ili tražitelja zlata, kao simbola moralne transgresije. Te dvije komponente objašnjavaju zašto su SAD uvijek spremne nametnuti svoj način života ostatku svijetu. Sličnu shizofreniju pronalazimo i kod islamskog fundamentalizma, pogotovo kod islamista druge ili treće generacija u Europi ili SAD-u, koji kao visokoobrazovani đaci savršeno koriste visoku tehnologiju, internet i Facebook, i u velikoj su mjeri podsvjesno fascinirani tehnološkim dostignućima Zapada, ali istovremeno nihilistički zagovaraju uništenja istoga tog Zapada i regresivni povratak u zlatno doba Kalifata, pročišćeno od tehnologije, grijeha i poroka.


jure-vujic