Nadbiskup Đuro Hranić se prema pedofiliji u svećeničkim redovima odnosi na isti način kao premijer Andrej Plenković prema korupciji i kriminalu u HDZ-ovim redovima: prihvaća je i, usprkos svemu, iskazuje istinsko razumijevanje prema počiniteljima, ne i prema žrtvi.
Katolička Crkva je, onako kako je sada strukturirana, nezamisliva bez pedofilije, kao i HDZ bez kriminala. To znaju vjernici, pa, vjerujući u Boga koji dopušta da jedan Hranić, Zlatko Rajčevac ili Nedjeljko Ivanov govore i djeluju, kako se to teološki kaže, in persona Christi, odnosno potpuno identificirani, poistovjećeni s Kristom, onda takvi vjernici u sadržaj vlastite vjere unose i svetost pedofilije. Da im pedofilija nije sveta, s njome bi se davno obračunali.
Kada netko kaže da se pedofiliju koristi kako bi se napalo Katoličku Crkvu, samo potvrđuje ovu tezu: Katolička Crkva pedofiliju nosi kao dio identiteta, jer da ne nosi, onda bi se obračunavanjem s pedofilima i pedofilijom branila Crkva. Ovako je stvar jasna, ogavno jasna.
Crkva je leglo pedofilije, pedofiliju se promatra s pozicije svetosti Crkve i podrazumijeva se da Crkve nema bez pedofilije, a kako vjernici ne mogu zamisliti život bez Crkve, pristajući na takvu Crkvu, pristaju i na pedofiliju.
Ona ih ne sablažnjava, ne uzrujava, ne dovodi ih do očaja, do potrebe da djeluju, da utješe žrtvu i obračunaju se s nasilnikom. Ne, oni u nasilniku vide svećenika, a u njegovom nasilju vide svećeničko djelovanje koje je – zamislite samo o kakvom bogohuljenju se radi! – identificirano s Kristom. Takvi u žrtvi, odnosno u djetetu, ne vide dijete, nego ili ništa ili neprijatelja.
Dijete je za takve ništa jer mora šutjeti o seksualnom nasilju, ono se treba praviti kao da se nasilje nikada nije dogodilo, jer je sveto, jer bez njega nema Crkve. Dijete je za takve, pak, neprijatelj kada o tome nasilju progovori, taj govor je, za branitelje svetosti pedofilije, neprijateljski prema Crkvi. Žrtvin govor o nasilju je iskaz neprijateljstva prema Crkvi, a samo nasilje nije nasilje jer ga je počinio onaj koji, za ove bogohulnike, djeluje in persona Christi.
Naravno da svi koji u ovome sudjeluju – od papa i biskupa do svećenika i vjernika, veze nemaju s Isusom Kristom, ne predstavljaju ga, nisu s njime identificirani i ne brane ga. Takvi Krista poništavaju, oni, silovanjem djeteta, siluju i samog Krista.
Takvi, ponavljam, veze s Kristom nemaju jer on nije bio manijakalan i nasilan, svi gore navedeni jesu. Kristova blizina nije nikoga traumatizirala, njihova traumatizira.
Njegova prisutnost je bila ljudska prisutnost odnosno prisutnost Boga koji se usavršio ljudskom naravi kako čovjek, pred njime, nikada ne postane ništa manje od čovjeka, a od čovjeka nema ništa većeg jer je to sam Bog potvrdio – postavši čovjekom, postao je većim od Boga koji je, da bi uistinu bio Bog čovjeku, postao čovjekom.
Kada svećenik siluje dijete, silovao je čovjeka, ali i Boga koji u čovjeku vidi veličinu koja je potrebna Bogu da bi uistinu bio Bog. Crkva ne postoji da bi se u njoj nesmetano silovalo djecu.
Silovanje djece nije dio Božjeg plana i braneći silovatelje u svećeničkim redovima, imajući razumijevanje prema onome što su oni počinili, biskupi ne brane Crkvu, oni je napadaju, uništavaju, siluju, desakraliziraju i dehumaniziraju.
Silovanje jest napad, uništavanje, desakralizacija i dehumanizacija, ono je najbrutalnije nasilje koje čine (svećenici pedofili) i koje štite (biskupi) najbrutalniji nasilnici.
To što nas ne iznenađuje pedofilija u svećeničkim redovima, to što tzv. crkveni portali ne pišu o skandaloznim i brutalnim izjavama nadbiskupa Hranića, to što nadbiskup Hranić nije svjestan (ili, ako jest, tim gore) onoga što govori, samo je dokaz koliko smo nedostojni toga da se smatramo i da nas smatraju ljudima.
Jasno mi je da ne treba imati prevelika očekivanja od društva koje pristaje na to da ga, u političkom smislu, vodi stranka koja je formirana kao instrument korupcije, ali mi nije jasno da, neovisno o tome jesmo li ili nismo vjernici, možemo mirno usnuti nakon spoznaje da živimo u društvu čiji moral brani institucija koja skriva pedofiliju.
U jednom takvom društvu svetost toga morala i te institucije nije ugrožena pedofilijom, zato se pedofilija, na razini crkvenih struktura, ne smatra nečim problematičnim, ona se podrazumijeva. Problematičnim, neprihvatljivim i nemoralnim se smatra govor o pedofiliji, njega se proglašava napadom na svetost Crkve.
Kada nadbiskup Hranić kaže kako ”kada je u pitanju nasilje nad maloljetnicima, u Crkvi više nema mjesta toleranciji”, postavlja se sljedeće pitanje: možemo li uistinu vjerovati da će se s pedofilijom u Crkvi iskreno i učinkovito obračunati oni koji su do sada ”pedofiliju tolerirali”, a od sada to ”više” neće činiti?
Ja tu nemam nikakvih sumnji: neće. Uostalom, zar nadbiskup Hranić nije rekao kako optuženi svećenik nije ”više” nikakva opasnost jer je starac? Ovo ”više”, dakle, nije u funkciji borbe protiv pedofilije, nego je u funkciji solidariziranja s onim koji ”više” ne može, zbog starosti, biti ono za što je optužen da je bio, pa je, zbog obzira prema njemu, sasvim prilično da ostane na istom mjestu na kojem je optužen za pedofiliju?!
Starcima se, pogotovo kada su optuženi za pedofiliju, ”ruši svijet” kad ih se ”miče iz njihovog svijeta”, a pedofilima se, sudeći po dugogodišnjoj, višedesetljetnoj i stoljetnoj crkvenoj praksi, ruši svijet kada ih se miče iz njihovog svijeta pedofilije, pa je zato Crkva, ako pitate nadbiskupa Hranića, odlučila postati sigurnim svijetom za svećenike optužene za pedofiliju – oni ostaju u Crkvi, njih zaustaviti može jedino starost.
Simptomatično je i nadbiskupovo priznanje kako ne zna, odnosno kako se ne može sjetiti je li prije 2016. godine zaprimljena prijava za zlostavljanje. Ne može se sjetiti? Kako? Zar ga svaka prijava za zlostavljanje ne bi trebala toliko pogoditi da je doživotno pamti? Ili je, možda, ta 2016. godina još ulazila u ono vrijeme kada se ”toleriralo pedofiliju”, pa su se, posljedično, ignorirale i vrlo brzo zaboravljale prijave za seksualno zlostavljanje?
Ovu kolumnu privodim kraju s onim s čime sam je i započeo: nadbiskup Đuro Hranić se prema pedofiliji u svećeničkim redovima odnosi na isti način kao premijer Andrej Plenković prema korupciji i kriminalu u HDZ-ovim redovima: prihvaća je.
Budući da građani ne vide ništa sporno u kriminalu, ova država je država po mjeri kriminalaca. Budući da ti isti građani, kada se nalaze u ulozi vjernika, ne vide ništa sporno u svećeničkoj pedofiliji, moral ove države utemeljen je u svetosti pedofilije.
