U posljednjih četrdesetak godina svojevrsni monopol na kritiku kapitalizma imala je kritika neoliberalizma. A to je imalo svoju intelektualnu i političku cijenu: pretpostavljeni pristojni, regulirani kapitalizam. Pod pritiskom klimatskih promjena pravila igre se mijenjaju – sam kapitalizam kao način proizvodnje (opet) postaje središnje pitanje. O tim pravilima igre, odnosima kritike i politike, njihovoj povijesnoj međuigri i epistemološkoj tenziji, piše Mislav Žitko.
Sàmo predstavljanje neizostavnih sugovornika zaslužnih za oblikovanje intelektualnog žanra – ako ga možemo tako nazvati – kritike kapitalizma zauzelo bi prostor omanje knjige. Takav bi pregled morao krenuti mnogo prije ustanovljenja kritike političke ekonomije kod Marxa i Engelsa sredinom 19. stoljeća, ne samo zato što se prije njih o kapitalizmu ili barem nekim njegovim stranama naširoko kritički govorilo, nego također zato što su Marx i Engels preuzeli pojam kritike iz arsenala prosvjetiteljstva. Time su preuzeli specifični način postupanja s predrasudama, mistifikacijama i na koncu s ideologijom koji, ukratko rečeno, kreće od postavke da postoji određeni jaz između manifesnog i latentnog sadržaja koji rad kritike onda razotkriva, potkopava ili neutralizira. Taj u principu nekonstruktivni ili dekonstruktivni karakter kritike odjekuje i u suvremenim intervencijama, u postjugoslavenskom kontekstu najjasnije izražen u čuvenoj zbirci “Barikade” Borisa Budena koji u uvodnom eseju otkriva njezin kredo:
“Barikade ne zastupaju nikakvu konstruktivnu poziciju. Naprotiv, kritika hrvatske stvarnosti, kako je izložena u tekstovima ove knjige, otvoreno priznaje svoj destruktivni karakter. Kritika razara i pravo na to ne mora tražiti ni od koga… Stoga je upravo akt destruktivne kritike koji se oslanja na ‘neizmjernu moć negativnog kao energije mišljenja’ (Hegel) i koji unosi razdor u prirodni tijek, odnosno lomi onu ‘drugu’, ‘stečenu’ prirodu, – u ideološkim konstrukcijama skamenjene oblike društvena života – ono što intelektualca čini intelektualcem.”
S ovim smo Budenovim navodom možda dobili više nego što smo tražili u pogledu učinaka koje rad kritike donosi, no on je potreban jer uprošćeno odgovara na niz pitanja o posebnom karakteru i kontekstu kritike [kapitalizma] koja je Marko Kostanić postavio u uvodniku za ovaj temat. Na pitanja koja Kostanić postavlja – “Kako se uopće u današnjim društvima stječe legitimitet za kritiziranje kapitalizma?” i nadalje “Kako se formulira politika ljevice kojoj je cilj nadilaženje kapitalizma u političkoj atmosferi u kojoj taj cilj ne predstavlja „ozbiljnu” opciju i u većini društava nema ni antiestablišmentski status i ne predstavlja čak ni ispušni ventil?” – možemo najprije odgovoriti negativno. Kritika u mjeri u kojoj se pojavljuje kao specifičan diskurs nije zamjena za pisani politički program, niti dolazi kao sredstvo ozbiljenja ili implementacije političkog programa. Ona također nije izraz političkog umijeća niti njegova moguća zamjena.
Drugim riječima, ona nije u bliskoj vezi s onime što je Machiavelli mislio pod pojmom virtù, a često ga se pogrešno prevodi s riječi vrlina. Virtù je kod Machiavellija svežanj obilježja – poput lucidnosti, pronicljivosti, snalažljivosti, u nekim slučajevima spremnost na varku i oportunizam – potreban za uspješno navigiranje u nestalnoj, često zbunjućoj političkoj stvarnosti i ostvarnje političkih ciljeva. Iako se Machiavelli u spisu “Vladar” bavi kneževinama, odnosno monarhijama (izvorni naslov spisa glasi De principatibus) ne bi bilo teško primijeniti neke lekcije na visoko personaliziranu politiku karakterističnu za stranačke modele demokracije. Primjerice, nesretna epizoda iz novije povijesti ljevice tiče se Aleksisa Ciprasa, vođe Sirize, koji je svojedobno imao mnoge adute na svojoj strani – izbornu pobjedu i zatim vlast, popularnost među građanima i relativno konsolidirano stranačko tijelo, pa čak i poslovične dobre namjere – ali mu je nedostajala virtù, te su ga događaji odveli, zajedno s platformom koju je predvodio, upravo u onaj rukavac kojega je od samog početka mislio izbjeći. Kritika, u svojoj najboljoj verziji, stječe “legitimitet” takoreći unutrašnjim putem ili vlastitim sredstvima, naime potkopavanjem mitskih slika ili izbacivanjem na vidjelo društvenih antagonizama ili trauma koje poredak pokušava prikriti i potisnuti. Riječ je prema tome o eminentno intelektualnom žanru, odnosno diskursu koji u austinovskoj maniri iscrpljuje svoju funkciju čineći stvari riječima. Čini se da postoje dobri razlozi misliti da je moderna kritika nastala u krilu prosvjetiteljstva, što ju je povratno učinilo ranjivom na rafinirane postupke protuprosvjetiteljskih prisvajanja instrumenata kritike u rasponu od nasrtljivih romantičara kasnog 18. stoljeća i proto-konzervativaca poput de Maistrea do suvremenih medijskih ikona à la Jordan Peterson.
Zlatno doba
Vraćajući se međutim na samu kritiku kapitalizma, ona se, kao i svaka druga izvedba kritike, mijenjala kako se mijenjao sam objekt ili predmet uz kojeg je konstitutivno vezana. Bitno je uočiti pritom da se kritika kapitalizma uvijek gradila kroz otkrivanje, odnosno prepoznavanje posebnih historijskih kanala kroz koje je bilo moguće doći do samog objekta kritike. Dinamičnost kapitalizma, heterogenost njegovih režima akumulacije te različiti institucionalni okviri koji mu daju društvenu funkcionalnost stvaraju poteškoće svakom pokušaju uopćenog kritičkog diskursa o kapitalizmu. Čak je i Marxova kritika, nedvojbeno najoštrija, formirana i gotovo opsjednuta strukturnim odnosima koji nose akumulaciju kapitala, morala proći kroz historijsko-empirijski kanal takozvanog britanskog industrijskog kapitalizma kako bi mogla izreći svoje zaključke. Polanyi je s druge strane odabrao proći kroz slom po njegovom mišljenju ključnih institucionalnih elemenata 19. stoljeća – a to su ovim redom: ravnoteža sila u Europi nastala nakon potpisivanja Westfalskog mira, zatim zlatni standard u monetarnim odnosima, samoregulatorno tržište i liberalna država – kako bi na koncu mogao izvesti kritiku tržišnog mehanizma i pratećih industrijskih odnosa u pročišćenom obliku.
Suvremenom se promatraču zasigurno čini – ovdje se vraćamo na pitanje iz uvodnika o učinkovitosti kritike i odnosu prema politici ljevice – da su učinci kritike kapitalizma iz vremena Karla Marxa i njegovih sljedbenika i protivnika u radoblju od Prve do Druge internacionale bili neposredniji i sveobuhvatniji, nasuprot suvremenih pokušaja koji se tek iznimno uspijevaju probiti do političke razine. Namjesto lucidnih i razarajućih uvida jednog Marxa ili Rose Luxemburg dolaze suvremene inačice kritike kapitalizma, naizgled beznadno zapletene u teorijski žargon, čvrsto usidrene u akademskoj ili para-akademskoj domeni. Iz te sugestivne intuicije proizašle su mnogobrojne studije počevši od “Razmatranja o zapadnom marksizmu” Perryja Andersona, iako se ključne promjene ne tiču toliko mehanizama kritike kapitalizma koliko povijesnog konteksta unutar kojega su se nositelji kritike našli. Organizirani radnički pokret i postojanje masovnih lijevih političkih partija, da ne spominjemo revoluciju iz 1917., bili su stvarnost na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće pa dojam komplementarnosti, nadovezivanja, gotovo epohalne uigranosti kritike (kapitalizma) i politike (socijalizma) nije mogao izostati.
U međuvremenu stvari su se promijenile. Za razmjere transformacije dovoljno je pogledati što se dogodilo s partijom, odnosno strankom kao formom političke organizacije. Ona je, pokazali su to Richard Katz i Peter Mair, prešla put od masovnih partija na početku 20. do stranačkih kartela na početku 21. stoljeća. Prilagođavajući se sve nižim razinama političke participacije građana, uvjetima klasnog kompromisa nakon Drugog svjetskog rata i privremenoj stabilizaciji države blagostanja, djelovanje političkih stranaka, uključujući lijeve partije, postalo je sve više autoreferencijalno, profesionalizirano i tehnokratsko. Namjesto dubokih sukoba oko političkih vrijednosti nastupila je kolizija i prikrivena suradnja vodećih stranaka i usredotočenost na takozvane javne politike, njihovu učinkovitu implementaciju te rješavanje problema oko kojih postoji potpuni konsenzus kao što pokazuju tekuće tirade o borbi protiv korupcije.
Granice kritike i granice rasta
Ne umanjujući poteškoće pripitomljavanja kritike uslijed prilagodbe za život u akademskim uvjetima, na što upozorava spomenuta Andersonova rasprava, značajni dio percipirane krize kritike kapitalizma nije ništa drugo nego projekcija slabosti politike, počevši od učinaka transformacije političkih stranaka, na samu kritiku kao oblik društvenog djelovanja. Ali, kao što smo već rekli, kritika kapitalizma nije politički program niti političko umijeće. Propast grčke koalicije radikalne ljevice, Sirize, nije ni na trenutak mogla zaustaviti inače veoma oštroumna i dobro utemeljena kritika grčkog kapitalizma na kojem su se prelomili institucionalno-politički nedostaci eurozone. Naravno, ništa nije priječilo vodstvo Sirize da pounutri neke od učinaka te kritike, te ih uzme za ishodište svoga djelovanja. Razloga zbog kojih se to ipak nije dogodilo su previše brojni da bismo ih ovdje navodili. Ovdje je samo bitna činjenica da kritika kapitalizma ne predstavlja ni nužan niti dovoljan uvjet za ono što je u uvodniku imenovano sintagmom “formiranje lijeve politike” bez obzira na modalitete, dakle snagu ili slabosti kritičkog diskursa.
Na koncu, ostaje pitanje o karakteru suvremene kritike kapitalizma, njezinom dometu i opravdanosti pretpostavke o njezinoj opadajućoj koristi. Daleko od defetističkog stava o dotrajalosti kritike kapitalizma, držimo da reartikulacija okvira u kojem se ona najčešće pojavljuje predstavlja napredak, korak bliže percipiranom zlatnom dobu kritike s prijelaza stoljeća. Naime, kako je poznato, od osamdesetih godina naovamo kritika je kapitalizma nalazila svoj historijsko-empirijski supstrat, svoj način ispoljavanja, u kritici neoliberalizma. Cijena takve artikulacija bila je relativno velika budući da je neoliberalizam označavao istovremeno određeno povijesno razdoblje i određeni programatski skup uglavnom vezan za pitanja fiskusa i vezanih socijalnih politika. Kritika neoliberalizma je u tom pogledu od početka imala upisan rok trajanja određen inzistiranjem na mjerama štednje i rastakanjem ostavštine države blagostanja.
No povrh toga je od početka nudila razmjerno lagodnu odstupnicu i normalizaciju kapitalističkih načina postupanja kroz kejnzijansku kritiku koja navodno drži ključeve za ulazak u regulirani, pristojni režim kapitalizma. Zaborav da je država blagostanja u svim verzijama u kojima se pojavljivala zapravo aberacija ako promatramo kapitalizam u terminima struktura dugog trajanja, uz stvarnu, opipljivu štetu neoliberalnih programa, bili su dovoljni da kritika neoliberalnog kapitalizma negdje oko početka ekonomske krize 2008. dosegne svoj zenit. Iako rasprave o “neočekivanoj smrti neoliberalizma” još uvijek traju, ono što se pomalja kao novi okvir kritike kapitalizma jest kritika samog ekonomskog rasta. Rasprava o granicama rasta, odnosno potrebi odrasta na neposredniji način otvara pitanje o statusu kapitalizma kao načina proizvodnje. Ako se donedavno kritika načina proizvodnje doimala kao otpadak iz neke marksističke slovarice na čije mjesto u ozbiljnim, pragmatičnim raspravama treba stupiti precizna analiza učinaka na takozvanoj policy razini, refleksija o klimatskim promjenama (i ekološkoj krizi uopće) stavila je naglasak na granice rasta, vraćajući tako bauk promjene samog načina proizvodnje. Razlike u usporedbi s prethodnom kritikom neoliberalnog poretka bi morale biti očite bilo kojem promatraču jer je u ovoj izvedbi kritike kapitalizma sve na stolu, počevši od posvećenih vlasničkih prava. Teško da drugačije može biti ako se primarni problem tiče ekonomskog rasta kao takvog, dakle u ekonomskom smislu brojčanog izraza kapitalističke akumulacije i pripadajuće potrošnje. Utoliko ne začuđuje što koncept zelenog kapitalizma nalazi sve više zagovornika u različitim disciplinama i platformama.
Problematiziranje granica rasta veoma brzo otvara dodatna, za vodeća kapitalistička društva neugodna pitanja, o globalnoj raspodjeli dobara i klasi kao ključnoj odrednici prekomjerne potrošnje. Istina je da se pojam odrasta tek stidljvo izgovara u ključnim institucijama, političkim strankama i drugim organizacijama. Također, nema jamstava da će se pitanje o granicama rasta skoro pojaviti političkom diskursu na način na koji je to bio slučaj s kritikom neoliberalizma proteklih godina. No stvarnost klimatskih promjena je neumoljiva, njeni učinci su već vidljivi. U tom pogledu, čini se da su najbolji dani kritike kapitalizma tek pred nama. Do koje će se mjere, u najširem smislu, političke djelatnosti prilagoditi onome što se na razini kritičke refleksije ispostavlja kao problem granica rasta nemoguće je unaprijed reći. No to ionako nije stvar koju bi kritika, sama od sebe, mogla izvojevati.
