Povodom objave Deklaracije o zajedničkom jeziku koja je izazvala brojne društvene reakcije razgovarali smo s lingvistom i izvanrednim profesorom na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr.sc. Matom Kapovićem čije se mišljenje o ovoj temi ponešto razlikuje od ostalih.
Profesore Kapović, što je to jezik?
Laici, pa i neki lingvisti, misle da postoji ili mora postojati jasna definicija jezika. To nije baš tako – ne zato što su lingvisti nesposobni stvoriti je, nego zato što je jezična stvarnost kompleksna i nije lako sve pospremiti u strogo odijeljene ladice. Definicija koja se često u sociolingvistici navodi iz šale, ali nije samo šala, jest da je jezik dijalekt s vojskom i mornaricom. Zato se, među ostalim, ni ne može navesti točan broj jezika na svijetu, nego se obično zaokružuje na 6 do 7 tisuća. Podjela na jezike je uvelike politička podjela koja ovisi o različitim povijesno-društvenim okolnostima – npr. uvijek se govori o arapskom i kineskom iako realno na terenu ne postoji samo jedan arapski (niti postoji međusobna razumljivost između kolokvijalnog arapskog u npr. Maroku i Siriji), dok su kineski “dijalekti” zapravo jezici (u Pekingu, Šangaju i Hong Kongu se govore potpuno različiti i nerazumljivi jezici – iako svi uče i standardni mandarinski, koji se zasniva na govornom jeziku Pekinga).
I kod nas su npr. strukturalne razlike između organskog govora u Vrboskoj na Hvaru i Kumrovcu jako velike, ali se ipak smatraju istim jezikom. Zašto? Zato što njihovi govornici dijele istu vjeru, iz čega je nastala etnička pripadnost, a onda i državne granice unutar kojih žive. Čak i ako gledamo urbane govore, postoje velike razlike – npr. između govora Čakovca, Zagreba, Splita i Dubrovnika. Te se razlike ne reflektiraju samo u govoru, mogu se opaziti i u pisanom jeziku – npr. u Slobodnoj Dalmaciji će se vrlo često pisati patike ili štekat, što nećete naći u zagrebačkim medijima. Pa ipak, nitko neće reći da je to drugi jezik od onoga u Zagrebu, dok će se u slučaju Zagreba i Beograda to tvrditi, iako razlike nisu realno ništa veće. No takve su situacije u svijetu, kada se radi o jeziku i definiranju toga što je to jezik, više pravilo nego iznimka. Dodatan je problem taj što jezik egzistira na različitim razinama te uz regionalne varijacije supostoje i službeno normirani oblici jezika, koji su nerijetko u dosta proizvoljnom odnosu prema dijalektima na terenu. Popis trenutno postojećih standardnih jezika u Evropi bi mogao biti i poprilično različit da se povijest odigrala na nešto drugačiji način.
Možete li objasniti odnos jezika i nacionalne države?
Moderna (kapitalistička) nacionalna država, koja nastaje u 19. stoljeću, usko je povezana s konceptom nacionalnog (standardnog) jezika, kao i konceptom nacije, odnosno nacionalizma kao nove ideologije koja tada nastaje. Pogledate li klasična djela koja se bave pitanje nacionalizma, npr. ona Benedicta Andersona ili Erica Hobsbawma, odmah će vam u oči upasti koliko se često tamo spominje i jezik – premda nije riječ o lingvističkim djelima. To nije slučajno. Naime, moderni standardni jezik (ili standardni dijalekt, kako se to naziva u suvremenoj sociolingvistici) nastaje zajedno s nacionalnim državama i može se vrlo opravdano reći da ne gradi samo nacionalna država standardni dijalekt, nego i obrnuto – standardni dijalekt gradi nacionalnu državu.
Standardni dijalekt se razvija, naravno, i iz praktičnih razloga – radi omogućavanja lakšeg funkcioniranja modernih društava u birokraciji, obrazovanju, medijima itd. Međutim, stvaranje jednog nacionalnog, zajedničkog, jezika ima i drugu bitnu ideološku funkciju – njegov je cilj ujedinjavanje novonastajuće nacije u jednom jeziku (u opreci prema dotadašnjoj dijalekatskoj razjedinjenosti). Jezik je jedna od najbitnijih sastavnica nacionalističke ideologije – premda je jezična tradicija, kao i svaka (nacionalistička) tradicija, uvijek u velikoj mjeri izmišljena i proizvedena, da se pozovemo opet na Hobsbawma. Nacionalizam se u 19. stoljeću razvija kao nova transklasna ideologija, s obzirom na slabljenje religije i starih feudalnih poimanja i strukture društva (božanske moći kralja, plemstva itd.), kojoj je cilj obuhvatiti cjelokupno (ili više-manje cjelokupno) stanovništvo određene države i ujediniti ga u jednu zajednicu, kako novonastali status quo ne bi bio ugrožen antisistemskim pokretima, kakav je npr. socijalizam koji također nastaje u 19. stoljeću, a koji naglašava klasno a ne nacionalno. Jezik je tu – uz kulturu, zajedničku povijest, običaje i sl. (koji su, naravno, također u velikoj mjeri izmišljeni i proizvedeni) – jedna od najbitnijih sastavnica. Recimo to slikovito – ako siromašna blagajnica u Hrvatskoj misli da govori istim jezikom i pripada istom narodu kao šef korporacije Todorić, onda će puno teže primijetiti da zapravo ima više toga zajedničkog sa siromašnom blagajnicom u Srbiji, koja pak misli da govori istim jezikom i pripada istom narodu kao tajkun Mišković.
Naravno, u praksi je katkad dosta teško postići nacionalistički “ideal” jedna nacija/jedan jezik i to, po mogućnosti, jezik potpuno različit od svih okolo. To je, uostalom, ono što vidimo i na ovim prostorima. Kakav će standardni dijalekt pojedina nacionalna država izgraditi nije tek pitanje slučajnosti – npr. u Hrvatskoj se u 19. stoljeću namjerno gradio standard koji će biti što sličniji onome u Srbiji, dok su recimo Makedonci u 20. stoljeću za osnovu svog standarda namjerno uzeli dijalekt koji će biti što različitiji od bugarskoga.
Što mislite o tvrdnji da je jezik nešto neovisno o tome kako su ljudi podijeljeni po državama i narodima?
To je i točno i nije točno, ovisno na kojoj se razini gleda. Uzmimo južnoslavensko područje. Jednostavna je dijalektološka činjenica da je čitavo južnoslavensko područje – od Bugarske do Slovenije – zapravo jedan veliki dijalekatski kontinuum. To znači da ne postoji oštre dijalekatske/jezične granice, osim tamo gdje su nastale kasnijim migracijama, obično zbog osmanskih provala – pogledate li kartu južnoslavenskih jezičnih izoglosa (linijâ koje prikazuju proširenost određene jezične promjene/karakteristike), praktički nijedna bitna izoglosa se ne poklapa s državnim/nacionalnim granicama. Naravno, kada se kasnije stvaraju nacije, nacionalne države itd., to onda utječe na jezik, tim više što je pitanje standardnog dijalekta uvijek političko pitanje.
Ali jasno je da državne granice ne mogu zatrti realnu situaciju na terenu. Područje bivše Jugoslavije je dijalektološki zapravo, usprkos postojanju i velikih raznolikosti (kao u primjeru Vrboske i Kumrovca), također i na drugoj razini zapanjujuće uniformno, s obzirom da se radi o razmjerno velikom prostoru koji do 20. stoljeća nikada nije bio unutar istih granica – unatoč tome, velikim dijelom zahvaljući osmanskim provalama koje su širom naših prostora od 15-16. stoljeća raznijele novoštokavske dijalekte i novoštokavske jezične osobine (štokavskim s inovativnim naglaskom i nekim inovativnim oblicima), danas imamo situaciju da se novoštokavski dijalekti govore od Dubrovnika do Vojvodine. I to je onda, dakako, dosta nezgodno za nacionalističke političke projekte na ovim prostorima.
Što su i u kojem odnosu stoje bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski?
Ljude, ništa čudno, uvijek zanima odgovor na vječno pitanje je li to jedan jezik ili više njih. Gledamo li to iz laičke perspektive, u smislu postoji li međusobna dobra razumljivost i je li službeni oblik jezika na ovim prostorima međusobno jako sličan, ili, tek nešto sofisticiranije, može li se situacija na ovim prostorima usporediti npr. s engleskim u Britaniji i Americi – odgovor je, naravno, očit, i pozitivan. To bi pitanje, kada ne bi bilo političkih razloga, zapravo bilo besmisleno jer je posve očigledno da odnos hrvatskoga i srpskoga, kako god ih nazivali i kakve god političke stavove imali, nije ni otprilike isti kao odnos hrvatskoga i slovenskoga, a kamoli hrvatskoga i mađarskoga. To je jednostavno tako i to se, barem na neki kratki rok (a ni na duži, s obzirom da je prekogranična komunikacija još uvijek jako živahna, unatoč svemu), teško može bitno promijeniti. Uostalom, ni najzagriženiji nacionalisti (osim potpunih fanatika) neće tvrditi da je hrvatski nešto sasvim različito od srpskoga, nego će samo inzistirati na pravu da svoj jezik zovu kako hoće, govorit će o simbolici, identitetu i sl. – iako se nacionalistički projekti u jeziku, jasno, ne zadržavaju samo na lijepim pričicama o identitetu. To, na koncu konaca, nije ništa čudnije od toga da dvoje ljudi iz npr. Konavala i Belog Manastira smatraju da pripadaju istom narodu iako, realno gledajući, nemaju neke posebne veze (npr. u načinu života, običajima i sl.) osim što tradicionalno pripadaju istoj vjerskoj zajednici, na temelju čega su se formirale nacionalne grupacije na ovim prostorima.
Mi smo s ovog područja uspješno van prodali priču da je naša jezična situacija vrlo jedinstvena pa ćete i u stranim udžbenicima sociolingvistike često naići na ovo pitanje. No zapravo je to samo uspješan (lingvistički) marketing. Situacija koju s jezikom imamo u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Crnoj Gori je vrlo slična situaciji koju nalazimo u mnogim drugim zemljama. Jezične varijante na ovim prostorima čine isti fenomen koji vidimo kod engleskog (u Velikoj Britaniji, Americi, Australiji itd.), njemačkog (u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj), francuskog (u Francuskoj i Kanadi), španjolskog (u Španjolskoj i Južnoj Americi), portugalskog (u Portugalu i Brazilu), nizozemskog/flamanskog (u Nizozemskoj i Belgiji), farsija/darija/tadžičkog (u Iranu, Afganistanu i Tadžikistanu), hindskog/urdskog (u Indiji i Pakistanu), malajskog/indonezijskog (u Maleziji i Indoneziji) itd. Povijesno su kolonijalni primjeri (poput engleskog, španjolskog itd.) nešto specifičniji, a naš se slučaj najbolje poklapa s onim na indijskom potkontinentu, tj. hrvatsko-srpski odnos je najsličniji urdsko-hindskom. U oba slučaja je riječ o vrlo sličnim službenim jezičnim varijetetima, ali službenima u dvije zemlje s napetim povijesno-političkim odnosima. I hindi i urdu se pišu različitim pismima, i njihovi govornici su različitih vjera (hinduisti i muslimani), a to se onda očituje i u jeziku pa će hindi imati puno sanskrtizama (kao hrvatski latinizama ili bohemizama), dok će urdu imati puno arabizama (kao srpski grecizama, rusizama itd.). Situacija je zapravo zapanjujući slična.
E sad, kad dođemo do pitanja imenâ jezikâ, tu dolazimo do nedosljednostî. U principu nitko neće tvrditi da su razlike između malajskog i indonezijskog ili evropskog i brazilskog portugalskog razlike iste razine kao one između, recimo, mađarskog i rumunjskog ili finskog i švedskog. No kod pitanja imenâ nema nekakvih pravila, nego ona ovise o politici, povijesnim i društvenim okolnostima itd. Recimo, kod evropskih kolonijalnih jezika se uvijek upotrebljava isti naziv za sve jezične varijante (engleski, španjolski, francuski itd. – iznimka je donekle afrikaans u Južnoj Africi koji nastaje iz nizozemskog), no, kako je već navedeno, drugdje nije uvijek tako – pa se tako u načelu uvijek govori o indonezijskom i malajskom, o farsiju/perzijskom i tadžičkom, o hindskom i urdskom… Unatoč tome, što je, kako rekoh, riječ o vrlo sličnim standardnojezičnim varijantama, i u običnoj i u stručnoj upotrebi će se upotrebljavati različiti nazivi. To je zapravo ono što imamo na našem području – prije 1990. se govorilo o hrvatskosrpskom/srpskohrvatskom (u različitim varijantama imena), kao kod njemačkog, dok se nakon 1990. govori o hrvatskom i srpskom, kao kod hindija i urdua. To je naprosto stvar politike – bivšem režimu i ideologiji bratstva i jedinstva je odgovaralo i jezično jedinstvo, a sadašnjim nacionalističkim režimima odgovara jezična razjedinjenost. Sve to iako se realna situacija zapravo, unatoč svemu, nije puno mijenjala. Treba također napomenuti i da situacija nije morala biti kakva je danas – npr. da je u 19. stoljeću neki tadašnji Trump zamislio da se jezik u SAD-u baš mora zvati američki i da je američki nacionalizam krenuo u tom smjeru, nema nikakve sumnje da bismo mi, iako bi taj jezik danas bio više-manje isti, govorili o američkom.
Kada se govori o jezičnom unitarizmu, treba ipak napomenuti da situacija tu nije bila crno-bijela. Poznato je da je jugoslavenska ideja nastala upravo u Hrvatskoj, kao što je poznato i da je npr. najveći Vukov učenik, Novosađanin Đuro Daničić, većinu svog radnog vijeka proveo upravo u Zagrebu. Hrvatska je vukovska škola, predvođena Tomom Maretićem, i s mnogim istaknutim članovima kao što je i jedan Stjepan Ivšić, bila uvijek jaka i autohtona – i nije tu bilo nekakvog nametanja (niti ga je do 1918. i moglo biti). Isto tako, mnoge kasnije kroatističko-nacionalističke vedete, poput Stjepana Babića, za vrijeme Jugoslavije nisu imali ništa protiv jezičnog unitarizma. Zgodan je, recimo, primjer da je Dalibor Brozoviću, jednom od osnivačâ HDZ-a (ali i nesumnjivo najvećem hrvatskom dijalektologu druge polovice 20. stoljeća), zbog otezanja s tiskom, čak 1992., u jeku hrvatsko-srpskog rata, izišao članak pod imenom “Serbo-Croatian as Pluricentric Language” (srpskohrvatski kao pluricentrični jezik). S druge strane, još 1979. je u Zagrebu najnormalnije izišla knjiga pod naslovom Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika, koja se i danas upotrebljava u svojim novijim izdanjima.
U nekim svojim radovima koristite termin “književni štokavski” no, kako bi se to prevelo na druge jezike? Ne mislite li da je, s obzirom na to da je jezik društveni, pa time i politički konstrukt, možda bilo pragmatičnije i ekonomičnije iskoristiti neki od naziva koji su već prepoznatljivi i u upotrebi, npr. BCHS, ili jugoslavenski?
Na engleskom bi to bio Literary/Standard Štokavian. Problem s tradicionalnim nazivom srpskohrvatski/hrvatskosrpski je u tome što, osim što nemilo spaja Srbe i Hrvate (i to čak bez crtice), također izbacuje Bošnjake i Crnogorce iz slike, a to je jednako njihov jezik kao i hrvatski i srpski. Upotreba dijalektološkog pojma štokavski je dosta zgodna jer je, kao prvo, taj pojam najprecizniji, a, kao drugo, nije etnički. Mana tog naziva je da je on, izvan slavističkih krugova, uglavnom nepoznat u inozemstvu, no upotreba tog pojma je ionako ograničena na lingvističke radove i nema širih pretenzija. Simbolika je čudna stvar – recimo, primjetno je kako i nacionalistima daleko manje (ili čak nimalo) smeta pisanje hrvatski/srpski/bosanski/crnogorski (ili, u engleskoj verziji, Bosnian/Croatian/Montengrin/Serbian), kako se danas to vani (iako najčešće uz izostavljanje crnogorskog) nerijetko naziva i kako se često nazivaju odsjeci i kolegiji na kojima se naš jezik u inozemstvu p(r)oučava (uz, još uvijek živ, stariji naziv Serbo-Croatian). Kosa crtica je, dakle, relativno OK, dok je spojnica praktički objava rata.
Zašto niste potpisali Deklaraciju o zajedničkom jeziku? Naime, i deklaracija sama je politički dokument. Ne može se javnim apelom utjecati na promjenu znanstvenih, odnosno lingvističkih kriterija. Deklaracija niti nije usmjerena ka lingvistima, već ka javnosti i političarima, dakle ona nije lingvističko, već političko pitanje.
Deklaraciju sam dobio na uvid i predložio niz prepravaka i promjena. Kako one uglavnom nisu uvažene, nisam mogao potpisati jer se ne slažem više stvari, formulacija i onim što je u nju uvršteno ili nije. To i nije osobito čudno s obzirom da je ona pisana na tragu onoga što inače zastupa Snježana Kordić, s kojom sam ja već u više navratâ polemizirao i s čijim se liberalnim i “apolitičnim” pristupom u mnogo čemu ne slažem. Kako je riječ o području kojim se i stručno bavim, tu je moja pozicija kao lingvista dosta drugačija od nekoga tko se ne bavi time i tko bi, s pravom, potpisao bilo kakvu deklaraciju koja generalno ide u određenom smjeru.
Svakako da je Deklaracija politički dokument, međutim jedan od problema na koji je više ljudî upućivalo je upravo taj da se nije htjelo priznati da je riječ o političkoj intervenciji, nego se glumilo da je riječ o tobože čistoj i “neutralnoj” znanosti. To je, naravno, iz perspektive moderne (socio)lingvistike ali i bilo kakve suvisle političke teorije, smiješno. Pitanje jezične standardizacije je prvoklasno političko pitanje i tu nema “apolitičnosti”, “neutralnosti” i “neideologičnosti” – pitanje je samo koja se ideologija zastupa. Kao što je i sasvim notorno, koliko god to nacionalizam zloupotrebljavao, da jezik nije samo pitanje komunikacije nego i identiteta – zato npr. crnci govore različito od bijelaca u SAD-u i zato jedni namjerno pišu Evropa ili govore zdravo, dok drugi pišu ne ću i govore grješka itd. Ako se zalažemo, u društvu, politici i jeziku, za ideje kao što su sloboda, tolerancija, demokracija, jednakost i sl. (a protiv ksenofobije, nacionalizma, autoritarnosti, nejednakosti itd.) – to nisu neutralne ideje. Mi ih smatramo pozitivnima i korisnima za većinu društva, ali ne možemo se pretvarati da to nisu političke ideje.
Mislim da neke stvari treba otvoreno priznati, pa makar bile i neugodne – npr. ne možemo se pretvarati da pitanje imena jezika nije performativno (da ne utječe na stvarnost, tj. da je ne mijenja) ili se pretvarati da je pitanje standardnog dijalekta nepovezano s nacionalizmima i nacionalnim državama. U konačnici, i sâm “zajednički jezik” je određen nacionalnim granicama – onima Hrvatske sa Slovenijom te Srbije s Bugarskom. Jedino što govornike tih dijalekata povezuje jest standard, a on postoji zato što postoje izgrađene nacije unutar tih granica. No, kao što separatističkih jezičnih projekata (hrvatskog, srpskog…) nema bez nacionalnih granica, bez njih nema ni unitarističkog jezičnog projekta (hrvatskosrpskog). To jednostavno proizlazi iz same naravi standardnog jezika kao takvog. Oba su projekta, gledamo li s dijalekatske ravni, artificijelna. To je naprosto činjenica i treba je priznati, sviđalo se to nekome ili ne.
Dosta je bitna opservacija da jezik nije pitanje lingvistâ i nekakve njihove tehnokratske operative, gdje će oni reći što i kako. Jezici pripadaju svojim govornim zajednicama i vrlo je bitno što oni o njima misle – sviđalo se to nama ili ne. Na nama je da se borimo, prije svega kao govornici svoga jezika, za ono što mislimo da je ispravno i za jezik koji će biti slobodan i otvoren i koji ćemo govoriti bez straha da će nas netko proglasiti “nekulturnim”, “lošim Hrvatom”, Jugoslavenom, neobrazovanim, “nacionalnim izdajnikom” i sl. Ta borba neće biti kratkotrajna i nemoguće ju je odvojiti od širih društvenih borba. A drugačiji jezik je, u konačnici, nemoguće stvoriti bez da stvorimo i drugačije društvo.
Kako bi se prema vama trebao riješiti problem kojeg adresira Deklaracija?
Ako se postavi pitanje zašto na ovom području postoje jezični sporovi, odgovor je jasan i banalan – zbog nacionalizma. Iluzorno je očekivati da će nacionalisti (pa i javno mnijenje općenito) u zemlji u kojoj pod normalno da kraj ustaškog stratišta u Jasenovcu stoji natpis ZDS “racionalno i bez predrasudâ” razmisliti o jeziku pa zaključiti da imamo “zajednički jezik” sa susjedima. Problem nacionalizma u jeziku ne postoji van problema nacionalizma u društvu općenito – i ako se želi pobijediti nacionalizam u jeziku, prvo će se morati pobijediti nacionalizam u društvu. A to se neće dogoditi pretvaramo li se da postoji mogućnost da će netko pristati na zajednički jezik, makar pod različitim imenima, u zemljama u kojima je nacionalizam osnovica i bît svake politike.
Ako pak govorimo o segregaciji u školama, što je nesumnjivo loša stvar, bojim se da je dosta naivno misliti da to ima ikakve veze s jezikom. Djeca su u školama segregirana zbog nacionalizma – zato što ih svrstavaju, kako bi to rekao Benedict Anderson, u različite zamišljene zajednice. Jezik je tu samo izlika, a čak ni to, jer nije uopće riječ samo o jeziku, nego i o različitim nacionalističkim konceptima povijesti, književnosti, kulture itd. Uostalom, pogledajte Sjevernu Irsku – tamo svi govore engleski, a segregacija u školama je možda još i gora nego na ovim prostorima.
Što se tiče “problema” prevođenja, unatoč nekim komičnim ekscesima (kao što je titlanje srpskog filma Rane u 1990-ima), rekao bih da tu ipak pobjeđuje zdrav razum pa nema “prijevoda” za srpske političare na hrvatskim televizijama i obrnuto. S druge strane, izjave Hrvatâ u novinama u Srbiji se uglavnom mijenjaju na srpsku verziju, što očito nije nužno potrebno, no to je zapravo ista stvar koja se događa i kada u novinama “uređuju” izjave Splićana pa onda nekad dobijete i izjave Gorana Ivaniševića na čistom standardu iako ih zapravo nije tako izrekao.
No čini mi se da i antinacionalistička strana ponekad nepotrebno galami oko “prevođenja”. Naime, to što se nešto jezično prilagođava ne govori nam puno o statusu tih idioma. Recimo, knjige o Harryju Potteru su, čak i u naslovima, bile prilagođavane za američko tržište iz praktičnih razloga, iako nitko ne zastupa ideju o posebnom američkom jeziku. Meni je najzanimljiviji primjer onaj Blokadne kuharice, koju su nakon blokade Filozofskog fakulteta 2009. napisali u zagrebačkom studentskom pokretu. Naime, kada su anarhisti u Srbiji radili svoje izdanje te knjižice, oni su je uredno “preveli” te se ona u tom izdanju zove Blokadni kuvar. Pritom je valjda prilično očito da anarhisti (!) takav “prijevod” nisu radili iz nekakvih nacionalističkih razloga.
Snježana Kordić u raspravi na konferenciji o zajedničkom jeziku u Splitu kazala je kako problema pri odlučivanju o tome što je jezik ne bi bilo da se dosljedno primjenjuju sociolingvistički kriteriji policentričnosti jezika, međutim na istoj raspravi postalo je jasno da među tri lingvista koja su govorila, uključujući i vas, svatko ima svoju terminologiju za “jezik”. Vi ste to nazvali standardnim dijalektom, a prof. Jagoda Granić nazvala je to sociolektom (dijalektom koji pripada određenoj socijalnoj skupini). Ne ukazuje li upravo ova činjenica različite terminologije na to da čvrste i stroge granice ne postoje? Je li uopće moguće strogo znanstveno, “do kraja i bez ostatka” staviti jezik u takve kategorije?
Priče o “dosljednim sociolingvističkim kriterijima” slabo piju vode jer i te kriterije netko mora predložiti i određene se granice moraju negdje proizvoljno postaviti. Kao što je već rečeno, pitanje standardizacije – a kad se govori o jezicima, govori se primarno o standardnim varijantama jezikâ – je prvorazredno političko pitanje i tu nema “neutralnog” pristupa. Ono što lingvist tu relativno neutralno može reći jest da je odnos između službenog jezika u Hrvatskoj i Srbiji mutatis mutandis jednak odnosu između službenog jezika u Velikoj Britaniji i SAD-u te može reći da u svijetu pri imenovanju takvih jezičnih odnosa postoje različite prakse (negdje se takve varijante zovu istim imenom, negdje ne), a to uvijek ovisi o političko-društvenim okolnostima. Lingvisti se također mogu boriti protiv onoga što smatraju negativnim jezičnim praksama (npr. preskriptivizma, purizma, ideologije standardnog jezika), ali ne bi se smjeli pretvarati da tu nema ideološkog izbora – naravno da ima. Uostalom, i sâm je izbor da ćete vjerovati npr. lingvističkim znanstvenim spoznajama, a ne, recimo, nacionalističkoj mitologiji o jeziku, također ideološki izbor – premda to ne znači da se takvi izbori, ili primjerice oni između zastupanja kreacionizma i evolucije, mogu postaviti na istu ravan samo zato što su i jedan i drugi zapravo (i) ideološki izbori.
Što je to vrijednosni kriterij razlikovanja jezika? Da li njega uopće treba uzimati u obzir? Možete li objasniti društveni kontekst njegovog nastanka?
“Vrijednosni kriterij” je, pojednostavljeno rečeno, ono što ljudi o jeziku misle. To je također jedno od legitimnih područja kojima se lingvistika bavi (u smislu znanstvene analize proširenih stavova). Kao što ljudi na određenom području smatraju da pripadaju određenim zamišljenim zajednicama koje nazivamo narodima, isto tako zamišljaju da govore određenim jezičnim varijetetima koji su isti ili različiti od nekih drugih. Takvi stavovi su rijetko hladni i racionalni, čak i na mikrorazinama – npr. u jednom će selu tvrditi da u selu do govore skroz drugačije, iako to zapravo nije točno, i obrnuto. Isto vrijedi i za različite gradove, države itd. Naravno, takvi se stavovi mogu i mijenjati – npr. u 1980-ima bi većina ljudî rekla da se u Hrvatskoj i Srbiji govori isti jezik, 2017. ne bi. Iako se sama jezična stvarnost nije znatno promijenila.
Na pitanje koliko je vrijednosni kriteriji bitan nema neutralnog odgovora. Nacionalistima će to biti najvažniji i jedini kriterij, a antinacionalisti će taj kriterij smatrati nebitnim i besmislenim – iako je teško nijekati da ideje imaju materijalnu snagu, sviđalo se to nekome ili ne. Kako standardni dijalekti nastaju s nacionalnim državama tj. formiranjem modernih nacija, dakako da su neodvojivi od onoga što o njima određena jezična zajednica misli (premda su te ideje nerijetko štetne i po tu istu jezičnu zajednicu).
Profesor Ranko Bugarski koristi termin lingvistika za narod iz naroda. Što bi to značilo?
Iz moje perspektive, lingvistika iz naroda i za narod bi bila ona lingvistika koja bi se borila za slobodu i kreativnost jezika, lingvistika koja bi jezik analizirala i proučavala, a ne “lingvistika” koja bi jezik propisivala, govornike činila nesigurnima i zastrašenima, nametala jeziku artificijelne propise i zahtjeve i kljaštrila je neznanstvenim predodžbama o jeziku. Narodna lingvistika bi ljudima objašnjavala da je u jeziku sve što normalno upotrebljava također i pravilno (premda možda nije sve i dijelom standardne varijante jezika) te bi ih upoznavala s osnovnom lingvističkom činjenicom da su sve varijante jezika (i regionalne i socijalne i sve druge) jednako vrijedne te da je standardni dijalekt samo jedan od oblikâ jezika koji bi trebao imati svoju funkciju, ali koji ne bi trebao biti nekakav vrhunaravni ideal, nadređen svemu ostalom. To zapravo i jest jedina lingvistika, no mnogo je onih koji misle da su stručnjaci za jezik. U kontekstu društva u kakvom živimo, zapravo nas i ne može čuditi da je to tako, no tu treba priznati da bitno drugačije nije bilo ni u Jugoslaviji – to može zvučati čudno, ali jezična politika u Jugoslaviji nije bila lijeva nego desna, barem kad se radi o pitanjima jezične “pravilnosti” i sl. jer su se i u Jugoslaviji zastupale jednake neznanstvene sljeparije o jeziku kao i danas.
U jednom svom izlaganju rekli ste kako je većina toga što se u javnosti govori o jeziku zapravo glupost, što ste htjeli reći? Odnosno, možete li navesti i objasniti neke od tih najvećih jezičnih predrasuda, ili gluposti?
Izuzev ovih rasprava o hrvatskom i srpskom, koje se uglavnom svode na prepucavanja o nacionalizmu, praktički jedino što o jeziku u javnosti možete čuti su neznanstvene fantazmagorije o tome kako “hrvatski propada”, kako “nitko više ne zna govoriti” i kako “govorimo nepravilno”. To nije tipično samo za Hrvatsku – tako je više-manje svuda. Jedina je razlika što npr. u anglosakonskim zemljama ljudi koji u javnosti propagiraju takve gluposti neće moći raditi kao stručnjaci za jezik na fakultetima i institutima, dok se kod nas često na temelju jezičnih “savjetnika” i sličnih nadriznanstvenih pamfleta prolazi u viša zvanja. Što opet nije neka balkanska egzotika, da ne zapadnemo u autorasizam – recimo u Francuskoj takva sumanuta neznanstvena politika prema “pravilnom” jeziku ima višestoljetno zaleđe njihove Akademije, unatoč tome što su najveći francuski lingvisti, poput poznatog Andréa Martineta, to vrlo glasno i oštro kritizirali.
Osnovna zabluda je ona već spomenuta o jezičnoj “pravilnosti” – ljudi, pa i mnogi “stručnjaci”, misle da u jeziku postoje nekakvi inherentno “pravilni” oblici, značenja, riječi, strukture i sl. te da su neki oblici jednostavno “neispravni” dok su drugi “ispravni” (pri čemu su oni “ispravni”, jasno, oni koji su standardni). To je iz perspektive znanstvenog pogleda na jezik notorna glupost – sve što se u jeziku upotrebljava jest i pravilno. Druga je stvar što se u službenu varijantu jezika proizvoljno i stjecajem određenih društveno-povijesno-političkih okolnosti biraju ovi ili oni oblici, značenja itd. No to ne znači da sve ono što nije ušlo u standardni jezik nije “pravilno” ili da je manje vrijedno. To što je formalno “pravilan” samo oblik obećavam ne znači da je oblik obećajem nekakva pogrda i nakarada. To je samo oblik koji igrom slučaja (zasad) nije završio u priručnicima standardnog jezika. Mnogi čak neće ni znati da obećajem formalno nije standardni oblik (i to nije nešto što bi trebalo uopće biti problematično).
Koliko je standardni jezik proizvoljan i stvar političkog odabira, možda je najlakše vidjeti na primjeru upitno-odnosne zamjenice što. U Hrvatskoj se u standardnoj upotrebi koristi samo oblik što (u govornom se jeziku tako npr. govori u Zadru i Dubrovniku, ali ne i u većini zemlje). S druge strane, oblici šta, ča, kaj nisu standardni. Međutim, to ne znači da su oblici šta, ča, kaj sami po sebi išta manje vrijedni, lošiji ili “neispravni” – oni samo igrom slučaja nisu upali u standard. Da je to slučajno tako, lako je uvidjeti pogledamo li u susjedstvo – npr. oblik šta je (uz što) standardan u nama susjednim štokavskim zemljama (Srbiji, BiH, Crnoj Gori), oblik kaj je standardan u Sloveniji, a oblik ča je standardan u gradišćanskohrvatskom. Tu se jasno vidi da bilo što može biti standardno i da to nema nikakve veze s nekakvom tobožnjom imanentnom “(ne)pravilnošću” ovog ili onog izraza, riječi, značenja itd. To su osnove lingvistike koje proizlaze iz načela o arbitrarnosti jezičnoga znaka velikog Ferdinanda de Saussurea, rodonačelnika moderne lingvistike, no nažalost mnogi koji misle da se bave jezikom to ne shvaćaju ili ne žele shvatiti jer znanstvenim spoznajama o jeziku pretpostavljaju “nacionalne interese”, svoj socijalni kapital (ako znate “pravilno” govoriti i pisati, to vas društveno stavlja u povlašten položaj – makar zapravo ne imali visoku plaću, možete bar prezirati “neobrazovani šljam” koji ne zna pravopis i neznam piše zajedno a ne odvojeno) i sl.
Da lektorirate neki tekst, biste li ostavili srbizme u službenoj javnoj komunikaciji?
Ako ima išta besmisleno, onda je to lektura koja se sastoji od trijebljenja nepoželjnih riječi. Takva jezična praksa nema nikakve znanstvene podloge, a jezični purizam (čistunstvo) u svojoj bíti nije ništa drugo doli etničko čišćenje u jeziku. Ono čime bi se lektori zapravo trebali baviti jest ispravljanje tipfelerâ, loših i doslovnih prijevoda te briga o nekakvoj generalnoj koherentnosti teksta. Danas su oni, nažalost, obično samo najniži ešalon jezičnih bojovnika koji siluje jezik u nastojanju da ga približi imaginarnim “idealima” jezičnog savjetodavljenja, kojim se pak obično bave najgori mediokriteti koji o jeziku ne znaju skoro pa ništa. Ali zato dobro zarađuju na uvjeravanjima naroda da je glup i da ne zna svoj jezik.
Završimo s nečim laganim i popularnim, što mislite o prikazu jezika u blokbaster filmu Arrival u kojem se na poprilično spekulativan način manipulira Sapir-Whorfova hipoteza?
Nažalost, to što je film blockbuster očito ne znači da je u budžetu bilo dovoljno parâ da se zaposli nekog savjetnika za lingvistiku. Iako je film zabavan i čak dijelovi koji govore o dešifriranju jezika vanzemaljaca, iako su dosta šturo pokazani, i nisu toliko loši, prikaz lingvistike je dosta smiješan – od potpuno komične ideje o tome što lingvisti predaju na fakultetima (“zašto portugalski čudno zvuči?”), do još komičnije ideje o tome da svi lingvisti moraju znati govoriti i prevoditi s gomile jezikâ (lingvisti znanstveno analiziraju različite aspekte jezika, ne bave se nužno prevođenjem, niti su svi poligloti). Ideja o tome kako jezik oblikuje svijet (što je donekle točno, ali na puno nižim razinama) je, naravno, dovedena do ekstrema i tu je potrebno uložiti, da se poslužimo književnoteorijskom terminologijom, voljno susprezanje nevjerice da bi se u to povjerovalo – slično kao i da bi se povjerovalo u to da je hrvatski potpuno različit jezik od srpskoga i da je čudo što se uopće razumijemo.
