Titanski je napor potreban da se čovjek odupre otrcanoj prispodobi o disfunkcionalnoj Republici Hrvatskoj kao državi iz komedije apsurda. Rasne, recimo, akcijske komedije apsurda u kojoj šesnaest hiljada policajaca juri Džordža Ulicom grada Čikaga, pa se useljavaju u njegovu zgradu i ‘opkoljavaju ga sa svih strana’…




Jedna od otrcanijih prispodoba o disfunkcionalnoj Republici Hrvatskoj jest ona o državi iz kakve komedije apsurda. Kao nemoćnom robu otrcanih prispodoba, upravo takva jedna pala mi je na pamet kad sam nekidan u Jutarnjem listu pročitao potpuno subrealnu priču o napuštene tri zgrade u Borovju, na periferiji Zagreba – kompleksu sa stotinu dvadeset stanova koje su slavna Republika Hrvatska i Ministarstvo znanosti i obrazovanja prije dvadeset godina sagradili s ambicijom da riješe stambena pitanja za mlade znanstvenike i znanstvene novake.

Danas, dva desetljeća kasnije, zgrade u Borovju su oronule i poluraspadnute, a u njima žive tek jedan znanstveni novak, šestero ilegalaca kojima je ugovor odavno istekao i jedanaestero provalnika koji su upali u prazne stanove. Ovih dana, međutim, država se konačno sjetila da ih privede svrsi: reporteri Jutarnjeg provjerili su tu stvar ušavši u jednu od te tri zgrade – u kojoj žive samo onaj mladi znanstvenik i jedan provalnik – a ja sam se trenutačno sjetio.

‘Naravno, Radovan III!’

Odmah mi je, eto, pala na pamet slavna komedija srpskog komediografa Dušana Kovačevića, koja je u beogradskom Ateljeu 212 sedamdesetih i osamdesetih izvedena ravno dvije stotine devedeset devet puta, i koja bi bila izvođena do dana današnjeg da na koncu nije umro sam Radovan, veliki Zoran Radmilović, zauvijek otevši lik seljaka iz Zavičaja u neboderu na periferiji grada, pretvorivši predstavu u svoj mahniti improvizirani stand-up za ismijavanje komunističkih garnitura i samog blaženopočivšega Maršala.

‘Radovan III’ bila je kultna predstava moje generacije, potezalo se zbog nje vlakom u Beograd, a čuvena videokazeta s gotovo trosatnim uprizorenjem iz 1983. presnimavala se i dijelila sve dok kopije kopijinih kopija nisu postale potpuno negledljive: nama nije bilo važno, jer cijeli komad i sve genijalne Radmilovićeve replike i improvizacije odavno smo već znali napamet. Znali smo tako – i dandanas napamet znamo – i Radovanov monolog o njegovu idolu Džordžu, ‘najvećem bludniku grada Čikaga’, junaku Radovanove omiljene televizijske serije o pljačkašu banaka kojega ulicama grada Čikaga juri šesnaest hiljada policajaca.

Kakve veze, međutim, Radovan III i slavni Džordž, ‘najveći bludnik grada Čikaga’, imaju s pričom o državnim stanovima u Borovju? Čekajte da čujete.

‘Sad ide serija o Džordžu, koju ja pratim svake nedelje preko malog ekrana te-ve prijemnika. Ja najbolje od svih serija obožavam seriju o Džordžu. Ja mu piso u Ameriku. Četr’ pisma ja njemu piso. Četr’ pisma’, ispovijeda se tako Radovan svome puncu, tupavom starcu Stanislavu, pa mu objašnjava ‘radnju fabule’. ‘Šta sad vidimo na malim ekranima te-ve prijemnika? Vidimo šesnaest hiljada policajaca koji jure Džordža ulicama grada Čikaga: opkoljavaju ga sa svih strana, a Džordž pokušava da pobegne na periferiju grada Čikaga. Sad vidimo inspektora Majera s velikom limuzinom, prilazi policajcima i kaže: ‘Šta je bilo?’ A šesnaest hiljada policajaca odgovara: ‘Nemamo pojma!’ Kratko i jasno. ‘Šta je bilo?’ ‘Nemamo pojma!’ Ne ko u ovim našim serijama, kad počnu da kenjaju, pa ovako ćemo, drugovi, pa onako ćemo, pa se gledaju u oči po pet minuta, pa puše. Svi puše. A kod Amerikanaca kratko i jasno: ‘Šta je bilo?’ ‘Nemamo pojma!”

Još uvijek vam, kao ni Stanislavu, nije ni kratko ni jasno? ‘Pratite radnju fabule’, rekao bi Radovan.

‘Šta sad vidimo na malim ekranima te-ve prijemnika? Vidimo Džordža koji beži ulicama grada Čikaga, opkoljava ga sto šest hiljada policajaca, a on pokušava da pobegne na krov kuće broj 22: sto šest hiljada policajaca penje se za njim, krov se pod teretom mase ruši, svi propadaju dole i ginu na licu mesta. Šta vidimo sada? Vidimo Džordža kako prima telegrame saučešća i kaže: ‘Mene nikad neće uhvatiti!”

Vama, jasno, i dalje nije jasno zašto me priča o državnim nekretninama podsjetila na Kovačevićev kultni komad i okorjelog kriminalca Džordža kojega sto šest hiljada policajaca juri ulicama grada Čikaga. A nije vam jasno zato što sam iz priče o državnim nekretninama u zagrebačkom Borovju za potrebe dramaturgije i ‘radnje fabule’ izostavio nekoliko zgodnih detalja: za početak, zgrade sa stotinu dvadeset stanova za znanstvene novake na periferiji Zagreba nalaze se, vjerovali ili ne, u – Ulici grada Chicaga.

Ne, ne zajebavam se, baš u Ulici grada Chicaga: eno zaista na mapi Zagreba Borovje i u Borovju Ulice grada Chicaga, i eno zaista u Ulici grada Chicaga državne zgrade za mlade znanstvenike. Šta još vidimo u Ulici grada Chicaga u Borovju, vidimo li to Džordža kako upada u zgradu na broju 22? Ipak ne, bilo bi previše slučajnosti: provalnik koji živi u državnoj zgradi u Borovju provalio je u stan u Ulici grada Chicaga broj – 23!

Dobro, to je zgodna koincidencija – ilegalac Džordž, najveći bludnik grada Zagreba, bježao je od zakona ulicama grada Čikaga i upao u državnu zgradu u Ulici grada Chicaga broj 22, 23 svejedno – ali nije li za potrebe prispodobe o državi iz komedije apsurda malo odveć nategnuta? To se pitate zato što podcjenjujete Republiku Hrvatsku: u napuštene, oronule i provaljene zgrade u Ulici grada Chicaga na brojevima 19, 21 i 23 Republika Hrvatska, naime, ovih dana useljava – policajce!

Ne, ne zajebavam se: baš policajce. Hoće li to hrvatski policajci Ulicom grada Chicaga loviti Džordža i ostale ilegalce i provalnike koji upadaju u državne nekretnine? Naravno da neće: stotinu stanova u tom kompleksu država će podijeliti policajcima koji će se u Zagreb doseliti za potrebe hrvatskog predsjedanja Europskom unijom sljedećih šest mjeseci!

I odjednom, eto u uvrnutu hrvatsku stvarnost izvrnute Radovanove omiljene serije o Džordžu, koji pred sto šest hiljada policajaca bježi ulicama grada Čikaga i upada u zgradu na broju 22, eto blesave Kovačevićeve komedije kao jednog mrtvo-ozbiljnog članka iz hrvatskih novina, priče o odnosu Republike prema vlastitim nekretninama, hrvatskoj znanosti i kriminalu. Što dakle vidimo? Vidimo stotinu policajaca, vidimo šesnaest hiljada policajaca, vidimo sto šest hiljada policajaca kako jure Džordža Ulicom grada Čikaga i useljavaju se u zgradu na broju 23, a Džordž – kao u američkim filmovima – samo hladnokrvno procijedi: ‘Mene nikad neće uhvatiti!’

I šta onda vidimo u seriji o Džordžu, šta još vidimo u reportaži Jutarnjeg lista o državnim zgradama u Ulici grada Chicaga, u kojima će zajedno, vrata do vrata, živjeti par znanstvenih novaka, par provalnika i ravno stotinu policajaca? Može li uopće još luđe i apsurdnije? Ne podcjenjujte Republiku Hrvatsku: u reportaži Jutarnjeg sad vidimo vrata zgrade u Ulici grada Chicaga 23, i na vratima upozorenje: ‘Obzirom na učestale provale u posljednje vrijeme, mole se stanari da ukoliko uoče kretanje nepoznatih osoba po zgradi odmah dojave policiji.’ U potpisu: ‘Ministarstvo.’

Ponovimo, za tupog starog Stanislava i ostale koji nisu pratili radnju fabule, pa im se učinilo da su pročitali kako na vratima kompleksa u koji je država uselila stotinu policajaca stoji upozorenje stanarima da kretanje sumnjivih osoba prijave policiji: ‘Obzirom na učestale provale u posljednje vrijeme, mole se stanari da ukoliko uoče kretanje nepoznatih osoba po zgradi odmah dojave policiji.’ Ponovimo, za tupog Stanislava i ostale: u zgradi u kojoj zajedno žive jedan znanstveni novak, jedan provalnik i trideset policajaca.

Nedostaje još samo – i vi ste primijetili taj detalj – da provalnik u dnu upozorenja dopiše: ‘Mene nikad nećete uhvatiti!’

Titanski je napor, kako vidite, potreban da se čovjek odupre otrcanoj prispodobi o disfunkcionalnoj Republici Hrvatskoj kao državi iz komedije apsurda. Rasne, recimo, akcijske komedije apsurda u kojoj šesnaest hiljada policajaca juri Džordža Ulicom grada Čikaga, pa se useljavaju u njegovu zgradu i ‘opkoljavaju ga sa svih strana’, čekajući da na koncu, sad već sasvim izvjesno, iz Ministarstva stigne i inspektor Majer, priđe policajcima iz Ulice grada Čikaga i pita: ‘Šta je bilo?’ Pa da onih stotinu policajaca odgovori: ‘Nemamo pojma!’

Ne, shvatili ste, kao u onim jugoslavenskim serijama, ‘kad počnu da kenjaju, pa ovako ćemo, drugovi, pa onako ćemo, pa se gledaju u oči po pet minuta, pa puše’.

Kod Hrvata je, kako vidite, kratko i jasno: ‘Šta je bilo?’ ‘Nemamo pojma!’

portalnovosti