t
Pročitajte odlomak iz eseja "Muzej sutrašnjice" koji je objavljen u najnovijoj knjizi Dubravke Ugrešić - "Europa u Sepiji". Foto: Jerry Bauer
Fragmenti koje ovdje nižem slučajno su zapamćene slike ulovljene u kretanju: nečija gesta, ponašanje, tijelo, fraza, boja glasa, mala konverzacija. Fajl slučajnih, nepovezanih, unutrašnjih video zapisa. Pa ipak, postoji jedna poveznica koju uočavam naknadno: nijedan od tih slučajnih zapisa nije sretan. Istina, nije ni osobito nesretan. Puno smo sanjali u komunizmu, i to je bio njegov najbolji dio, rekao je Carlos, malešni taksist.
Taj najbolji dio neće naći svoje mjesto ni u jednom muzeju komunizma, naprosto zato što je neuhvatljiv: šmugnuo je u književnost, u film, u slikarstvo, u arhitekturu epohe koja je vjerovala da kreira novi svijet. S novim svijetom rodila se i nova umjetnost, koja je nadalje dobar dio svoga života provela u podzemlju, jer svijet koji je kreirala ubrzo više nije imao nikakve veze s postojećim. Ta umjetnost imala je oniričku snagu. Istina, i mnogi potrošači bili su sanjalački nastrojeni.
Santiago Calatrava gradi u Rio de Janeiru muzej koji obećava da će biti jedna od najljepših građevina na svijetu: Muzej sutrašnjice, Museu do Amanhã, Museum of Tomorrow. Sadržaj muzeja bit će, kažu, posvećen "ekološki održivom razvoju planete" (eco-sustainable development of the planet). Sadržaj se, ovako upakiran u birokratsku frazu, ne čini osobito privlačnim, možda i zato jer je onirička arhitektonska ljepota budućega muzeja sama po sebi sadržaj. Sam naziv muzeja osvještava u glavi budućega posjetioca mnoge stvari: svijest da je čovjek stanovnik planete, okružene drugim planetama; svijest da postoji budućnost za koju smo odgovorni, a odbijamo svaku odgovornost, štoviše, u ovome času najmanje nas brine budućnost; svijest da će jednoga dana neki budući ljudi suditi o nama, da će nas procjenjivati po tome što smo im ostavili, kakav smo im svijet predali u nasljeđe, kakvu umjetnost, glazbu, kakve kuće, književnost, kakve ljude, gradove, parkove, kakve vrijednosti. A onda, posve je moguće da su stvari puno jednostavnije. Možda se samo zemlja, koja vjeruje da ima sutrašnjicu (čak i ako se sutrašnjica zove Olimpijske igre 2016), usuđuje graditi muzeje.
"Evropa više ne voli život", rekao je negdje Peter Sloterdijk. "Ljudi nisu ispunjeni sjajem povjesne punoće, postoji samo istrošenost, entropijske kvalitete stare kulture", vlada "duhovna golotinja", smatra Sloterdijk. Je li naša epoha zaista "epoha praznih anđela"?[1] Koje su to poruke koje evropska sadašnjica šalje sutrašnjici?
Kada bi se mene pitalo, ja bih, kao književnica, odmah pomislila na očekivano, na ljude, na zapise o običnim ljudskim životima, nešto poput savršenog (i savršeno monstruoznog!) arhiva za buduće čitaoce, u čijim fajlovima nije propušten ni najmanji detalj iz života običnih, anonimnih ljudi, baš kao u pripovijetci Danila Kiša "Enciklopedija mrtvih", koju je pisac napisao inspiriran novinskom vjesticom o postojanju mormonskih arhiva. Međutim, kada se pokušam staviti u Carlosovu poziciju, poziciju potrošača snova, odmah se predomišljam, i kao mjesto odašiljanja poruke izabirem Museo Nazionale del Cinema u Torinu. Mjesto je toplo, senzualno i visoko ozračeno oniričkom energijom.
Tamo treba otići, u Nacionalni filmski muzej u Torinu, zavaliti se u naslonjač (u kojemu se više leži nego što se sjedi), staviti slušalice na uši, upraviti pogled nagore, prema kupoli neobične torinske građevine Mole Antonelliana, pratiti pogledom nečujno klizanje staklenog lifta s posjetiocima, koji su krenuli ili se vraćaju s vidikovca smještenoga na vrhu kupole. Nakon što smo i sami bili u tom staklenom kavezu, treba sada promatrati druge ljude kako lagano klize prema nagore i nadolje. Treba pratiti to puzanje po vertikali u kojemu više nismo sudionici nego promatrači.
A onda iz ležećega položaja, sa slušalicama na ušima, treba zaroniti u velika filmska platna pred nama, na kojima se vrte inserti iz filmova, iz zanemarene evropske filmske povijesti. Treba se katapultirati u svijet slika i, zavaljen u zamišljenoj budućnosti kao miš u siru, promatrati svoju nedavnu prošlost. Bože, sve je to bilo - Luis Buñuel, Federico Fellini, Ingmar Bergman, Lina Wertmüller, Liliana Cavani, Jean-Luc Godard, Miloš Forman, Sergej Ejzenštejn, Krzysztof Kieslowski, Bernardo Bertolucci, Michelangelo Antonioni, Jerzy Mentzel, Jeanne Moreau, Simone Signoret, Anna Magnani, Giulietta Masina i desetine drugih - i kamo je sve to nestalo?! I mislim, nije li, z neke budućnosne perspektive, baš filmska slika - a ne književnost, glazba i likovna umjetnost - najsnažniji i najuzbudljiviji proizvod naše epohe?A zatim treba odgledati film, koji je za muzejske posjetioce načinio Gianni Amelio, nasumično smontiravši scene plesa iz evropskih i američkih filmova. Slike plesnih parova laserskom snagom razbile su plakove mizantropije koja se s godinama nakupila u mojim venama. I čini se da znam i sadržaj poruke, te koju bih, kada bi se mene pitalo, odaslala u budućnost, u neki muzej sutrašnjice. Sadržaj moje poruke bio bi ples, ne "ples za zvijezdama", nego slike plesa običnih ljudi projicirane u nebo poput zvijezda.[2] Svoj izbor popratila bih dirljivom replikom Amande Wingfield, iz "Staklene menažerije" Tennesseeja Williamsa: "I've always said that dancing is the most civilized form of social intercourse."
1) "Inače, nalazimo se pred nekom vrstom medijumizma bez poruke, pred sindromom koji sam nazvao epohom praznih anđela: želio sam opisati situaciju u kojoj svi žele biti glasnici, ali u kojoj nitko ne čini napor da primi poruku; svi se žele dočepati razglasa da nešto kažu, upravljati računalom i nešto pustiti u tisak, ali, na žalost, nema se što reći. Sindrom zaborava poruke jest medijski nihilizam. Paralelno s tim rastu sredstva prenošenja zaboravljene poruke" (Intervju s Peterom Sloterdijkom, "Zarez", 1999, 19, str.12/13).
2) Film Ettorea Scole Le Bal (1983), film je bez riječi, u kojemu parovi u plesnoj dvorani plešu kroz gotovo cijelo 20. stoljeće, što je, eto, potvrda da se povijest (u ovom slučaju novija evropska povijest) može lako prikazati iz prostora jedne plesne dvorane, kroz geste, glazbu i pokrete.
Izvor: H-alter
Pročitajte odlomak iz eseja "Muzej sutrašnjice" koji je objavljen u najnovijoj knjizi Dubravke Ugrešić - "Europa u Sepiji". Foto: Jerry Bauer
Fragmenti koje ovdje nižem slučajno su zapamćene slike ulovljene u kretanju: nečija gesta, ponašanje, tijelo, fraza, boja glasa, mala konverzacija. Fajl slučajnih, nepovezanih, unutrašnjih video zapisa. Pa ipak, postoji jedna poveznica koju uočavam naknadno: nijedan od tih slučajnih zapisa nije sretan. Istina, nije ni osobito nesretan. Puno smo sanjali u komunizmu, i to je bio njegov najbolji dio, rekao je Carlos, malešni taksist.
Taj najbolji dio neće naći svoje mjesto ni u jednom muzeju komunizma, naprosto zato što je neuhvatljiv: šmugnuo je u književnost, u film, u slikarstvo, u arhitekturu epohe koja je vjerovala da kreira novi svijet. S novim svijetom rodila se i nova umjetnost, koja je nadalje dobar dio svoga života provela u podzemlju, jer svijet koji je kreirala ubrzo više nije imao nikakve veze s postojećim. Ta umjetnost imala je oniričku snagu. Istina, i mnogi potrošači bili su sanjalački nastrojeni.
Santiago Calatrava gradi u Rio de Janeiru muzej koji obećava da će biti jedna od najljepših građevina na svijetu: Muzej sutrašnjice, Museu do Amanhã, Museum of Tomorrow. Sadržaj muzeja bit će, kažu, posvećen "ekološki održivom razvoju planete" (eco-sustainable development of the planet). Sadržaj se, ovako upakiran u birokratsku frazu, ne čini osobito privlačnim, možda i zato jer je onirička arhitektonska ljepota budućega muzeja sama po sebi sadržaj. Sam naziv muzeja osvještava u glavi budućega posjetioca mnoge stvari: svijest da je čovjek stanovnik planete, okružene drugim planetama; svijest da postoji budućnost za koju smo odgovorni, a odbijamo svaku odgovornost, štoviše, u ovome času najmanje nas brine budućnost; svijest da će jednoga dana neki budući ljudi suditi o nama, da će nas procjenjivati po tome što smo im ostavili, kakav smo im svijet predali u nasljeđe, kakvu umjetnost, glazbu, kakve kuće, književnost, kakve ljude, gradove, parkove, kakve vrijednosti. A onda, posve je moguće da su stvari puno jednostavnije. Možda se samo zemlja, koja vjeruje da ima sutrašnjicu (čak i ako se sutrašnjica zove Olimpijske igre 2016), usuđuje graditi muzeje.
"Evropa više ne voli život", rekao je negdje Peter Sloterdijk. "Ljudi nisu ispunjeni sjajem povjesne punoće, postoji samo istrošenost, entropijske kvalitete stare kulture", vlada "duhovna golotinja", smatra Sloterdijk. Je li naša epoha zaista "epoha praznih anđela"?[1] Koje su to poruke koje evropska sadašnjica šalje sutrašnjici?
Kada bi se mene pitalo, ja bih, kao književnica, odmah pomislila na očekivano, na ljude, na zapise o običnim ljudskim životima, nešto poput savršenog (i savršeno monstruoznog!) arhiva za buduće čitaoce, u čijim fajlovima nije propušten ni najmanji detalj iz života običnih, anonimnih ljudi, baš kao u pripovijetci Danila Kiša "Enciklopedija mrtvih", koju je pisac napisao inspiriran novinskom vjesticom o postojanju mormonskih arhiva. Međutim, kada se pokušam staviti u Carlosovu poziciju, poziciju potrošača snova, odmah se predomišljam, i kao mjesto odašiljanja poruke izabirem Museo Nazionale del Cinema u Torinu. Mjesto je toplo, senzualno i visoko ozračeno oniričkom energijom.
Tamo treba otići, u Nacionalni filmski muzej u Torinu, zavaliti se u naslonjač (u kojemu se više leži nego što se sjedi), staviti slušalice na uši, upraviti pogled nagore, prema kupoli neobične torinske građevine Mole Antonelliana, pratiti pogledom nečujno klizanje staklenog lifta s posjetiocima, koji su krenuli ili se vraćaju s vidikovca smještenoga na vrhu kupole. Nakon što smo i sami bili u tom staklenom kavezu, treba sada promatrati druge ljude kako lagano klize prema nagore i nadolje. Treba pratiti to puzanje po vertikali u kojemu više nismo sudionici nego promatrači.
A onda iz ležećega položaja, sa slušalicama na ušima, treba zaroniti u velika filmska platna pred nama, na kojima se vrte inserti iz filmova, iz zanemarene evropske filmske povijesti. Treba se katapultirati u svijet slika i, zavaljen u zamišljenoj budućnosti kao miš u siru, promatrati svoju nedavnu prošlost. Bože, sve je to bilo - Luis Buñuel, Federico Fellini, Ingmar Bergman, Lina Wertmüller, Liliana Cavani, Jean-Luc Godard, Miloš Forman, Sergej Ejzenštejn, Krzysztof Kieslowski, Bernardo Bertolucci, Michelangelo Antonioni, Jerzy Mentzel, Jeanne Moreau, Simone Signoret, Anna Magnani, Giulietta Masina i desetine drugih - i kamo je sve to nestalo?! I mislim, nije li, z neke budućnosne perspektive, baš filmska slika - a ne književnost, glazba i likovna umjetnost - najsnažniji i najuzbudljiviji proizvod naše epohe?A zatim treba odgledati film, koji je za muzejske posjetioce načinio Gianni Amelio, nasumično smontiravši scene plesa iz evropskih i američkih filmova. Slike plesnih parova laserskom snagom razbile su plakove mizantropije koja se s godinama nakupila u mojim venama. I čini se da znam i sadržaj poruke, te koju bih, kada bi se mene pitalo, odaslala u budućnost, u neki muzej sutrašnjice. Sadržaj moje poruke bio bi ples, ne "ples za zvijezdama", nego slike plesa običnih ljudi projicirane u nebo poput zvijezda.[2] Svoj izbor popratila bih dirljivom replikom Amande Wingfield, iz "Staklene menažerije" Tennesseeja Williamsa: "I've always said that dancing is the most civilized form of social intercourse."
1) "Inače, nalazimo se pred nekom vrstom medijumizma bez poruke, pred sindromom koji sam nazvao epohom praznih anđela: želio sam opisati situaciju u kojoj svi žele biti glasnici, ali u kojoj nitko ne čini napor da primi poruku; svi se žele dočepati razglasa da nešto kažu, upravljati računalom i nešto pustiti u tisak, ali, na žalost, nema se što reći. Sindrom zaborava poruke jest medijski nihilizam. Paralelno s tim rastu sredstva prenošenja zaboravljene poruke" (Intervju s Peterom Sloterdijkom, "Zarez", 1999, 19, str.12/13).
2) Film Ettorea Scole Le Bal (1983), film je bez riječi, u kojemu parovi u plesnoj dvorani plešu kroz gotovo cijelo 20. stoljeće, što je, eto, potvrda da se povijest (u ovom slučaju novija evropska povijest) može lako prikazati iz prostora jedne plesne dvorane, kroz geste, glazbu i pokrete.
Izvor: H-alter
