U svojoj dugovječnoj redateljskoj karijeri koja broji pedesetak naslova, Ken Loach razvio je prepoznatljiv stil te set tematskim preokupacije koje je volio istraživati. Njegov realistički pristup redovito je uključivao seciranje problemskih područja suvremenoga britanskoga društva u rasponu od života radničke klase preko siromaštva do odveć birokratiziranih društvenih mehanizama, koji čovjeka svode na puku brojku. Potonji problem u središtu je razmatranja njegova posljednjega ostvarenja Ja, Daniel Blake (2016), koje se otvara upečatljivim i pomalo tegobnim razgovorom u offu između naslovnoga protagonista (Dave Johns) i mlade zaposlenice službe, koju bi mogli opisati kao britansku inačicu HZZO-a. Posrijedi je oblik telefonskoga intervjua, koji pomalo podsjeća na komunikacijske prakse poznate iz Ionescovih dramskih komada.
Pedesetdevetogodišnji udovac ima srčanih problema te je netom preživio infarkt pa njegova kardiologinja inzistira da nije u stanju vratiti se na radno mjesto, odnosno zaključuje da još neko vrijeme neće biti radno sposoban. S druge strane nalazi se mirovinska služba i zavod za zapošljavanje koji protagonistu odbijaju financijsku pomoć te ga primoravaju da traži zaposlenje. Da bi uložio žalbu, mora se osloniti na internetske servise, što mu čini problem zbog informatičke nepismenosti. Unutar navedenoga sraza, Blake se mora suočiti s dehumaniziranim i otuđujućim aspektima službi za korisnike raznih državnih agencija te njihovom inzistiranjem na korištenu internetskih mehanizama, kojima on kao čovjek iz naroda nije vičan.
Cijelo ostvarenje možemo sagledati kao niz postaja koje Blake mora proći ne bi li se domogao zasluženih prava, a sva su podjednako degradirajuća i ponižavajuća. Prva je spomenuti telefonski razgovor jer nas on izravno uvodi u kontekst sukoba pojedinca i birokratskoga državnoga aparata. Mlada službenica u potpunosti je indoktrinirana bezličnim uputama programa koji mora provoditi pa s druge strane linije ne vidi čovjeka, nego samo jedan u nizu slučajeva, odnosno brojeva koje mora odraditi da bi ispunila dnevnu kvotu na poslu. Blake i ona ne govore istim jezikom, što je odmah uočljivo. Njezin pristup ne poznaje nijanse, nego probleme i situacije različitih ljudi nastoji svesti pod isti nazivnik, na što upućuje narav njezina standardiziranoga upitnika. Dok joj protagonist nastoji objasniti specifičnosti, ona vidi samo niz pitanja na koje zahtijeva jasne i precizne odgovore, iako ona temeljno imaju malo toga zajedničkoga sa situacijom u kojoj se lik našao.
U Loachevu djelu telekomunikacijski uređaji predstavljaju bitan motivski inventar (osobito mobiteli i telefoni), a sagledani su kao sredstvo koje čovjeku ne olakšava život, nego pridonosi daljnjem otuđenju te uzrokuje frustracije. Svatko od nas nebrojeno se puta susreo s raznim službama za korisnike koje je moguće doseći jedino telefonskim pozivima uz dugotrajno i mukotrpno čekanje na liniji dok prvi slobodan agent ne bude dostupan. A i kada se nakon iscrpljujućeg i iritantnoga čekanja osoba s druge strane javi, često nije sposobna pomoći i ponuditi potrebne odgovore.
Nakon toga Blake se suočava s državnim uredima. Izvrsno je režiran prizor u kojem se sukobljava s voditeljem službe u prostorijama njihova ureda, nakon čega svjedoči okršaju bahate službenice i samohrane majke Katie (Hayley Squires), koja se netom preselila iz Londona u Newcastle te jedva sastavlja kraj s krajem. Spomenuti je prizor dramski vrlo nabijen te gledatelja gotovo dovodi do anksioznosti u prikazu nehumanoga tretiranja nižih društvenih slojeva. Podcjenjivanje državnih službenika izvrsno je naglašeno njihovim hladnim ponašanjem u ime slijeđenja pravila. Blake će se nekoliko puta susresti s netolerantnom službenicom koja će mu prijetiti sankcijama te ga natjerati da ode na besmisleni tečaj pisanja životopisa, još jedan stupidan i beskoristan mehanizam suvremenoga društva, kojim naoko želi riješiti problem nezaposlenosti. U putanjama protagonista neprestano se isprepliću postupci i mjere kojima država primorava ljude da se angažiraju oko potrage za poslom koji ne postoji.
Loacheva kritika državne birokracije snažna je i ostavlja gorak okus u ustima, što je jedan aspekt ostvarenja u kojem protagonist počinje simbolizirati obespravljenoga i potlačenoga čovjeka u borbi s vjetrenjačama. Drugi segment preokupacija otpada na propitivanje mogućnosti društvene i međugeneracijske solidarnosti. Blake podršku pronalazi među društveno marginaliziranim pojedincima i skupinama – kod samohrane majke Katie, s tragično pogrešnim odabirom životnih partnera, kojoj počinje pomagati, i susjeda imigranta. Redateljev je rukopis klasičan i jednostavan. Naracija je tradicionalno linearno-kronološki posložena kako bi se naglasili gradirajući aspekti protagonistove potrage, koja se pokazuje sve besmislenijom i apsurdnijom. Navedeno je također autoru omogućilo uporabu realističnih strategija te postavljanje principa nenametljiva pripovijedanja jer Ja, Daniel Blake treba na gledatelja djelovati kao isječak iz svakodnevnoga života nižih društvenih klasa.
Taj je kontekst ocrtan kroz interakcije lika s ljudima iz njegove neposredne okoline te evociranjem tmurnoga radničkoga okruženja Newcastlea, što je izvrsno dočarano interijerima objekata u kojima protagonisti žive te kvartova kojima se kreću. U Loachevu djelu sunce zaista rijetko sja. Ipak nisu sva scenaristička rješenja lišena sentimentalnosti, niti su najsretnije postavljena, napose podzaplet s Katie. Iako je jasno da njezin slučaj podcrtava način na koji državni aparat tlači siromašne te ih tjera na radikalne postupke, čini se da njezini postupci više sentimentaliziraju gledatelja te nepotrebno podižu patos, nego što uvjerljivo pridonose isticanju temeljnih ideja filma.
Ja, Daniel Blake nije revolucionarno ostvarenje, no poprilično je dobro odglumljen, a autor vješto izbjegava didakticizam i propovijedanje, a naglasak stavlja na humane aspekte priče.
filmovi
Pedesetdevetogodišnji udovac ima srčanih problema te je netom preživio infarkt pa njegova kardiologinja inzistira da nije u stanju vratiti se na radno mjesto, odnosno zaključuje da još neko vrijeme neće biti radno sposoban. S druge strane nalazi se mirovinska služba i zavod za zapošljavanje koji protagonistu odbijaju financijsku pomoć te ga primoravaju da traži zaposlenje. Da bi uložio žalbu, mora se osloniti na internetske servise, što mu čini problem zbog informatičke nepismenosti. Unutar navedenoga sraza, Blake se mora suočiti s dehumaniziranim i otuđujućim aspektima službi za korisnike raznih državnih agencija te njihovom inzistiranjem na korištenu internetskih mehanizama, kojima on kao čovjek iz naroda nije vičan.
Cijelo ostvarenje možemo sagledati kao niz postaja koje Blake mora proći ne bi li se domogao zasluženih prava, a sva su podjednako degradirajuća i ponižavajuća. Prva je spomenuti telefonski razgovor jer nas on izravno uvodi u kontekst sukoba pojedinca i birokratskoga državnoga aparata. Mlada službenica u potpunosti je indoktrinirana bezličnim uputama programa koji mora provoditi pa s druge strane linije ne vidi čovjeka, nego samo jedan u nizu slučajeva, odnosno brojeva koje mora odraditi da bi ispunila dnevnu kvotu na poslu. Blake i ona ne govore istim jezikom, što je odmah uočljivo. Njezin pristup ne poznaje nijanse, nego probleme i situacije različitih ljudi nastoji svesti pod isti nazivnik, na što upućuje narav njezina standardiziranoga upitnika. Dok joj protagonist nastoji objasniti specifičnosti, ona vidi samo niz pitanja na koje zahtijeva jasne i precizne odgovore, iako ona temeljno imaju malo toga zajedničkoga sa situacijom u kojoj se lik našao.
U Loachevu djelu telekomunikacijski uređaji predstavljaju bitan motivski inventar (osobito mobiteli i telefoni), a sagledani su kao sredstvo koje čovjeku ne olakšava život, nego pridonosi daljnjem otuđenju te uzrokuje frustracije. Svatko od nas nebrojeno se puta susreo s raznim službama za korisnike koje je moguće doseći jedino telefonskim pozivima uz dugotrajno i mukotrpno čekanje na liniji dok prvi slobodan agent ne bude dostupan. A i kada se nakon iscrpljujućeg i iritantnoga čekanja osoba s druge strane javi, često nije sposobna pomoći i ponuditi potrebne odgovore.
Nakon toga Blake se suočava s državnim uredima. Izvrsno je režiran prizor u kojem se sukobljava s voditeljem službe u prostorijama njihova ureda, nakon čega svjedoči okršaju bahate službenice i samohrane majke Katie (Hayley Squires), koja se netom preselila iz Londona u Newcastle te jedva sastavlja kraj s krajem. Spomenuti je prizor dramski vrlo nabijen te gledatelja gotovo dovodi do anksioznosti u prikazu nehumanoga tretiranja nižih društvenih slojeva. Podcjenjivanje državnih službenika izvrsno je naglašeno njihovim hladnim ponašanjem u ime slijeđenja pravila. Blake će se nekoliko puta susresti s netolerantnom službenicom koja će mu prijetiti sankcijama te ga natjerati da ode na besmisleni tečaj pisanja životopisa, još jedan stupidan i beskoristan mehanizam suvremenoga društva, kojim naoko želi riješiti problem nezaposlenosti. U putanjama protagonista neprestano se isprepliću postupci i mjere kojima država primorava ljude da se angažiraju oko potrage za poslom koji ne postoji.
Loacheva kritika državne birokracije snažna je i ostavlja gorak okus u ustima, što je jedan aspekt ostvarenja u kojem protagonist počinje simbolizirati obespravljenoga i potlačenoga čovjeka u borbi s vjetrenjačama. Drugi segment preokupacija otpada na propitivanje mogućnosti društvene i međugeneracijske solidarnosti. Blake podršku pronalazi među društveno marginaliziranim pojedincima i skupinama – kod samohrane majke Katie, s tragično pogrešnim odabirom životnih partnera, kojoj počinje pomagati, i susjeda imigranta. Redateljev je rukopis klasičan i jednostavan. Naracija je tradicionalno linearno-kronološki posložena kako bi se naglasili gradirajući aspekti protagonistove potrage, koja se pokazuje sve besmislenijom i apsurdnijom. Navedeno je također autoru omogućilo uporabu realističnih strategija te postavljanje principa nenametljiva pripovijedanja jer Ja, Daniel Blake treba na gledatelja djelovati kao isječak iz svakodnevnoga života nižih društvenih klasa.
Taj je kontekst ocrtan kroz interakcije lika s ljudima iz njegove neposredne okoline te evociranjem tmurnoga radničkoga okruženja Newcastlea, što je izvrsno dočarano interijerima objekata u kojima protagonisti žive te kvartova kojima se kreću. U Loachevu djelu sunce zaista rijetko sja. Ipak nisu sva scenaristička rješenja lišena sentimentalnosti, niti su najsretnije postavljena, napose podzaplet s Katie. Iako je jasno da njezin slučaj podcrtava način na koji državni aparat tlači siromašne te ih tjera na radikalne postupke, čini se da njezini postupci više sentimentaliziraju gledatelja te nepotrebno podižu patos, nego što uvjerljivo pridonose isticanju temeljnih ideja filma.
Ja, Daniel Blake nije revolucionarno ostvarenje, no poprilično je dobro odglumljen, a autor vješto izbjegava didakticizam i propovijedanje, a naglasak stavlja na humane aspekte priče.
filmovi
