Na tehnokratskoj giljotini

Iako navodno odaje dojam – nije sasvim jasno kome, kao ni što bi taj dojam trebao značiti – efikasne stručnjakinje za upravljanje kulturom, Nina Obuljen Koržinek se od početka mandata kontinuirano pokazuje u najboljem slučaju neozbiljnom i neodgovornom, a u najgorem slučaju opasnom ministricom. Već je priča oko poziva Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija dovoljna da ju se proglasi takvom: iako je Obuljen Koržinek još u studenom 2017. godine obećala da će taj natječaj, o kojem potencijalno ovisi preživljavanje neprofitnog medijskog sektora, raspisati u prvom kvartalu 2018. godine, dočekali smo veljaču 2019. a da se još uvijek ništa nije dogodilo, najvjerojatnije zbog pritiska desnice i vlasnika privatnih medija.

Riječ je, dakle, o ministrici čije (ne)djelovanje direktno ugrožava čitavo jedno polje o čijoj je presudnoj kulturnoj i najširoj društvenoj važnosti njezino vlastito ministarstvo izradilo opsežno istraživanje prije nekoliko godina! No neobjašnjivo otezanje s pozivom za medije zajednice nipošto nije jedina sporna crtica njezinog mandata: stabilno smanjenje potpora inovativnim umjetničkim i kulturnim praksama od 2016. godine, ukidanje financiranja niza važnih časopisa ili netransparentna procedura izrade novog Zakona o umjetnicima tek su neki od primjera koji ukazuju na dubinski problematičan odnos Obuljen Koržinek prema nezavisnoj kulturi.

Njezinu politiku gušenja nezavisne kulture potporama reduciranima na jedva funkcionalnu, a gdjegod i apsurdno nefunkcionalnu razinu potvrdio je i zadnji ciklus financiranja javnih potreba u kulturi. Na rezultate su 9. siječnja reagirale članice kustoskog kolektiva BLOK koje su na svojem Facebook profilu objavile priopćenje Dosta je rezova!, u kojem upozoravaju da "rezultati Poziva, ali i trenutna kulturna politika, guraju umjetničko i kulturno polje unatrag. Unatrag u smislu radnih uvjeta, ali i u smislu distanciranja od široke publike." BLOK je na javni istup bio prisiljen nakon što je Ministarstvo kulture njihov izuzetno vrijedan, sada već osamnaestogodišnji rad počastilo dodatnim smanjenjem potpora, čime su samo u razdoblju od 2016. godine do danas BLOK-ova sredstva za temeljne programe iz proračuna Ministarstva kulture pala s 130 000 na svega 60 000 kuna. Brojke djeluju još dramatičnije uzme li se duže razdoblje u obzir – 2008. godine Ministarstvo je iste programe dotiralo s 270 000 kuna, što znači pad od gotovo 80% tijekom zadnjih 11 godina, a da takvu polaganu eutanaziju nije moguće opravdati ničime u BLOK-ovom nesporno vrijednom radu. Štoviše, uzmu li se u obzir najsvježiji primjeri njihovih aktivnosti, "čestitka" koju je BLOK dobio od Ministarstva za 2019. godinu doima se potpuno neobjašnjivom: primjerice, simpozij Baština odozdo, koji se održao u rujnu u trešnjevačkoj Bazi uz sudjelovanje međunarodnih gostiju iz Španjolske, Portugala i Velike Britanije, sjajan je primjer kako jedno nezavisnokulturno događanje može predstavljati izuzetno relevantnu intervenciju u ovdašnje društveno-humanističko (akademsko) polje.

BLOK-ovom se prozivanju rezova pridružio niz istaknutih umjetnica, umjetnika, radnica i radnika u kulturi i drugih organizacija poput Eurokaza ili Udruge Domino, a javna je kampanja na društvenim mrežama urodila neobično živim odazivom kulturne i umjetničke scene koja se okupila u inicijativu Dosta je rezova. Javni je pritisak, uključujući i peticiju koja broji gotovo tisuću potpisnika, izazvao reakciju Ministarstva kulture koje se brani tvrdnjom da je proračun "povećan u apsolutnom iznosu i u postotku u odnosu na državni proračun tako da ne stoji tvrdnja da se provode rezovi. Upravo suprotno, izvorna proračunska sredstva u dvije godine povećana su za oko 100 milijuna kuna, a samo kroz Europski socijalni fond i pozive na dostavu projektnih prijedloga Umjetnost i kultura za mlade, Umjetnost i kultura 54+ i Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi osigurano više od 90 milijuna kuna za programe poticanja participacije u kulturi".

Međutim, priopćenje Ministarstva – kojem na ruku ide činjenica da je u atmosferi histerije oko "rasipanja naših novaca" dovoljan svaki spomen povećanja budžeta za beskorisnu kulturu da bi javnost nekritički pobijesnila na "neradnike", "uhljebe" i "pseudoumjetnike" – najobičniji je cinični spin. Jer i da su se izvorna proračunska sredstva povećala deseterostruko, to još ništa ne bi govorilo o strukturi i namjeni tog povećanja, o načinu na koje se ono prelilo u rad (kojih, u kojim područjima?) organizacija i radnika i radnica u kulturi. Jednako je manipulativno i prizivanje sredstava iz Europskog socijalnog fonda, koje pritom ništa ne govori o funkciji ESF-a i njegovoj korisničkoj strukturi, o specifičnim administrativnim opterećenjima takvog financiranja, o nametnutosti tematskih fokusa i raskoraku između programa financiranih u sklopu ESF-a i temeljnih aktivnosti udruga u kulturi.

Na pitanje raspodjele programskih sredstava vrlo su se jasno nadovezale predstavnice inicijative Dosta je rezova čija usporedba po područjima za 2018. i 2019. godinu pokazuje da su se ukupni budžeti smanjili u čak 10 od 22 područja. Kojom logikom su u situaciji gotovo nemogućeg preživljavanja radnica i radnika u kulturi smanjena sredstva za inovativne prakse (228 000 kuna manje) ili vizualne umjetnosti (čak 1 560 000 kuna manje, no stvaran iznos je nešto manji zbog izdvajanja stavke monografija), a povećana za kazališni amaterizam (142 000 kuna), nije lako pojmiti. Iako već i ove brojke same po sebi bacaju drugačije svjetlo na spin Ministarstva, jednom kada se u obzir uzmu i specifični slučajevi, osobito u odnosu na kvalitetu programa pojedinih organizacija koje ostaju bez sredstava, stvari postaju još teže objašnjivima. Primjerice, kako navode iz Udruge Domino, Queer Fest je kao jedan od najvažnijih LGBTQ umjetničkih festivala u zadnje tri godine ostao bez 70% sredstava na natječaju Ministarstva kulture, dok je Perforacijama potpora u istom razdoblju smanjena za oko 40%. Iz Eurokaza pak ističu tragikomičnu ukupnu potporu od 70 000 kuna za dvije kazališne produkcije, od kojih bi, posebno apsurdno, jedna trebala biti produkcija Krausovih golemih Posljednjih dana čovječanstva.

Nije ostao neodgovoren ni argument upliva sredstava iz Europskog socijalnog fonda. Kako inicijativa navodi u svojem grafikonu, riječ je o fondu namijenjenom socijalnim programima čija su sredstva samo privremeno preusmjerena u kulturu – ne radi se, dakle, o trajnom priljevu koji je dio neke strategije Ministarstva kulture za održivo financiranje kulturnog sustava, nego o zakrpi koju Ministarstvo neiskreno predstavlja kao sistemsko rješenje. Iz Ministarstva pritom, napominje BLOK, "zaboravljaju" spomenuti da se "na tim natječajima s umjetničkim organizacijama, udrugama i ustanovama u kulturi natječu jedinice lokalne samouprave (županije, gradovi i općine) kao i udruge i ustanove koje nisu iz kulturnog polja" – dakle, nije riječ o sredstvima koja je moguće nedvosmisleno tretirati kao povećanje namijenjeno stabilizaciji kulturnog sustava.

No priča ostaje spornom čak i kada se novci iz ESF-a preliju u neku od organizacija nezavisne kulture, jer riječ je o programima poticanja participacije u kulturi, ne i temeljnih aktivnosti. Kao i sa sličnim praznim eurobirokratskim refrenima poput poticanja "umrežavanja", organizacije u kulturi se sve češće nalaze u situaciji da se sredstva povećavaju za sve osim upravo za kulturne sadržaje u kojima bi netko trebao participirati i oko kojih bi se netko trebao umrežiti. Ako se režu sredstva za redovne aktivnosti, za sadržaj, za umjetničku praksu, u čemu da participira populacija 54+ jednom kada završi projekt u sklopu ESF-a? Koja će to umjetnost i kultura biti dostupna mladima ako su institucije i organizacije u kulturi dobile novac da ih u nešto uključe, ali ne i mogućnost da kontinuirano proizvode neki novi, živi sadržaj za njih? U tom smislu manipulativno djeluje i sugestija ministrice Obuljen Koržinek u emisiji Katapultura da je BLOK kao dobitnik potpore u sklopu ESF-a zapravo odlično prošao na natječajima Ministarstva kulture – ili ministrica ne razumije različite funkcije financiranja temeljnih programa s jedne i participacije u njima s druge strane ili želi proizvesti sliku da su "pobunjene" organizacije zapravo solidno financirani paraziti.

Kada bi ministrica uvažila elementarne parametre rada u kulturi, bilo bi joj jasno da izostanak šire dostupnih institucionalnih potpora – onih potpora iz kojih je moguće financirati egzotične ideje poput plaće – osuđuje organizacije na gomilanje projekata perifernih njihovim osnovnim programima iz čiste nužnosti preživljavanja. To znači da niz organizacija barata proračunima koji su naoko veliki, ali koji zapravo ni približno ne omogućuju siguran i normalno plaćen rad, jer su sredstva uglavnom namijenjena provedbi aktivnosti. Pritom taj veliki proračun djeluje kao dodatni uteg oko vrata jer se radnice i radnici moraju brinuti za provedbu goleme količine aktivnosti nesrazmjerne njihovim prihodima, uz veliku količinu administrativnog rada koju donose europski projekti.

No to sve skupa ne zamara ministricu koja se u svojim odgovorima inicijativi hvali povećanjem potpora za poduzetništvo u kulturi s 2 na 8 milijuna kuna. Možda je to najbolji pokazatelj horizonta njezinog razumijevanja problema: u trenutku u kojem radnice i radnici u kulturi okupljeni u inicijativu Dosta je rezova traže minimalne uvjete za preživljavanje od vlastitog rada, postojanje osnovne kulturne infrastrukture, prestanak uvođenja tržišne logike u kulturu i nametanja konkurentskih odnosa, radnu i socijalnu zaštitu – ukratko, temeljnu životnu sigurnost koja im je sistemski uskraćena – ministrica dobar smjer prepoznaje u poticanju – poduzetništva. U tom smislu, situacija oko financiranja javnih potreba u kulturi naučila nas je bar jednoj stvari: nema tog desničarskog strašila koje ne može nadigrati trezvena tehnokratska ruka (nekoć) neovisne stručnjakinje.