Gradska plaža Poloj službeno je otvorena još prije desetak dana, 26. lipnja. Grad Slavonski Brod osigurao je brojne sadržaje za građane i posjetitelje, a cijene korištenja, navodi se u vijestima, na gradskoj internetskoj stranici, i ove su godine ostale simbolične kako bi plaža bila dostupna svima:
ulaz za automobile: 1 euro
ulaz za bicikliste: 0,50 eura
najam ležaljke: 2 eura
najam suncobrana: 2 eura
korištenje sportskih terena: 1 euro po satu
Odista, Poloj je, u maniri prave kontinentalne urbane oaze, još uvijek dostupan običnom čovjeku. Pristup je solidan, nema pljačke na ulazu, ni “suncobran mafije” zbog nekontrolirano i neumoljivo posječenog drveća ranijih godina. Cijene su bliske realnim mogućnostima lokalne populacije, nešto što mnoge hrvatske obalne plaže odavno više ne nude. Ako ima zamjerki, to bi se eventualno ticalo sadržaja, ali u smislu naplate usluga, Poloj je cjenovni nostalgičar iz doba prije turističkog kapitalizma. Cijene na Poloju, u usporedbi s drugim gradskim plažama u Hrvatskoj, nisu visoke.
Ali, nema baš nikakvog smisla (ni razloga) da se biciklistima naplaćuje ulaz na Poloj od pola eura. Jer, bicikli ne zagađuju zrak, ne zauzimaju prometnice, ne traže asfaltirano parkirno mjesto. Grad bi trebao poticati, a ne penalizirati vožnju biciklom. Naplatiti biciklistu dolazak/ulazak, pa makar i jedan cent, znači: financijski kazniti one koji ne guše grad motorima, obeshrabriti djecu, mlade i rekreativce i poručiti da je gradska vlast protiv bicikla. Više smisla bi imalo da za bicikliste bude besplatan ulaz, da se postave dobri stalci za bicikle, te da se omoguće mini pumpe za gume. Bicikliste treba potaknuti, a ne kazniti.
Naplata biciklistima nije financijska nužnost, to je tipična, pa čak i očekivana, greška krute, pohlepne, birokratske, neinteligentne vlasti. Naplata biciklistima pokazuje da netko i dalje gleda bicikl kao „vozilo drugog reda”, da misli da svaki ulazak u prostor mora biti monetiziran, jer "tko ulazi, nešto duguje", da ne prepoznaje biciklizam kao javno dobro, kao zdrav, tihi, čisti doprinos zajednici, te da ne razumije logiku održive mobilnosti, koju svi moderni gradovi sada gotovo agresivno potiču. To je, nama Brođanima, poznati mentalitet kontrole, a ne povjerenja. Naplate, a ne poticaja.
Vrijeme je da Brod bude uz rame progresivnijim gradovima, a ne protiv vlastitih građana na dva kotača. No, može li (do)sadašnja vlast ćud promijeniti?
