Kažu da ima antisemitizma u Hrvatskoj, ali ja ga ne osjećam. Nigdje više ne piše: »Zabranjen ulaz Židovima i psima«. Toga više nema. Ne čujem više ni da za mnom viču »Prljavi ćifute!«. Za mene, koji sam sve to čuo i doživio, i to je već dosta


Branko Lustig preživio je Auschwitz. 1993, nagrađen je Oscarom za produkciju »Schindlerove liste«, ovjenčanog filma Stevena Spielberga o sudbini Židova u okupiranoj Poljskoj. Lustigov život, kao i životi tolikih generacija Židova, obilježen je ožiljcima od zločina nacizma te plemenitim i utjecajnim pokušajima da se on razumije, primjereno osudi i ubuduće spriječi. Usprkos svemu tome, Lustig teško govori o odgovornosti političara.

Filmašev osobni humanistički poriv u njemu se samom sukobljava s uznemirujućom političkom stvarnošću. U Lustigovu javnom djelovanju ta se ambivalencija pokazuje kroz umjetničko vođenje Židovskog festivala tolerancije, koji se danas u Zagrebu otvara jubilarni deseti put, ali i kroz Lustigovu osobnu nevoljkost da jasno imanuje odgovorne za aktualno rehabilitiranje ustaštva u današnjoj Hrvatskoj. Njegov Festival tolerancije, kako podsjećaju organizatori, prerastao je u nezaobilazno mjesto javne diskusije i susreta različitih mišljenja i stavova.

Upravo sa željom razvijanja kulture dijaloga, koja je u Hrvatskoj u sve većem deficitu, iz festivala naglašavaju da ulažu velik trud u edukaciju mladih, iniciranje otvorenih diskusija u kojima publika sudjeluje kao važan faktor u sukreiranju javnog mišljenja, te u poticanje kulturne komunikacije, a sve u svrhu izgradnje otvorenijeg i tolerantnijeg društva. Festival je prije deset godina započeo kao Festival židovskog filma, nastavio s edukacijama o Holokaustu, u kojima je upravo Branko Lustig  utjecao na više od 17.000 djece, a danas, s cjelogodišnjim filmskim i edukativnim programima, širi poruku tolerancije i uvažavanja i izvan granica Hrvatske.


Predsjednica nije kriva


Lustig osobno, međutim, strahuje da to nije dovoljno. »Nakon gotovo 85 godina života, imam dojam da je sve ovo što radimo - uzalud«, kaže na početku intervjua za naš list.
 Zašto imate takav dojam?

–  Imam osjećaj da kad umremo mi koji smo preživjeli te logore, pa kada dijete na Trgu bana Jelačića pitate - što je Auschwitz, što su ti logori, što je fašizam - da jednostavno neće znati. Premalo je edukacije. Možda mi se tako čini zato što sam bio ondje, možda zato što mi, žrtve, želimo da ljudi pamte... A možda imam krivo, možda ljudi ne trebaju pamtiti.

Trebaju, apsolutno.

– Ali vidite da neće, nekako odbijaju. Premalo je toga. Djeca u školama ne znaju, neće da znaju. Možda im nije ugodno slušati o tome, možda zato. Možda su razlozi psihološki, možda odbijaju, možda im je neugodno da budu dio toga.

Nisu djeca odgovorna.

– Nisu, naravno, to znamo. Nije to pitanje odgovornosti. Pitanje je da su ona dio toga, da su njihovi očevi, njihovi djedovi bili dio toga, i da su, prema tome, i ona. Ali djeca to ne vole čuti. Vidim to kad predajem, kad govorim. Mislim da možda moramo birati bolje filmove na festivalu. Sad smo, primjerice, imali jedan film o psu, zove se Belle i Sebastian. Taj su film djeca dobro primila.

Vaš je festival nezaobilazan, ali se održava u neugodnoj i uznemirujućoj atmosferi: Koordinacija židovskih općina odbila je sudjelovati na službenoj komemoraciji u Jasenovcu. To je dio konktesta o kojem govorite.

– Ne želim govoriti o politici. Pokušajmo govoriti o ovoj temi, a da ne dotičemo politiku. Ne bih ulazio u razloge zbog kojih koordinacija židovskih općina ne ide na komemoraciju, ili zašto ja idem.

To nije politika. To je ispred, prije politike.

– Sve je politika. Politika je da netko ne želi ići na komemoraciju. Ne slažem se tim, ali... Ozbiljno mislim da bi naša predsjednica išla da može. Smatram je dobrom ženom, i jako naklonjenom manjinama. Zamolila me da ove godine u njezino ime u Jasenovcu položim vijenac, i vjerojatno ću to učiniti. Mislim da oporbeni protesti nisu opravdani.

Stječem dojam da ste podijeljenih osjećaja: s jedne strane zabrinuti ste za istinu o strahotama nacizma...

– Ali nije za to kriva predsjednica! Prema tome, ne smije se ići protiv vlasti, ne smije se uz dlaku. Što bi Židovima nedostajalo da odu?

Ali ljudi tvrde da se relativizira i revitalizira ustaštvo. Pa znaju zašto to govore.

–  Da, jedan od razloga je i ovaj novi film Jakova Sedlara. Ali potrebno je mlade educirati,  neće starci stavljati »U« na kapu. Ali mladi uopće ne znaju što znači »U«!

Gospodine Lustig, mi moramo reći da ova vlada, pa i predsjednica, ne čine dovoljno da bi ti mladi znali što se događa, štoviše.

– Ja se sad ovdje pretvaram u branitelja predsjednice. Ali što ona, jadnica, može, kad na stadionu skandiraju »Za dom spremni!«... Ona može samo ustati i otići.
Tako je. A to nije napravila.

– Ali nije ni bila tamo!

Ali je poslije utakmice morala osuditi to ustaško skandiranje.

–  E, znam. Ali čekajte, ljudi ni ne znaju da nije bila tamo. Ljudi misle da jest bila, jer su neke slike montirane da izgleda kao da je bila. A nije.


Smirivanje situacije


Ne želite valjda reći da je netko fotografije namjerno montirao da izgleda kako je predsjednica bila gdje nije bila. A kad pitate što bi predsjednica Republike mogla učiniti povodom proustaških ispada, reći ću vam: ono što je činio bivši predsjednik Republike Stjepan Mesić. U njegovom mandatu nije se događalo da Židovi bojkotiraju komemoraciju u Jasenovcu.

–  S Mesićem smo tih deset godina bili jako dobri. I istina je da se to nije događalo. Ali nemojmo sad razgovarati o razlozima zbog kojih židovska općina ne ide u Jasenovac.
To je simptom stanja.

– Dajem mnogo intervjua, i svi se oni nastoje svesti na neku političku temu. Htio bih to izbjeći.

To je teško, jer teme kojima se bavite, vaš festival, izrazito je.. .




ZA PEDESET GODINA LJUDI NEĆE ZNATI ŠTO JE AUSCHWITZ


Gospodine Lustig, na nedavnoj skupštini Antifašističke lige, zamjenica predsjednika Židovske općine Zagreb Sanja Zoričić-Tabaković javno je i potresno govorila o svome vlastitom strahu, kao građanke ove zemlje, ali i kao Židovke. Ne možemo negirati da su se Židovi u Hrvatskoj u posljednje vrijeme počeli bojati.

–  Ne boje se samo Židovi. Boje se i drugi građani. Pa boji se moja žena, koja nije Židovka! Ona se, bez sumnje, boji za mene, pa mi je, primjerice, sad kad sam dolazio na ovaj intervju, rekla: »Ovo ti je zadnji put da pripovijedaš o ovim temama!«. Ljudi se boje, imate pravo.

Pa recite mi, čega se boje?

–  Da ste vi bili u logoru, znali biste čega. To je urođeno. Zašto bježe imigranti? Boje se za živote svoje djece. To ne možete iskorijeniti. Pokušavam govoriti, pokušavam prikazivati filmove... Mislim, a to je vrlo važno, da bismo morali ne samo educirati djecu, nego i odrasle. Strah se kristalizira u obitelji, trebalo bi organizirati više sastanaka poput ovoga Antifašističke lige, koji ste spomenuli. Zašto sam dobar s fratrima, zašto idem na Kaptol, zašto sam snimio film o Ivanu Pavlu Drugome? Zato jer se on za rata u Krakowu odricao svojih obroka, da bi ih mogao bacati preko ograde onog zloglasnog koncentracijskog logora za Židove, koji smo Spielberg i ja rekonstruirali u »Schindlerovoj listi«. To su pravi ljudi, to su primjeri - Karol Wojtyla bacao je hranu židovskim zatvorenicima u koncentracijskom logoru. O tome treba govoriti. Žao mi je da danas, osim mene, u Zagrebu živi samo još jedan zatočenik Auschwitza, Oto Konstein, mislim da je čak i stariji od mene. Bio je sa mnom u logoru Fürstengrube, dijelu kompleksa Auschwitza. Kad mi odemo - tko će toj djeci govoriti? Tko će ih educirati? Profesori? Pa oni o tom osjećaju pojma nemaju... Pet ujutro, kiša je padala, tjerali su nas iz logora raditi u rudnik... Tko će o tim čuvstvima govoriti? Kako je otići od kuće, ostaviti prazan stan, i, jednostavno, u kamione, i da te odvedu nekuda...? Tko može taj osjećaj prepričati? Tko će djeci reći kako mi je bilo, kad sam s mamom i tatom hodao prema Dravi niz prazne ulice Osijeka, da nas ukrcaju u čamac i otpreme prema Čakovcu? Nitko o tome ne može govoriti. Kad nas ne bude... Za pedeset godina, ljudi neće znati što je Auschwitz. A možda i ne moraju. Možda će se svijet dotad toliko kultivirati da takvo znanje možda i neće biti potrebno. Ali ja mislim da se o tome uvijek mora znati. Tko zaboravi povijest, zaslužio je da je ponovi.



– Nemojte reći - politički.
Dakle, umjetnički izraz političkih tema.

– Nastojimo smirivati situaciju. Primjerice, na festival smo pozvali predstavnike svih stranaka, da razgovaramo. Rekli smo im da je festival tolerancije pravo mjesto za razgovor i razumijevanje. Odgovorio nam je samo Most.

Osobno, dakle, imate unutarnju potrebu da se ljudi smire i prijepori utišaju, što je posve razumljivo. Ali, politika ne dopušta da se to dogodi. Vi možete od toga nastojati pobjeći, ali nećete uspjeti.

– Prestar sam da s gotovo 85 godina smirujem politiku u ovoj zemlji. Nisam je dirao do sada, pa neću ni od sada. Ali ću nastojati da mladim ljudima kažem što više o svemu što se događalo, i da im objasnim čemu se i zašto protivim. Postoje ljudi koji su zaduženi da stvaraju politiku.

 Dobro, recite mi svoj osobni dojam, neovisno o svakoj politici: imate li dojam da se u Hrvatskoj relativizira i revitalizira ustaštvo?

–  Nigdje više ne piše - »Zabranjen ulaz Židovima i psima«. Toga više nema. Ne čujem više ni da za mnom viču »Prljavi ćifute!«. Za mene, koji sam sve to čuo i doživio, i to je već dosta. Kada me Benjamin Netanyahu - znam ga godinama, po knjizi njegova oca trebao sam snimati film o inkviziciji s Ridleyjem Scottom - kada me dakle Netanyahu pitao ima li u Hrvatskoj antisemitizma, slobodno sam mu odgovorio da nema. I znate tko me prvi napao? Moja kćer. Jer, ona smatra da ima. Kaže kako se čini da antisemitizma nema, ali da ga ipak ima. Ne znam, ona možda to i osjeća.


Film o Jasenovcu


Nije sporno da ga nema u smislu u kojem ste opisali, kakvog je bilo prije sedamdeset godina. 

–  Da, ali znate: Židovi su na to jako osjetljivi. Vjerujem da se za židovskim stolovima govori o svemu ovome.
Žrtve će otići, no memorija postoji. Ali u Hrvatskoj, memorija se s najviših mjesta danas namjerno umanjuje i krivotvori. Postoji, primjerice, službeni prijedlog da se memorijalni postav u Jasenovcu depolitizira. Što to znači - depolitizirati izložbu o genocidu?

–  To je nemoguće depolitizirati, jer je politika osnova toga zločina. Ali mi, koji imamo preko osamdeset, mi smo nemoćni. Možemo samo govoriti, i organizirati ovakve festivale.

Paradoksalan ste čovjek: producirali se jedan od najpolitiziranijih poslijeratnih filmova na svijetu...

–  Mada nije izgledao polizitiran!

To želim i reći: da istodobno osjećate potrebu da se govor o nacističkom i ustaškom zločinu smiri.

–  Da, i znam da se to ne može. Jer, sve se to dogodilo. »Schindlerova lista« o tome otvoreno govori. Ovih bih dana pak trebao razgovarati o mogućnosti da napravim film »Bukve u šumi Buchenwald«, o 761. crnačkom bataljunu američke vojske koji je, kao prethodnica Pattona, među prvima ušao u oslobođeni logor Buchenwald. Neki od tih osloboditelja još su živi, i žele da se snimi film o svim tim događajima. Želio bih preostale snage uložiti da napravim još i to djelo.
Svojedobno ste imali ambiciju producirati i film o Jasenovcu?

–  U Jasenovcu je toliko zla i toliko strašnih stvari učinjeno, da se nijednog gledatelja ne može natjerati da na filmu dva sata gleda te strahote. Pojam »logora u Jasenovcu« simbolizira užas. To je istina, a ne ono što se ovih dana govori.

novilist