Umjesto dobronamjernog ulaganja u mir i suživot, u međusobno povjerenje i dobrosusjedsku suradnju, političke tzv. elite u Zagrebu i Beogradu arče sirotinjske milijarde eura svojih sugrađana na oružje, koje će zastarjeti i postati stara krama puno prije no što bude upotrijebljeno.
“Mi smo takvi kakvi jesmo, pa želite li nas u Uniji takve kakvi jesmo – okej, ako ne želite, nećemo se po svaku cijenu gurati da nas primite”, kazao je svojedobno predsjednik najveće države na zapadnom Balkanu Aleksandar Vučić, odgovarajući bruxelleskim jastrebovima koji su mu bili ultimativno isticali priznanje Kosova kao prvi uvjet za pridruživanje tzv. europskoj obitelji. Drugi je odricanje od povijesnog prijateljstva s Rusijom i, treći, prihvaćanje svih eurounijskih mjera/vrijednosti unutar EU-a te u vanjskoj politici, uključivo tzv. sankcije Moskvi.
Naravno da nema šanse za to da Beograd prizna Republiku Kosovo. S ostala dva Unijina uvjeta manje-više, politička dioptrija može biti i ovakva i onakva. Ovisno o trenutnima međunarodnim okolnostima. Je li Uniji geostrateški presudnije više stalo do Srbije u svom taboru, ne ruskom i kineskom, nego Srbiji do “svoje vlade” u Bruxellesu i “vojnog zapovjedništva” na drugoj, NATO-ovoj bruxelleskoj adresi? Pokazat će vrijeme grubom životnom pragmom.
Stanje (ne)demokracije bode oči i u zemljama tzv. prve brzine EU-a, gdje ona jezivo škripi na cijeloj fronti od slobode medija, ljudskih prava i sloboda do međustranačkog ekstremizma i korumpiranog pravosuđa.
Doduše, ne tako brzo, jer se stanje odnosa u međuvremenu komplicira pritiscima izvana na režim u Beogradu. Izravno iz sjedišta EU-a, npr. neki dan blokadom pregovora za priključenje Uniji najveće zemlje na zapadnom Balkanu i (ne)posredno višemjesečnima masovnim prosvjedima dijela srbijanskih građana na ulicama gotovo svih većih gradova.
Naravno da je bilo očekivano kako veleposlanici država članica EU-a neće u Bruxellesu – kao što je izvijestio Euronews, uskoro postići suglasnost. Osam od 27 država članica EU-a – Nizozemska, Švedska, Finska, Belgija, Estonija, Litva, Bugarska i Hrvatska – suprotstavilo se otvaranju tzv. klastera 3, novog kruga pristupnih pregovora sa Srbijom.
Danska pak, Luksemburg i Latvija su, prostonarodski rečeno, ni vrit niti mimo, a Francuska gorljivo zagovara Srbiju unutar tzv. europske obitelji, jer je to “neupitan europski interes”. Francuski, naravno, jest jer je odlazeći iz Elizejske palače Emmanuel Macron sklopio više milijardâ eura vrijednog posla s Vučićevom Srbijom. Samo 12 novih-novcatih višenamjenskih borbenih aviona Rafale stoje više od tri milijarde eura, pa…
S obzirom pak na proklamacije čelnika bruxelleske birokracije o smislu/potrebi proširenja Unije, srbijansko članstvo itekako jest europski interes. Da je u službenom Zagrebu više geopolitičke i ekonomske pameti no kvaziosvetničkih figa u džepovima, Hrvatska se ne bi našla među osmero euroblokatora klastera 3 jer je neusporedivo veći nacionalni interes imati članicu EU-a na lijevoj obali Dunava, nego državu s kojom se treba gledati preko ciljnika.
No zakulisne političke kalkulacije dijela EU-zemalja, pa i najbližih susjeda poput Bugarske i Hrvatske, zapakirane u lažni celofan (pred)uvjeta kakve uglavnom ne ostvaruju ni u vlastitim društvima, klip su u kotače napretka u pregovorima Bruxellesa s Beogradom.
Tipa: nek’ susjedu, pardon, Srbinu – crkne krava!
Dobro, na stranu sada teške milijarde srbijanskih eura (tri milijarde samo za eskadrilu od 12 višenamjenskih borbenih zrakoplova Rafale najnovije generacije), pa Macronov poziv i povlašteni tretman predsjednika Srbije Aleksandra Vučića (u prvom redu, ispred Plenkovića) na vojnoj paradi u Parizu za proslave Dana pada Bastille, međutim, srbijansko-francuske veze i simpatije imaju duboko povijesno korijenje. Osim, je li, aktualno, obostrane ekonomske koristi.
Uz Njemačku, na koju je pak Hrvatska povijesno upućena, Francuska je ključan politički čimbenik u Uniji, pa nije svejedno tko je, kada i kako dobar s Elizejskom palačom. Aktualno hrvatsko šurovanje s Francuzima, okrunjeno kupnjom na rate/otplatu eskadrile od 12 tzv. second hand, 14 godina rabljenih Rafalea za milijardu eura, osobni je, interesni deal hrvatskog premijera Andreja Plenkovića radi možebitna francuskog lobiranja u njegovu korist kada se bude kadroviralo za unosne, najvidljivije Unijine fotelje.
Odlazeći iz Elizejske palače i iz francuske politike za nešto više od pola godine, predsjednik Emmanuel Macron tvrdi kako “Unija treba imati uz sebe snažnu i demokratsku Srbiju”. Time je, indikativno, kontrirao ne samo oštrom izvještaju hrvatskog eurozastupnika Tonina Picule (SDP) o stanju ljudskih prava u Srbiji i njezinu nazadovanju na tzv. europskom putu što ga je prihvatio Europski parlament te podupro stajališta većine u Uniji “zabrinute zbog rizika od dodatnog udaljavanja Srbije budući da se ne nagrađuju njezini pokušaji demokratskih i inih reformâ”.
Zbog izrazito zahladnjelih i neprirodnih za dobrosusjedstvo i suradnju političkih odnosa Hrvatske i Srbije, Bruxelles je kardinalno pogriješio kada je instalirao upravo Hrvata Piculu na čelo svog izaslanstva koje ima nepristrano pratiti stanje demokracije u Srbiji i izvijestiti o napretku na tzv. europskom putu te zemlje.
Naravno da nema šanse za to da Beograd prizna Republiku Kosovo. S ostala dva Unijina uvjeta manje-više, politička dioptrija može biti i ovakva i onakva.
Picula nije bio niti jest nepristran. Neodgovorno je čak i zaoštrio već ranije iskazan protusrpski gard, pa ga za EU-inspekcije u Beogradu nije primio nitko od predstavnika državne vlasti. Sastao se samo s prosvjednicima i otišao podvijena repa. Ako ikomu, Hrvatskoj bi – zbog povijesne upućenosti jednog naroda na drugi te saniranja ratnih posljedica i produktivnije dobrosusjedske suradnje, itsl. – trebalo biti najviše stalo da Srbija postane ravnopravnom članicom Unije. Prvu, najsnažniju i najveću susjedu na zapadnom Balkanu, s kojom dijeli desetljeća života u zajedničkoj državi, tradiciju, običaje, kršćansku vjeru, duboke obiteljske veze u miješanim brakovima, etc., ne može zamijeniti ni jedna druga, pa…
Beograd je službeno podnio zahtjev za učlanjenjem u EU 2009. godine, a status kandidatkinje je Srbija dobila 2012. Do danas su otvorena 22 poglavlja te su dva privremeno zatvorena. Za otvaranje i zatvaranje bilo kojeg od tih klastera je neophodna suglasnost svih 27 članica EU-a što, očito, nije jednostavno postići zbog različitih, pa i nekih jamačno zlih ili čak osvetničkih interesa pojedinih zemalja. Predsjednica Narodne skupštine Republike Srbije Ana Brnabić, inače hrvatske krvi s očeve strane – djed Anton (Tone) Brnabić je iz Baške na otoku Krku, gdje ona dolazi ljetovati – objašnjava te otpore “dvostrukim kriterijima” Bruxellesa i odbacuje optužbe o proruskoj orijentaciji Vučićeva režima. Tvrdi kako “Srbija podupire Ukrajinu od samog početka ruske invazije puna opsega”. U usporedbi s Hrvatskom, Kijev je dobio najmanje triput više oružja iz proruske Srbije no iz prounijsko-američke Hrvatske.
Teško je vjerovati da će sljedeći parlamentarni izbori u Srbiji (Vučić najavljuje izvanredne već za 18. ili 25. listopada 2026.), koje će dobitnici smatrati demokratskim, a gubitnici notornom krađom, nešto bitno promijeniti u stajalištima službenog Beograda u tretmanu Kosova i tradicionalnog prijateljstva s Rusijom, a glede tzv. demokracije u društvu stvar je – kako se uzme. Može i ovako i onako, ovisno o trenutnim okolnostima i odnosu snaga u bruxelleskom staklenjaku. Tim više, jer stanje (ne)demokracije bode oči i u zemljama tzv. prve brzine EU-a, gdje ona jezivo škripi na cijeloj fronti od slobode medija, ljudskih prava i sloboda do međustranačkog ekstremizma i korumpiranog pravosuđa.
Kao što policija, recimo, ubija boga u prosvjednicima po Washingtonu, New Yorku i izvanunijskom Londonu, ali i po Parizu, Berlinu, Madridu, Rimu, Bruxellesu, etc., jednakim, je li, žarom mlati “odgojnim palicama” i studente po Beogradu, Novom Sadu, Nišu… Tko kaže da nisu, štono već sutra – dobiju li tzv. zapovijed čuvati demokraciju – spremni i plavi jednako postupiti “čuvari reda i mira” s oklopnjacima, vodenim topovima, štitovima i suzavcem u Zagrebu, Splitu, Rijeci…? Režim je svugdje režim i svaki će iskoristiti i posljednju mogućnost za o(p)stati na vlasti. Policija je svugdje policija i svaka ima uglavnom istu zadaću. I odgovara svojoj vlasti. I prosvjednici su uvijek prosvjednici, koje netko organizira i vodi s ovim ili onim ciljem, ne hajući za kolateralne žrtve i posljedice, pa… Spontani masovan bunt je uvijek šarena laža za kratkotrajno prepravljanje istine. Ma kakva bila.
Europska komisija je, međutim, objavljuje Euronews, podijelila zemljama članicama EU-a dokument u kojem objašnjava zašto drži da je Beograd “nedavnim koracima opravdao otvaranje klastera 3”. Glasnogovornik Europske komisije Eric Mamer je rekao Euronewsu da je “Srbija provela važne elemente obaveza koje je preuzela da odgovori na zabrinutost država članica, uključivo stavljanje izvan snage kontroverznih izmjena pravosudnih zakona, uz napredak u području slobode medija, izbornog okvira te suradnje s EU-om u vanjskoj i sigurnosnoj politici”.
Unatoč tomu što Srbija nije uvela europske tzv. sankcije Rusiji, Komisija smatra da Srbija ipak “surađuje s blokom u borbi protiv izbjegavanja sankcija, znatno podupire Ukrajinu te intenzivira političke kontakte na visokoj razini s Kijevom”.
Bruxelles je kardinalno pogriješio kada je instalirao upravo Hrvata Piculu na čelo svog izaslanstva koje ima nepristrano pratiti stanje demokracije u Srbiji. Picula nije bio niti jest nepristran.
U dokumentu zemljama članica se također navodi kako je u Srbiji potrebna daljnja reforma pravosuđa i tužiteljstva. No, osam država članica EU-a ipak blokira otvaranje klastera 3, iako ne osporavaju ocjenu Europske komisije o tomu da je „Srbija ispunila ili je na dobrom putu za ispuniti kriterije za napredak u tom poglavlju“. Ipak blokiraju pregovore zbog „problematične vladavine prava u toj zemlji te neusklađenosti sa sankcijama Rusiji“. Nema veze, je li, što je Vučićev režim u lipnju, preporukom Venecijanske komisije, povukao kontroverzne zakonske izmjene u pravosuđu?
“U svjetlu nedavnih pozitivnih pomaka, Europska komisija je obnovila svoju preporuku Vijeću Europe za otvaranje klastera 3 u pristupnim pregovorima sa Srbijom“, naglasila je europska povjerenica za proširenje EU-a Marta Kos u Europskom parlamentu u Strasbourgu, jedna od najviših europskih dužnosnica koja podupire Srbiju.
“Treba biti vrlo realan”, odgovorio je bivši HDZ-ov ministar vanjskih i europskih poslova Miro Kovač novinarki televizije N1 Hrvatska Nini Kljenak na pitanje o tomu postoji li višegodišnji interes Unije da Srbija bude prigrljena kako ne bi posve otklizala prema Rusiji.
Umjesto dobronamjernog ulaganja u mir i suživot, u međusobno povjerenje i dobrosusjedsku suradnju, političke tzv. elite u Zagrebu i Beogradu arče sirotinjske milijarde eura svojih sugrađana na oružje, koje će zastarjeti i postati stara krama puno prije no što bude upotrijebljeno. Ako ikad? Najskuplja i najgluplja politička ludost.
Što ima Hrvatska od blokade tzv. europskog puta Srbije i Piculina širenja mržnje neovlaštenim uplitanjem u unutarnje odnose tuđe države!? Sreća je što žitelji tih dviju balkanskih, samonedostatnih bantustana, je li, drže do svojih političkih tzv. ljudi nahvao (dum Marin) kao do lanjskog snijega. Kojeg je bilo jedva u tragovima. Tzv. obični/mali i poslovni Hrvati i Srbi, čak i njihovi kriminalci s međunarodnih tjeralica, druže se, pomažu si, putuju jedni drugima, posluju, razmjenjuju kulturne, znanstvene, sportske i ine vrijednosti, podjednako drže munjenima svoje političare što ih zavađaju notornim glupostima/lažima… S razlogom. I tako treba.
