Snimak izbjeglica koji usred noći, s djecom u naručju, gaze nabujalu Sutlu i prelaze iz hrvatskog blata u slovenski glib, prizvala mi je drevnu izreku da samo čeljad kratke pameti baca s prljavom vodom i dijete iz korita; drugim riječima, u slijepu ideološkom radikalizmu odriče se ranijih iskustava – premda bi itekako mogla biti od koristi i u izmijenjenim uvjetima.
Ta me misao potakla da fb-prijatelje upitam kako bi se, po njihovom osjećaju i sjećanju, upokojena SFRJ ponijela u situaciji s kakvom se danas – razorno šeprtljavo – nose bivše republike na „balkanskoj izbjegličkoj ruti", pokazujući žalostan manjak doraslosti krizi koja niti je od jučer, niti će splasnuti za mjesec dana, kao što su „najavljivali" neki nevježe u hrvatskoj medijsko-političkoj javnosti.Odgovori me nisu ni najmanje iznenadili, štoviše: visoko korespondiraju s mojim prosudbama „što bi bilo – kad bi bilo", a posebice među onima koji su odgovorili vlada konsenzus da a) problema izbjeglica iz Sirije ne bi ni bilo, jer bi Tito – zahvaljujući osobnom utjecaju i snazi nesvrstanih – gasio požar prije nego što bi izbio, ondje gdje bi mogao izbiti i onako kako jest izbio: djelovanjem imperijalističke politike SAD i pripuza, odnosno jagme za naftom od Iraka do Libije; b) SFRJ bi svakako nastojala da se izbjeglička rijeka, ako bi uopće krenula, „regulira" već u Turskoj i Grčkoj: razložno je zaključiti da se Helenska Republika, „da je Stari živ", ne bi mogla ovako neodgovorno ponašati, bez obzira na unutarnje teškoće – ni kao članica EU, ni kao prva „schengenska zemlja" na udaru; c) koliko god je poruge znalo biti na račun sustava/koncepta NNNI, on je itekako funkcionirao, osobito nakon dorade na tragu iskustava s potresima u Skopju, Banjaluci, Slavonskom Brodu, makarskom i crnogorskom primorju... velikim poplavama i šumskim požarima.
Što bi, onda, bio zajednički nazivnik specifične razlike između SFRJ, kapacitirane i za najteže posljedice elementarnih nepogoda i humanitarne izazove, i „protočnih bojlera" od Gevgelije do Šentilja, koji se s izbjegličkom dramom nose bez strategije i plana, podvaljujući i prebacujući odgovornost jedni drugima, posežući tu-i-tamo za policijskom brutalnošću, prijeteći vojskom i „orbanističkim" pregradama od sječivima nakićene žice kroz koju ni ptica ne može, a nekmoli bi srna ili čovjek? Prvo: Grčka, Hrvatska, Mađarska i Slovenija, članice Europske unije – čija je najveća i ekonomski najmoćnija država odredište po izboru goleme većine bjegunaca od ratnih užasa i agonije u izbjegličkim logorima u susjednim zemljama – kao i Srbija, Makedonija i Turska, nečlanice, nemaju niti su pokušale sročiti zajedničku strategiju suprotstavljanja kaosu... jer nijedna od njih nema vizije, koncepta ni snage iznaći suvislo rješenje i njime odalamiti pljusku jalovim činovničićima u Bruxellesu. Drugo: sve te zemlje – možemo im dodati i zasad marginalno dodirnute Bugarsku i Rumunjsku – nemaju političke težine u međunarodnim odnosima ni blizu onoj nekadašnje Jugoslavije, pa da mogu biti ikakav faktor suzbijanja tragedije na njenom primarnom poprištu.
Bilo da su podrepaški vazali Washingtona, Berlina, Londona, Pariza, Bruxellesa... ili su inkompetenciju iskazanu višegodišnjom ogluhom spram američko-savezničkog divljanja na Bliskom Istoku i podilaženja privilegiranim saveznicima SAD u tom dijelu svijeta, zasluge kojih za bujanje terorističkih skupina nitko i ne pokušava opovrgnuti, zemlje na balkanskoj izbjegličkoj ruti nemaju utjecaja ni na što krucijalno! Treće: (is)te zemlje – mahom s notorno nesposobnim vladama, razvaljene socijalno-ekonomskom krizom, neke i doslovce lišene integriteta uređene države (Grčka, Makedonija, dobrim dijelom i Srbija) – nemaju „NNNI tehnologije", scenarija ni izvedbene moći za postupanje u situacijama koje se otimaju svladavanju mehanizmima razine humanitarnih udruga i Crvenoga križa.
Pisao sam prije (otprilike) godinu dana, u tjednima utapanja stotina bjegunaca u moru nadomak Lampeduse, o dramatičnoj nepripremljenosti hrvatskih ustanova i sustava za nadzore morske granice – krenu li brodovi s clandestinima prema našoj obali; srećom, nisu, više zahvaljujući trošnosti njihove flote i neverama u Otrantskim vratima; sad se vidi da hrvatska Vlada nije uopće pomišljala da se nešto slično može dogoditi na kopnu. Da jest, mogla je inicirati zajednički pritisak pogođenih zemalja na Njemačku da, s obzirom da prihvaća izbjeglice (i ekonomske migrante), može logistiku odraditi brodovima, vlakovima, zrakoplovima i autobusima izravno od nekoliko točaka u Turskoj, Libanonu, Egiptu, Libiji... do svojih sabirnih središta. Ili su u Berlinu odlučili podvrgnuti bjegunce prirodnoj selekciji, pa da do kraja stignu samo najizdržljiviji – olakšani za silne tisuće eura, dolara, franaka... koji će završiti u rukama beskrupuloznih prijevoznika, hotelijera, trgovaca nasušno potrebnim artiklima?
Mnogi ovih dana spominju da je ondašnja Jugoslavija, siromašna i geopolitički ukliještena, 1956. godine prihvatila oko 20.000 mađarskih bjegunaca – a poznato je da su mnogi i ostali u našoj zemlji. Zar se nismo godinama sladili znamenitim mađarskim kolačima u Senju, koje su pekli nekadašnji izbjeglice-azilanti? Sada sirijskim slastičarima nije ni na kraj pameti zatražiti azil u Makedoniji, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji... ponajmanje u Mađarskoj, jer znaju da je riječ o državicama-provizorijima u dužničkom ropstvu. Titova Jugoslavija, makar što o njoj trabunjali desničarski somnambuli, nije bila ničije stražnje dvorište, nego zemlja sposobna utjecati na suzbijanje/gašenje kriznih žarišta, nadasve koncepcijski, organizacijski i izvedbeno sposobna pružiti ruku nesretnicima, ne prepuštajući ih blatnjavoj Sutli. Hrvatsko-slovenska granična rijeka tako je postala paradigma jedne posve drugačije razdjelnice: na državu osposobljenu za izvanredna stanja i pseudodržavice koje se guše u jalovoj nemoći!
