Oko činjenice da su građani Hrvatske izabrali Nikolu Teslu kao jedan od motiva koji će biti na hrvatskim novčanicama eura, već sada se može ispisati fantastična tragikomedija. Ono što je u svemu neupitno jeste da je ovaj slučaj jasno pokazao da ne postoji ništa nezamislivo u bizarnim prepucavanjima hrvatskih i srpskih nacionalista, ali i još važnije, da se oni u svemu zapravo slažu. U ovom konkretnom slučaju, nezadovoljni su i jedni i drugi i to zbog iste stvari, što će Tesla biti na novčanicama eura.
Duga je povijest prepucavanja ovdašnjih nacionalista oko toga čiji je Tesla, a ista vrsta rasprave vodi se oko Andrića i čak Dubrovnika i njegove književnosti. Razlog za sve navedene je jasno u svjetskoj prepoznatljivosti, čime rasprava postaje dodatno obesmišljena. Jer i Tesla i Andrić i Dubrovnik jesu i mogu biti isključivo svjetske činjenice, a sve ostalo je periferno i služi tek za još jedan u nizu dokaza autizma ovdašnjih društava. Jer da nisu pasionirano odana nacionalističkom autizmu, normalna društva bila bi sretna da je netko koga smatraju svojim simbol i susjednih država i čovječanstva. Kako je pak nacionalizam banalan, onda i njegove reakcije mogu biti isključivo stupidne. Živo me, na primjer zanima što ljudi iz Narodne banke Srbije podrazumijevaju pod ‘aktivnostima’ koje su najavili da će poduzeti u vezi ovog izbora? S kojim argumentima, što će konkretno poduzeti i koga je uopće briga za te nepostojeće aktivnosti? U suštini, nacionalističke mantre ne predstavljaju ništa izuzev gluposti i tim je nevjerovatnije kod kolikog broja ljudi takve besmislice prolaze.
Općepoznata je stvar da je Tesla bio Srbin iz Hrvatske pa je čak i bez one rečenice koja mu se mitološki pripisuje, o ponosu na srpsko porijeklo i hrvatsku domovinu, netko tko je neodvojiv od ove dvije zemlje. Sviđalo se to nekome ili ne pa i unatoč onima koji su na tom razdvajanju uporno radili, često i dinamitom. Isto tako je očito da je ekskluzivističko prisvajanje, osim što u srpskom slučaju ima istinsko ideološko uvjerenje, motivirano potrebom za marketinškom promocijom obiju država. Što jeste legitimno, ali i odbijajuće.
Međutim, u čitavoj priči postoje dvije stvari koje ostaju neizrečene. Prva je ona koju sam naveo u uvodnom dijelu teksta o međusobnom razumijevanju nacionalista. Nisu hrvatski nacionalisti ti koji svojataju Teslu. Štoviše, oni su ti koji su mu uklonili spomenik iz centra Gospića, pa ga jedva i uz mnogo progutanih knedli, tek nakon 30 godina vratili, ali na manje izloženo mjesto. Ukratko, Nikola Tesla je hadezeovcima isto što i antifašizam, odnosno partizanska tradicija. Nešto nelagodno što je bilo nemoguće dugoročno izbrisati, a kad je već tako zgodno je za pokazivanje po svijetu i falsificiranje društvene stvarnosti. Uostalom, jedan od amblematskih hrvatskih nacionalista Robert Pauletić je zlobno primijetio da je čudno što uz Teslu nije izabran i Milorad Pupovac. Stoga, ne ratuju ovi iz Narodne banke protiv hrvatskih nacionalista, nego protiv normalnog svijeta koji je od ponuđenih opcija izabrao upravo onu koja nacionaliste nervira, izbacivši tijesno Dubrovnik iz igre. Zlobnici bi, doduše po istoj logici mogli primijetiti da bi i izbor Dubrovnika bio prisvajanje nečega što Hrvatskoj ne pripada. No, vratimo se Tesli. Nisu, dakle ljudi glasali za njega da bi zatajili Teslino srpsko porijeklo, nego pored toga što on to nedvojbeno zaslužuje, i zato što je bio Srbin, kao poruku da su ti ljudi ravnopravni građani Hrvatske. Čime dolazimo do druge neizrečene stvari. A to je odnos Srbije prema Srbima iz Hrvatske. On se krije u odgovoru na pitanje je li problem što dijelovi Hrvatske nisu odcijepljeni od te zemlje i pripojeni Srbiji ili to što su Srbi u Hrvatskoj postali građani drugog reda? Ako je problem ovo posljednje, a dobronamjernim i razumnim ljudima bi jedino to trebalo biti problem, onda činjenica da je Tesla kao Srbin iz Hrvatske dospio na europsku novčanicu predstavlja makar mali korak u ispravljanju te nepravde. Neovisno o bilo čemu drugomu. I ta bi činjenica od svih institucija u Srbiji trebala biti pozdravljena.
pescanik
