Najbolji neprijatelji

Beograd i Zagreb ponovno su zapucali diplomatskim kuburama jedan na drugoga, pri čemu riječ kubura nije ovdje slučajno odabrana. Očito je da se odnosi između dviju zemalja baziraju na gomilanju starih problema na još starije, a ako se povremeno i pojavi neko novo rješenje, i ono vrlo brzo prijeđe u spomenutu starudiju. Ovo sa Šešeljem školski je primjer toga. Hrvatska i Srbija nekako su zakrpale rane koje su nanijele jedna drugoj nakon njegovog puštanja iz Scheveningena koncem prošle godine, čak je srpski premijer Aleksandar Vučić bio u međuvremenu i u Zagrebu. Ali čim je iz Haaga zatraženo da se Šešelj vrati u zatvor, međusobna paljba iz kubura je nastavljena još žešće i prerasla je u sada već otvoreni diplomatski rat. Najsažetije prepričano, politička forenzika ovog najnovijeg sukoba izgleda ovako. Ne računajući općepoznata i predvidiva ludovanja samog Šešelja, povod je došao s hrvatske strane. I to u obliku nepotrebnog mudrovanja Zorana Milanovića (o zabrinjavajućoj panici srpskih vlasti oko Šešelja i navodno neviđenoj nepravdi koju je Haag nanio Anti Gotovini). A onda i nečega još goreg, kavanske mudroserine hrvatskog ministra Predraga Matića na račun srpskog kolege (‘Idi bre pa se leči’). Ali odgovor koji je stigao iz Beograda prekoračio je ono što se naziva nužnom samoobranom.

U odsutnosti Vučića, ali uz njegovu nesumnjivu, pa i deklariranu podršku, ministar rada Aleksandar Vulin nazvao je ustašama redom Gotovinu, Matića, a između redaka i samog Milanovića. Upotrijebio je dakle teško, preteško oružje, što samo znači da mu nedostaje elementarnog diplomatskog šlifa, pa i inteligencije, jer bi bio puno uvjerljiviji i efikasniji da se poslužio običnom praćkom. Notorno je, naime, da se istodobno dok se u Srbiji događa ovo sa Šešeljem – puštanje iz zatvora, vraćanje u zatvor, uz obilje njegovih huškačkih nasrtaja i prijetnji – u dlaku isto zbiva i s Branimirom Glavašem u Hrvatskoj. Pa bi Vulin čak ispao lucidan da je optužbama koje idu iz Hrvatske prema Srbiji samo promijenio predznak. I pozvao službeni Zagreb da, umjesto što je napunio gaće, osudi Glavaševo provociranje i ponižavanje hrvatskih vlasti, a internetske prijetnje smrću svjedocima u njegovom suđenju i odgovarajuće zakonski sankcionira. Sve to propustio je Vulin, ali se zato uhvatio nečega o čemu bolje da je šutio. Pozvao je Hrvatsku da se ne nabacuje drvljem i kamenjem na Srbiju, jer ona nije njen problem, nego to što ne slijedi model ekonomskog oporavka koji se pod Vučićevom vladom navodno izvrsno provodi, a pod Milanovićevom beznadno krahira.

Uh, tu ga zbilja pretjera. Kao ministar rada morao bi znati, a sasvim sigurno i zna, da je u Srbiji otprilike dvostruko više nezaposlenih nego u Hrvatskoj, pa iako je u njoj i umalo dvostruko više stanovnika, bolje da je držao vodu u ustima nego o tome govorio. Ovako je samo izbrbljao neprijatnu i mrsku istinu o tome što se na ovim prostorima dogodilo prije dva i pol desetljeća. A to je da se bivša zajednička država, koja je imala sto mana, ali i osobinu da je bila ozbiljna i funkcionirajuća tvorevina, raspala na niz invalidnih kvazidržavica, koje se odonda ne prestaju kapriciozno svađati koja je manje bijedna i manje besperspektivna. Ipak, Vulin je nehtijući otvorio i jedno sasvim ozbiljno pitanje. Dvije države koje su se devedesetih bijesno svađale tko je kriv za rat, danas se, u maniri ‘najboljih neprijatelja’, bratski ispomažu tako što smeće unutrašnjih problema, prvenstveno neokajane ratne zločine, istovaruju svaka na drugu stranu Dunava. Još važnije, Vulin je postigao i nešto gotovo nemoguće, a to je da je dobio istomišljenicu, istina nenamjernu, u nikome drugome nego u Kolindi Grabar Kitarović. I ona se suprotstavila tome da dvije zemlje svoje kućne probleme rješavaju prebacivanjem na grbaču one druge, što je podcrtala i konkretnim prigovorima. Hrvatska nije smjela, rekla je, povući na konzultacije iz Beograda svog veleposlanika, a ta je zamjerka još ozbiljnija zna li se da Srbija još nema, i tek se sprema imenovati ga, svog ambasadora u Zagrebu. Hrvatska predsjednica još je zapaprila vladi Milanović-Pusić otvorenom sumnjom da zaoštrava odnose sa Srbijom iz sebičnih stranačkih interesa, jer slijede parlamentarni izbori, pa u vladajućoj koaliciji kalkuliraju da im to odgovara.

E sad, nije da je u tim prigovorima KGK sve logično složeno i počešljano. Jer i ona je nakon Šešeljevog povratka iz Haaga tražila povlačenje hrvatskog veleposlanika iz Beograda, jer tada je trajala kampanja za predsjedničke izbore, pa je i njoj izgledao isplativiji gard prema Srbiji u boksačkim a ne svilenim rukavicama. U svakom slučaju, bit će vraški zanimljivo pratiti kako će ova priča dalje ići, ali i ovo što smo dosad vidjeli dovoljno je intrigantno. Grabar Kitarović ovakvim se stavom našla na drugoj strani ne samo u odnosu na vladajuću koaliciju, nego i u odnosu na svoju dojučerašnju stranku. Još više, HDZ se otvoreno solidarizirao sa SDP-ovom koalicijom, a od nje se čak i ogradio, što nakon njezinih sasvim drukčijih istupa u predsjedničkoj kampanji ni odnedavno ‘pohrvaćeni’ Nostradamus ne bi predvidio. Ali, eto, dogodilo se, i to sigurno spada u ponajbolje stvari u posljednje vrijeme u hrvatskoj politici. Zato je razumljivo što su neki lijevi novinari požurili da pohvale predsjednicu, pa i da ovo što je napravila usporede s obratom koji je svojedobno u odnosima sa Srbima napravio Ivo Sanader. Ovo drugo trebalo bi pojačati podsjećanjem da je Sanader bio na to uvelike prisiljen zbog pristupnih pregovora s Bruxellesom, dok kod Grabar Kitarović tog pritiska nema. Štoviše, ona je zbog zahlađenja Zapada s Rusijom, a onda posredno i sa Srbijom, čak mogla biti ohrabrivana da se distancira od Beograda, što, vidjeli smo, nije napravila.

Ali sve ovo ne znači da od nje treba očekivati čuda, pa njih na relaciji Zagreb – Beograd sasvim sigurno neće ni biti. Osnovna prepreka tome je stara teza s početka devedesetih da Hrvati i Srbi ne mogu živjeti jedni s drugima, pogotovo ne u ljudskom i kršćanskom zajedništvu, nego da su netrpeljivost, pa i mržnja, navodno najprirodnije stanje njihove koegzistencije. Sve do danas to čini zategnutu strunu srpsko-hrvatskih odnosa, koja se, istina, povremeno olabavi, ali nikada toliko da mržnje nestane, jer je ona nešto kao strateški proizvod dviju strana, za kojim posežu kada god vlastima i opoziciji tamo i ovdje zatreba. Kolinda Grabar Kitarović nije u stanju to presjeći zbog vlastitog, ipak limitiranog, političkog kapaciteta, a pogotovo zbog kapaciteta dviju država u cjelini.