Čovjekov je život činjenica koja ima jednu neumitnu dimenziju – smrt. Ono između tek je niz postaja na tom putu k toj ultimativnoj izvjesnosti. Ufff… Teška tema, ali nužno potrebita u osvrtu na peti dugometražni film Nevia Marasovića. Pamtim samo sretne dane (2023.) stigao je u HR-kina nakon relativno zapažene premijere na prošlogodišnjoj Puli. Tamo je njegova tema izložena na medijski intrigantan način, ali sada je došlo vrijeme da procijenim(o) domete ovog uratka kroz dovršeni artefakt koji se podastire sadržajnoj i formalnoj analitici. Naravno, ako je potpisnik ovih redaka uopće sposoban takvo nešto poduzeti/izvesti(!?).
Pamtim samo sretne dane započinje glazbenim motivom (Ono) Sve što znam o tebi. Naravno, sjajna pjesma Arsena Dedića, ali naziv je film dobio po skladbi Kemala Montena, te stihovima istog – Arsena, a koju sugestivno izvodi Gabi Novak. Redatelj se, dakle, malo poigrao s referencijama. Ipak ovo, iako indikativno, nije presudno kao jedan od postupaka autorskog očuđivanja.
Protagonist filma je Starac (Radko Polič), koji dolazi u restoran na piće i ugodno provođenje vremena u smirujući ambijent Pri Zvoncu (sjećam se mjesta još od vremena svog studiranja na Filozofskom), međutim dešavaju se sve prije negoli neke ugodne stvari. Scenarističkom idejom Gjermunda Gisvolda pred Starčevim očima odvijaju se neki od presudnijih trenutaka njegova života, koji je na izmaku. Gledatelj se vrlo brzo ufura u ovaj, fantastički način vođenja filmske priče. S tim nema problema. Vrlo brzo shvaćamo da protagonista utjelovljuju različite osobe u različitim stadijima njegova života. Ti su, pak, trenu(t)ci redom presudni za njega. Ljubav, obitelj, politička karijera, tragedija nerazumijevanja i raskida odnosa sa suprugom, tragička smrt kćerke… sve je ovo dio itinerara flešbekova što se razotkrivaju pred Starcem. Dakle, Marasović se odlučio na malo neobičniji, ali ipak razumljiv i umjetnički opravdan način filmske dijegeze. U zahtjevnom procédéu, autor se nosi s velikom složenošću svoje priče u skučenom okružju. Dobrim dijelom, on to čini vješto. Ali…
Samoodabrani format naracije i fabuliranja vrlo brzo prelazi u zalihost morbidno-tragičkih situacija – što nije neki preopterećujući moment, ali i šablonski te plakatski postavljenih situacija i kino-slika. Dakle… ljudski život sastoji se od mnogih teških i naizgled bezizlaznih situacija, kad treba donijeti pravu – odluku.
Otići li u Pariz s Djevojkom? Razgovorom pomoći svojoj kćeri ili je hospitalizirati u nekoj ustanovi? Kako se postaviti u turbulentnim hrvatskim političkim okolnostima? Je li najvažnija karijera, ili ipak – obitelj?
Mora se reći da je velik broj angažiranih glumaca u Pamtim samo sretne dane pružio neke od vrlo visoko kvalitetnih kreacija. Role što nam ih podastiru Stjepan Perić, Tena Nemet Brankov, ponovni bračni par Nina Violić i Goran Bogdan, smireni Milan Štrljić i prostački Goran Grgić… odreda su vrlo nadahnute, dojmljive. Ipak, čini se da ih sve svojom prirodnom kino-glumom natkriljuje Zlatko Kićo Burić kao Djed koji cijeli život vodi restoran u kom se odvija – život. Protagonist Starac, kojeg tumači pokojni Radko Polič, pak, pomalo je teatralno ostvario svoju ultimativnu ulogu, ali ga je i osobna životna situacija postavila u posvemašnje poistovjećivanje s karakterom što ga tumači u filmu. Ova njegova posljednja uloga, naravno, bit će dostojna njegove impozantne karijere.
Gdje je, prema autoru ovih redaka, glavni problem s Pamtim samo sretne dane? Autentičan restoran Pri Zvoncu predstavlja čekaonicu za Onaj svijet. Dakle, Starac je svojevrsni post-festum Sudac, Svjedok i Porota radikalnih, sebičnih i dramatično pogrešnih odluka donesenih u svom životu. Njegov je životni Put predstavljen – od samog autora na premijernoj projekciji u Puli – kao svojevrsni „Križni put sa 12 postaja“ (usput, Križni put ima 14 postaja, Nevio!). Nadalje, idejno se, kako kaže, rabi Bachova Muka po Mateju, pa… „cijeli je film i simbolika za raspad Jugoslavije“(!??). Iako se od doslovnog shvaćanja ovih izjava Marasović ograđuje, kao „gluposti iz moje glave“ (kako navodi na portalu www.istra24.hr), one ipak ostaju kao nešto što bi trebali „analizirati filmski teoretičari“. Wow… pompozno i nepotrebno. Ipak, proanalizirajmo.
U inače tragičko-dramatskom postavu, čemu onaj (buñuelovski?), karikaturalni citat Leonardove Posljednje večere? To je toliko na prvu loptu; ni duhovito ni pametno. Zapravo, groteskno nepotrebno. Jedino, ako se u toj intenzivnoj sekvenci općeg meteža ne krije kritika sakralizacije HR-nogoloptačke histerije, koja odista jest odurno groteskno-tragična!? I, doista, određujuća za ovdašnji državotvorni identitet. Nadalje, cijeli niz flešbekova poprilično je zbrkano nabacan, tako da i gledatelj, brzo naviknut na modus dijegeze, gubi temeljnu logičku nit kino-priče. Jesu li, primjerice, Alma Prica i Doris Šarić-Kukuljica ista osoba? Kako se Leon Lučev pretvorio u Milana Štrljića? Tko s kime sjedi i u kojem trenutku Protagonistova života? Što ih je dovelo do susreta u tom restoranu? Itd., itd. No, posljednja sekvenca odlaska u snježnu noć – smrt, vrhunac je autorske patetike. Ima li potrebe za tako plakatski postavljenom scenom na kraju filma? Naravno, autor je svakako mislio da – ima. No, ne mogu se oteti dojmu da je pogrešna i uratku daje neprirodno, gotovo hepiend razrješenje svih gorčina i žalovanja prisutnih u filmu.
Da, Marasović nam je podastro dosad svoj najambijentalniji, najsloženiji film. Namjere su mu bile ultimativne. Nesumnjivo, radi se o prikazu same bîti, dakle usmrtivosti života – ni više ni manje. Unatoč spomenutim odličnim glumačkim kreacijama, dojam je da su Gisvoldov scenarij i Marasovićeva izvedba ambiciozni, no pompozni i nametljivi. Istodobno, karikaturalni. Scenografski, film je izveden u tamnim, pred-smrtnim valerima. Kamera slijedi likove uglavnom precizno i klasično, te nema nekih začudnijih oblika filmskog zapisa. Uglavnom redateljski korektno, osim već spomenutih zbrkanosti u složenom postavu priče.
Za kraj napisa, moram reći da je Marasović autor čiji sam dosadašnji cijeli dugometražni kino-opus odgledao i ocijenio. Osim prvijenca The Show Must Go On (2010.), ostale sam filmove držao zanimljivim autorskim pristupom, različitih konačnih umjetničkih dosega. Ponajboljim mi se u tom nizu filmova i danas čini samozatajno intrigantni Vis-à-Vis (2013.). Također, film Comic Sans umnogome je obilježio Pulu 2018., te je nadmašio prvu autorovu suradnju s Gisvoldom u Goranu (2016.).
Eh da… Pamtim samo sretne dane… Zvuči li to bolje od Sve što znaš o meni? Jer, na kraju ipak odlazim sretan na onaj svijet!? Kajgod… Toga ima samo na filmu.
