Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas. Aleksa Bjeliš prilikom studentske akcije upada na sjednicu Senata Sveučilišta u Zagrebu 8. lipnja 2010. godine u borbi za javno financirano visoko obrazovanje (foto: SkriptaTV)
Doista, kako smo došli do ovakvog stanja – zapitao se[1] bivši zagrebački rektor Aleksa Bjeliš sredinom veljače, prilikom studentskog prosvjeda kontra više nego problematičnog upravljanja najvećim hrvatskim sveučilištem. Tajming je bio određen nadolazećim rektorskim izborima na kojima će Damir Boras očekivano preuzeti svoj drugi mandat, premda lišen operetnoga inauguracijskog garnirunga kakvim smo izdašno darivani 2014. godine. Takvo indirektno sučeljavanje dvojice posljednjih u nizu od 89 rektora u Zagrebu kroz gotovo stoljeće i pol postojanja te funkcije, sugerira da uzroci današnjega poražavajućeg stanja te institucije leže primarno u krizi njezina najužeg vodstva. Iako nije teško ustanoviti određenu kvalitativnu razliku između mandata Bjeliša[2] i Borasa, pak, ispostavit će se da su oni prvenstveno simptomi – najočitiji i najutjecajniji, no svejedno – znatno kompleksnije situacije koja zahvaća pitanja šira od organizacije sveučilišta.
Kraće rečeno, do Borasa i mračnih posljedica njegove uprave došli smo zato što sam Aleksa Bjeliš nije znao niti nije mogao zaustaviti sve ono što će omogućiti afirmaciju borasovskog profila vlasti. Vratit ćemo se zato u vrijeme Bjeliševa prvog mandata od sredine prošlog desetljeća,
Primorac je sravnjivao visoko školstvo sa zahtjevima liberaliziranog tržišta rada, namećući isključujuće kriterije akademskoj zajednici – poslovnost, konkurentnost, kompetitivnost, izvrsnost i tržišnost
kada se u Hrvatskoj razvijaju nove tendencije visokoobrazovne i znanstvene politike na čijem vrhu svakako stoji zagrebačko sveučilište.
Ministar znanosti i obrazovanja u to vrijeme bio je Dragan Primorac, a vlada premijera Ive Sanadera provodila je politiku izrazite merkantilizacije i komodifikacije takoreći svih sfera ekonomskog i društvenog života. Nije greška primijetiti da su se slično ponašale sve prethodne, kao i naredne hrvatske vlade, ali činjenica je da upravo Sanaderova dolazi u periodu najžešćeg rasta dotične orijentacije, koji prethodi globalnom krahu i recesiji od 2008. godine. Primorac je tome dosljedno provodio sravnjivanje visokoškolskog sustava sa zahtjevima liberaliziranog tržišta rada, simultano potičući otvaranje nebrojenih lokalnih npr. strukovnih veleučilišta, uz nametanje isključujućih kriterija akademskoj zajednici – poslovnost, konkurentnost, kompetitivnost, izvrsnost i tržišnost.
Pritisak će puknuti na ujedno i najsenzibilnijem i najaktivnijem objektu sveobuhvatne operacije političkog iživljavanja nad slabijima, među studentskom populacijom koja se odjednom suočava s povećanim troškovima studija. Nasuprot nastavničkim krugovima koji tad u golemoj većini samo inertno promatraju diktat novog doba, ili ne primjećuju ni toliko, studenti se organiziraju – ponajprije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu – pružajući otpor u nizu akcija poput prosvjeda, blokade i plenuma, te artikulacijom nekih sasvim drukčijih političkih stajališta. U prvi plan tako dolaze potisnuta načela demokratičnosti, nekomercijalnosti, solidarnosti i drugih socijalnijih pogleda na ovu materiju, pa i njezin ukupni politički kontekst. No nećemo ovdje iznova podsjećati na sve detalje tog momenta, već se prvenstveno usmjeriti na njegove efekte u stvaranju napetosti spram zadanog polazišta visoke državne politike koji su ostavili traga i bitno dalje od sveučilišta.
Novi dekan FFZG-a, Damir Boras, isprva se doima kao domesticirana i koncilijantna figura u prezreloj atmosferi suprotstavljenih i nepomirljivih očišta. Nazovemo li takvu pojavu malim Borasom, za razliku od onog koji će narasti kroz predstojeće godine karijernog uspona, primijetit ćemo da su u njegovoj simbiozi s općim političkim okvirom već bile sadržane sve pretpostavke za ishode kakvima svjedočimo danas.
S funkcije dekana najvećeg hrvatskog fakulteta, Boras ubrzo dolazi u neizravni sukob s tadašnjim rektorom Bjelišem, smjerajući potiho progurati krajnje dubioznu suradnju FFZG-a s Katoličkim bogoslovnim fakultetom[3]. To će nastaviti pokušavati i njegov nasljednik i proteže Vlatko Previšić, no do tog je trena Boras već preuzeo rektorski lanac od Bjeliša, pa na Filozofskom dolazi i do širih upravnih makinacija[4]. U međuvremenu, studentska potraživanja javnog financiranja visokog obrazovanja padaju u sjenu, bez obzira što lako možemo detektirati njihov pozitivni učinak na razna druga polja, bilo da se radi o sindikalnim aktivnostima, širenju područja borbe organizacija za zaštitu ljudskih prava, političkom zalaganju medijskih radnika, itd.
Studentska potraživanja javnog financiranja visokog obrazovanja padaju u sjenu, ali možemo detektirati njihov pozitivni učinak na druga polja – sindikalne aktivnosti, širenje područja borbe organizacija za zaštitu ljudskih prava, političko zalaganje medijskih radnika, itd.
S druge strane, odnosno na višoj razini vlasti – među državnim sektorskim funkcionerima – nižu se ministri čija zalaganja, neovisno o stranačkoj pripadnosti, ukazuju na posve jasan kontinuitet opisane političke strategije od Primorca naovamo.
Nadstranački ekonomsko-liberalni konsenzus, opet postavljen u prvom redu generalno, a tek potom sektorski, posljedovat će uspostavom daljnje fronte na relaciji od rektorata do pojedinih sastavnica Sveučilišta u Zagrebu. Širenje ideala privatnog i partikularnog interesa te individualizma na datom tranzicijskom supstratu, otada je urodilo bizarnim izrazima moći kakvi se nimalo slučajno očituju i formama više nalik feudalnom svijetu, poput spomenutog ceremonijala Borasove inauguracije. I dok u sveučilišnom vodstvu – pritom svakako treba imati u vidu i Senat – dolazi do proboja čitave plejade verziranih igrača kao što su, uz rektora, Ante Čović, Mislav Ježić i drugi[5], kontinuitet zasjenjene studentske borbe nalazi priključak među nastavnicima. U tome je istaknut FFZG, gdje u prvoj polovici desetljeća profesori djeluju zajedno sa studentima kroz inicijativu i sindikat Akademska solidarnost, a potom i okupljeni u pokret Inicijativa za Filozofski, što će 2017. rezultirati demokratskim preuzimanjem vlasti nad tom kućom.
Puno lošije prošli su Hrvatski studiji koje su Boras i društvo institucionalno razmontirali, a na kojima je grupa tamošnjih nastavnika godinama dovodila u pitanje djelovanje Čovića i nekolicine drugih mu bliskih imena[6]. Tim novim momentom u fabuli dolazimo do impliciranog odgovora Bjelišu na pitanje kako bi zapravo izgledao kratki pregled najspornijih mjesta Borasove vladavine – izgledao bi napadno podugačko.
Od studentsko-blokadnih dana FFZG-a do institucionalne blokade regularnog rada HS-a po volji rektorata, naime, smjestila se čitava povijest nezapamćene prakse upravljanja na ovom sveučilištu. Tu je doista bilo moguće postaviti brojna pitanja i posumnjati u razne nepodopštine: sistematično produžavanje radnog vijeka odabranoj eliti[7], potkupljivanje kadra na više načina[8], intenzivna trgovina s rimokatoličkim klerom[9], brojna kršenja pravnih odredbi[10], apsurdne sudske tužbe protiv oponenata[11], pokušaji zloupotrebe državne legislative[12], postavljanje raznih poslušnika na upravne pozicije[13], suzbijanje razvoja izvjesnih komponenti sustava[14], prisvajanje materijalnih vrijednosti kroz projekte i nagrade[15], uporno rasipanje novca na marketing, guranje poslovanja u kroničnu netransparentnost[16], angažman policije i zaštitara protiv studenata i novinara?
No da nam se osvrt ne bi pretvorio u nepregledno nabrajanje svih neuralgičnih točaka zagrebačke akademske kreme, ostat ćemo na pobrojanom izboru natuknica o kojima se pojedinačno ipak već govorilo. Borasovci su vremenom stali privlačiti sve veću pažnju šire javnosti, mada to nije kardinalno ugrozilo kompanjone s vrha ustanove, jer smo u međuvremenu naprosto dobili velikog Damira Borasa, podgrađenog utjecajnijim vezama s Crkvom, vladajućim političarima, stanovitim poduzetnicima i sličnim moćnim profilima.
Zahtjev za javno financiranim i nekomercijaliziranim obrazovanjem, te fundamentalnim znanstvenim djelatnostima, treba se revitalizirati u ogledu s aktualnim vidovima liberalno-ekonomskog rastakanja opće zajednice
Neizbježan je stoga dojam kako bi, imajući u vidu integralne okolnosti, ustvari teško bilo ne doći do ovakvog stanja, viđenog ionako u svim značajnim područjima od društvenog interesa, od privrede do ekologije, od kulture do sporta. Tako je vjerojatno i Bjelišu jasno da je u nekim konkretnim aspektima i momentima svojih dvaju mandata trebao biti žešći, odlučniji i direktniji, ali i da ni to ne bi bilo dostatno za suzbijanje nadiruće pošasti u samo ovoj sektorskoj domeni.
U retoričkoj igrici s pitalicama koju je otvorio bivši rektor, slijedila bi ona koja se bavi osmišljavanjem micanja iz postojećeg stanja, tj. mijenjanja situacije u kojoj se jedan Boras, eto, nadaje za pravog čovjeka svojega doba. Sjetimo li se kako je sve krenulo, rješenje već postoji, samo što se u međuvremenu pokazalo i koliki je napor potreban da se kola društva – ali kao aktivnog procesa – pokrenu iz gliba.
Taj proces mogao bi započeti razabiranjem autohtonog ishodišta i nove perspektive političkih nastojanja koja su bila sabrana pod sloganom „Jedan svijet, jedna borba, obrazovanje nije na prodaju“. Uz recentno iskustvo pobjede onih koji su na FFZG-u uspostavili djelomični produžetak tog impulsa, zahtjev za javno financiranim i nekomercijaliziranim obrazovanjem, te fundamentalnim znanstvenim djelatnostima, treba se revitalizirati u ogledu s aktualnim vidovima liberalno-ekonomskog rastakanja opće zajednice, a posredovane i obrazovnim poljem, pa se zatim isturiti šire. Kao što nema sreće od puke transparentnosti i pravnog okvira te mondenog STEM-horizonta, naime, tako nije sve niti u obrani sekularnosti od klerikalizacije, dok intrigantni glavni tokovi novca, ustvari raznih transformacija vrijednosti, žive naizgled odvojeni svijet.
