Vaše zanimanje za nogomet je filozofsko i nefilozofsko. Razgovaramo dan nakon dočeka hrvatskih nogometaša u Zagrebu i priredbe na Trgu bana Jelačića. Teško je tu imati neku teorijsku distancu s obzirom na to da su svi još uvijek uronjeni u događaj…
Velikoj količini ljudi to je događaj u životu. Mogla bih tome pristupiti učeno i govoriti koliko ljudi danas trebaju spektakl, neko posredovanje, da bi uopće imalo neki emocionalni naboj. Ljudi trebaju događaj da bi imali nešto u svom životu. A to nije tako samo u nas. Gledala sam reakcije i drugdje i ono što me se dojmilo jest da su i Francuzi, koje su intervjuirali na ulici, govorili gotovo identične rečenice, u stilu ‘Tako nešto nam je trebalo’. Ja mogu teorijski misliti razliku između republikanskog patriotizma u Francuskoj, koji je stvorio reprezentaciju koja je, grubo rečeno, inkluzivna. I da je to dio poruke. Dakle, svi smo mi Francuzi, bez obzira na boju kože. Za razliku od nekih drugih nacionalizama koji su rasno etnički, francuski je vezan uz tu mitologiju: ako si Francuz, onda si Francuz. To nije lišeno problema i iznimnosti, ali mene veseli. Njemačka, koja ima više Blut und Boden pristup, isto dozvoljava šarenu reprezentaciju. Kod nas toga ne može biti jer smo mi ‘jednobojno’ društvo, nažalost. Imali smo nekoliko stranaca, iz Brazila i sl. No da odmah kažem: svejedno sam radosna. Iako bi čovjek očekivao da bih trebala biti žalosna zbog uključivanja u priredbu ljudi poput Marka Perkovića Thompsona, izgleda izravno na poziv Luke Modrića kojega, to sam više puta pokušala reći, zaista cijenim. To je čovjek koji je od malih nogu bio pod pritiskom nogometne želje i talenta i našao se, kao i većina igrača hrvatske nogometne reprezentacije, na tržištu, prodavali su ga i onda je možda došao u situaciju da prodaje sebe. Oni igraju za klubove koji nisu iz Hrvatske. Svjetske klubove pa bismo možda trebali očekivati i nadnacionalno stajalište nogometa zbog nogometa. No svjetsko nogometno tržište jamačno je okrutno. Ova mogućnost kompenzacije igranjem za Hrvatsku, to je dio njihovog samorazumijevanja, ono što ih ‘opravdava’, to je potrebna sastavnica osobnoga identiteta i osobnoga mita, a zvuk i riječi im daju, pored drugih, i Thompson i ono izravno Grdovićevo ‘Nije u šoldima sve’. Nisam samo kritičarka nacionalizma, nego i kapitalizma. Kad sam jučer gledala kako su razgovarali Zlatko Dalić i Luka Modrić i vidjelo se da je Thompson njihov uvjet, zabrinula sam se, ali na kraju krajeva vidjelo se da je on time postao samo jedan zabavljač, dio dvora, a ne neki bitan subjekt…
Bolje od obične Hrvatske
Pa ipak su pojedini igrači u jednom trenutku od organizatora preuzeli ulogu producenata predstave na Trgu bana Jelačića?
Slažem se. Ali Thompson tu nije bio važan. Luka Modrić jest dio te priče. Obično ga vidimo zabrinutog, smrknutog, čak zbunjenog, pa kad se u rijetkim trenucima nasmiješi, a onda i počne slaviti, bude mi drago. Ne moram se identificirati s njegovim pretpostavljenim stavovima, ali s njim se lako emocionalno vezati.
Kad su dočekivali Gotovinu, general je na središnjem trgu ipak spustio tenzije. On je hrvatski nacionalist i ništa drugo, no nastupio je s pričom da je njegova epizoda gotova. Možemo li tako nešto očekivati i od ove skupine nogometaša?
Pitanje je stavljamo li naglasak na objektivne ili subjektivne i psihološke kategorije. Za ovu ‘objektivnu’ liniju volim citirati Cicu Kranjčara koji je rekao da bez njih desničara ne bi bilo hrvatske države.
Očito je da su o Hrvatskoj kao državi počeli razmišljati oni koji su sebe definirali u prvom redu nacionalno. Kad su sve ideologije u krizi, ljudi su se vratili onome što prepoznaju kao nešto što im neupitno pripada, a to što je to povijesna konstrukcija, ne smanjuje snagu ideje. Naravno, neki od nas ne posjedujemo, i da hoćemo, jednoznačne etničke identitete, no tko smo mi da nekome namećemo svoj manjinski osjećaj? Možemo se samo boriti da ta zemlja bude pristojnija no što je bila u nekim svojim trenucima.
Pitanje je pod kojim uvjetima je to bio ‘slobodan izbor’ i kako je bio proveden referendum.
Da bude jasno, ja nisam bila za to. No ni za to da netko moj program nameće silom.
Vratimo se nogometu. Slušao sam jutro uoči dočeka razgovor radnika, prepoznao sam ih po kombinezonima, i njihova neposrednog šefa u jednom trešnjevačkom kafiću. Neki među njima su izgovarali sve rasističke i seksističke stereotipe koji trenutno kruže kao ideologija okoline. Da oni cijene Vučića jer pravi Srbin ne može navijati za Hrvatsku. Da će Putin poslati ove cure iz Pussy Riota u Sibir pa da se muški zatvorenici imaju nad kime iživjeti. Da je hrvatska predsjednica u ljubavi sa svima pa nek’ onda zavede i Trumpa i dobit ćemo deset američkih aviona badava…
To je žalosno.
Hoću poentirati da to nije neki neposredovani govor odozdo, već da je to izgovorena ili neizgovorena želja koja dolazi od nekuda odozgo…
I ja se zgrozim kad ljudi po defaultu, kad ih nitko ne nadzire, a situacija nije javna, uteknu nekom takvom krajnje nacionalističkom i šovinističkom govoru, koji oni vjerojatno u svakodnevnim praktičnim odnosima zapravo ne provode. Jer vjerojatno ni oni nisu u ratu sa svojim susjedima koji nisu etnički Hrvati. To je pravi primjer zla nemišljenja. Ono što je pitanje jest hoće li ovo oduševljenje uspjesima hrvatske reprezentacije takav tip govora ojačati. Nadam se da takve negativne posljedice neće biti dugotrajne. Napravit ću jednu analogiju: kad su dočekivali Antu Gotovinu, za kojega ne gajim simpatije kao na primjer za Modrića, general je na središnjem trgu ipak spustio tenzije i probušio taj balon očekivanja. On je hrvatski nacionalist i ništa drugo, u to nema sumnje, no nastupio je s pričom da je njegova epizoda gotova. Možemo li tako nešto očekivati i od ove skupine nogometaša? Zašto ne bi sebe vidjeli onako kako ih vide toliki ljudi, kao vitezove i junake koji su najbolje što Hrvatska ima? I za njih i za one koji ih dočekuju ono njihovo je bolje od obične Hrvatske. To nacionalno i ta reprezentacija za njih je nešto čime nadilaze ono što ih i inače smeta. Od njih ne možemo očekivati otrežnjenje. A i nisu nosili oružje pa da shvaćaju cijenu.
Tzv. obični građani htjeli su nekakvo narodno veselje, ako već ne i pomirbu, što je ideologem po sebi: da svi mogu navijati kao građani za Hrvatsku, bez ružnog politikantstva.
Većina ljudi misli da kad igra državna reprezentacija, to ne mora biti politički čin. Izgleda da to misli i naša predsjednica, koja se izljubila i sa svim francuskim nogometašima kojih se na onom pljusku mogla dočepati. To je za nju spektakl gdje može odigrati ulogu, a za nju se političko svodi na igranje uloge predsjednice.
Zanemarimo li Milana Bandića kojemu je službeni voditelj htio odati priznanje za organizaciju zagrebačke svečanosti, političari uopće nisu spominjani. Toliko Hrvatske, a ni riječi o Franji Tuđmanu! Ima li to veze s postfašizmom koji danas na Zapadu govori – ni lijevo ni desno nego naprijed? A u nas ni to, nego iz traume – za ‘vječnu’ Hrvatsku?
U politici bi moralo biti pluraliteta, inače smo u predpolitičkom stanju, diktaturi i tako dalje. Znamo da smo različiti pa se moramo dogovoriti. Pozivanje na unaprijed dano ili konačno ostvareno jedinstvo uvijek je patološko. Mislim da taj pristup neće potrajati. I vjerovanje da su nogometaši pokazali kako samo zalaganjem, vjerom i radom Hrvati mogu uspjeti. Čisto sumnjam da će se to primiti. S druge strane, moram ponavljati: ja sam se zaista veselila. Oni su dobro igrali.
Tvrdite da nogomet ne dotiče samo užitak, već ima i spoznajnih, pa i filozofskih momenata. On je igra, agonalna (treba protivnika), ali i estetska. To sliči na tezu Milivoja Solara kako ljudi danas bulje u TV dok gledaju nogomet kao nekad u ognjište? Jer taj prizor, kao u biti dosadna osnova, s puno praznina u koncentraciji, daje nam vremena da mislimo o krajnjim svrhama naših života?
Mi ljudi smo i simbolička bića, kulturna bića. Posredovani smo različitim stvarima koje se ne mogu svesti na pragmatičnost. Nema zajednice koja ne bi proizvodila nešto što, barem naknadno, ne bismo mogli smatrati umjetničkim proizvodom. I nogomet ima svojstva koja funkcioniraju na simboličkoj razini. Možemo pasivno promatranje shvatiti negativno, kao simptom društva spektakla. S druge strane, mi gledamo njih – nogometaše – koji nešto rade. Pored ostalog i za nas, koji se možemo uživljavati. A to je dovoljno vezano uz ono što je samo sebi svrha, poseban fenomen koji možemo poštovati. Na primjer, to je slučaj kod Luke Modrića jer je on jedan od onih igrača koje počinjete cijeniti kad znate nešto malo više o nogometu. On nije golgeter, nije spektakularan, već je organizator igre. Da biste vidjeli da on određuje igru, morate vidjeti što je igra.
Udruženi rad?
Pa da. To je bolje od identificiranja npr. i sa svjetskim klubovima, jer smo vidjeli da su oni danas predmet trgovanja i da ne njeguju nešto neopterećeno šovinizmom i drugim problemima. Puno je tu raznih opterećenja.
Stranački put je potreban
Ideja postojanja nacionalnih reprezentacija danas je jako fiktivna, s obzirom na to da su sastavljene od nogometaša koji igraju diljem svijeta, točnije uglavnom u Evropi. Paralelno gledanje njihovih izjava za medije zemalja za koje igraju i za one u kojima su se obogatili vjerojatno bi dalo vrlo različite rezultate…
Ne mislim kako je njihovo rodoljublje stvar hipokrizije. Ne mislim da naši igrači koji svoj život grade negdje drugdje i to čine zbog novca dolaze u reprezentaciju glumiti. Mislim da je njima to nacionalno uglavnom potrebno da bi uopće mogli živjeti sa samima sobom, da bi dokazali dignitet.
Kao filozofkinja pišete, makar lapidarno, o privlačnosti nogometa u smislu života kao igre. Njegove agonalnosti, aleatoričnosti, ali i estetičnosti. Igračima je glavni problem da postoji protivnik, ali oni nikad ne odustaju do kraja od želje za ljepotom svoje igre?
U klasičnom tekstu Friedricha Schillera govori se o estetičkom odgoju čovječanstva. Govori se o nastalom kapitalističkom svijetu u kojemu je svatko za sebe dok zadovoljava svoje materijalne potrebe itd. A onda postoji i svijet, koji on zove formalnim i koji je stvar spoznaje, koji nas svojim zakonima nadilazi. Tu možemo uključiti znanosti, religije itd. To je veće od nas i ne brine za sitne, male potrebe, koje moramo zadovoljiti borbom u materijalnom svijetu. Ono što Schiller smatra igrom, a u što uključuje i umjetnost i dr., ono je područje gdje se poklapa ono što se tiče nas kao pojedinaca osobno, a ipak je povezano s drugim ljudima, to dijelimo s drugim ljudima. Marksistička kritika Schillerovih pisama o estetičkom odgoju bila je da je to samo druga riječ za eskapizam. Ali ja zaista mislim da postoji takvo područje u kojemu se ono što mene osobno emocionalno i na svaki drugi način oduševljava poklapa s onim što mogu podijeliti s drugima. Ne na način koji mi ne ostavlja tu osobnu dimenziju. Jer ne mogu se osobno identificirati sa znanstvenim otkrićima. Ona su neosporna i točna i ja ih cijenim, ali ne skačem u zrak od oduševljenja zbog toga.
Da za kraj izađemo iz uže nogometne problematike i pitamo vas kao političku aktivistkinju Nove ljevice: kako vidite taj svoj aktivizam, imate li funkciju u stranci?
Članica sam Izvršnog odbora stranke, što je veća funkcija no što sam je isprva namjeravala preuzeti. Principijelno mislim da je, ako se hoćete baviti politikom u današnjoj konstelaciji, stranački put potreban. Možete imati političku svijest i kao komentatorica ili javna intelektualka. Ali ne možemo bez organizacija. Politika se događa u tom pluralitetu, kad na svim razinama razgovarate s drugima i kad postoji nekakav proces deliberacije.
No događa li se politika još uvijek u strankama ili negdje drugdje, u društvenim pokretima, jer su stranke primjerice po pitanju ekonomije zanemarivo različite?
Što imamo danas? Stranke za koje sigurno možemo reći da su ograničene u svojim ciljevima, da su više ili manje korumpirane itd. Ali odgovor ne može biti odustajanje od tog procesa jer to bi bilo gore od ovoga što već imamo. Masovna reakcija na neko konkretno pitanje ne može biti sav odgovor. Pokreti su obično vezani uz jednu temu. A onda to nije prava politička sfera. Tu ima zanimljivih stvari koje se događaju, a povremeno se nešto i postigne. No mi hoćemo odrediti čitavu zajednicu, a ne jednu pojedinačnu stvar u njoj.
