U Domovinskom ratu, Hrvatska je vojska odnijela pobjedu nad JNA, a u miru, duh JNA pobijedio je HV
Dok se vodi nesuvisla rasprava o tome jesu li Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu potrebni novi avioni, skriva se istina o stanju u Hrvatskoj vojsci. Godinama vođena uz egzemplarnu nekomptentnost ona je organizaciono, tehnički i doktrinarno u krizi. Ne zna se što joj je uloga, jer to ne znaju oni koji je vode. Dok časnici i vojnici koji sudjeluju u misijama NATO-a i Ujedinjenih naroda u borbi pokazuju izvanredne ljudske i boračke kvalitete, Glavni stožer i politički vrh cinično dopuštaju da Oružane snage propadnu i odumru. Nije tu riječ o pojedinačnim ekscesima i incidentima, nego o ozbiljnim malformacijama sustava.1. Uzurpacija Vijeće za obranu
Vojnim (i obavještajnim) poslovima upravlja se protuzakonitom koncentracijom ovlasti u ilegalnim stalnim tijelima Vijeća za obranu, odnosno Vijeća za sigurnost. Ono što bi trebao biti ad hoc koordinacijski sastanak u slučaju neposredne prijetnje nacionalnoj sigurnosti, pretvorilo se u stalnu strukturu preko koje se upravlja tim resorima.
Predsjednik Republike nema nikakve ovlasti u upravljanju vojskom, osim što supotpisuje odluke Vlade koje se odnose na obrambeni sektor, dok mu se odluke koje donosi Sabor (nakon izmjena Zakona o obrani iz 2013.) uopće ne dostavljaju. Precizno, za pitanja iz djelokruga MORH-a i ostalih vojnih poslova, Predsjednik nije nadležan, osim ako je riječ o obrambenoj politici u vezi s njegovom misijom ”sukreatora vanjske politike”. Što se tiče imenovanja visokih časnika, on ih doista potpisuje, ali ih nema prava predlagati i svako ”kadroviranje” koje bi dolazilo s Pantovčaka bilo bi protivno slovu i duhu hrvatskog Ustava te načelima demokracije. Naravno, teško je to izbjeći ako se načelnik Glavnog stožera podastire te nastoji pogoditi njegove želje, što ima veze s psihologijom podaništva slabije obrazovanih vojnika, te s ostavštinom tuđmanističkog poludiktatorskog polupredsjedničkog sustava. No, sve je to u njihovim glavama, a ništa u zakonu!
Veliki je problem što djelovanjem Vijeća za obranu politička elita – Predsjednik i njegov ured koji sačinjavaju savjetnici bez političkog legitimiteta, imenovani isključivo njegovom voljom, skupa s predstavnicima Stožera, Vlade i Sabora iz vladjuće stranke – uzurpiraju vlast preko stalnog ”koordinacijskog” odbora Vijeća za obranu koje upravlja obrambenim poslovima (isto vrijedi i za djelovanje Vijeća za sigurnost). Tako je načelnik Stožera član tijela koje bi trebalo usmjeravati njegov rad, a samo je po sebi ilegalno. Njegov jedini šef je ministar obrane, odnosno Vlada i saborska većina.
Autoritativnu raspravu o tome objavio je časopis ”Političke analize” u br. 12 u prosincu 2012. (ur. Prof. Mirjana Kasapović). Dovoljno je citirati ovaj zaključak autora: ”Vijeće za obranu je surogat upravljačkoga i nadzornog tijela, institucionalizirani oblik političkog voluntarizma te izraz duboke ukorijenjenosti penetracijskog modela nadzora nad vojskom.”
Ukratko, sadašnji način funkcioniranja Vijeća za obranu, odnosno Vijeća za sigurnost, neustavan je, protuzakonit, nesukladan načelu trodiobe vlasti. U nastupima opozicione kandidatkinje na predsjdničkim izborima, još se ne vidi je li se spremna ograditi od te prakse. Jesu li stranačke elite spremne do kraja napustiti autoritarni sustav vladavine u kojoj vojska igra važnu političku i ceremonijalnu ulogu, sudjeluje u političkim igrama preko zasebne obavještajne službe, dok generira goleme, netransparentne troškove koji nisu pod nadzorom parlamentarne oporbe (osim oko 10% novca namijenjenog za razvoj)?
Upravo j zbog takve raspodjele moći MORH je prerastao u predimenzioniranu instituciju vlasti pod kontrolom izbornih pobjednika. Zapošljava oko 1000-1100 djelatnika, dok ih je u Glavnom stožeru oko 400, a u obavještajnim službama (VSOA) između 150 i 200. Čak 200 ljudi broji sektor financija, što je sve daleko iznad potreba (za usporedbu, njemačka Grupa armija E koja je sa 300.000 vojnika kontrolirala cijeli Balkan, imala je osam stotina ljudi u štabu).
2. Glavni stožer HV
Zapovjedna struktura također je predimenzionirana, a obrambeni sektor ”militariziran” jer je načelnik GS razvio blagi napoleonski kompleks pa, misleći da uživa podršku Predsjednika, nastoji ostvariti prevlast nad ministrom obrane. A ovaj, kao pravi vojnik, bivši aktivni zapovjednik brigade, što je u uvjetima Domovinskog rata bio, zapravo, obični bataljun – discipliniran je i pred načelnikom stoji mirno. Problem je što oni nisu na vrijeme upili vojničku etiku demokratskog poretka koja se utuvljuje od prvog dana na West Pointu. Ne razumiju da vojskom u demokraciji upravljaju civili, da je ministar sad civil, a ne sinjski vojvoda i Gotovinin general, te da mu je načelnik Glavnog stožera podređen te da bi ga, štoviše, trebalo češće mijenjati da se uspostavi autoritet civilne vlasti.
Hijerarhija je postvljena naglavačke. Predsjednik naređuje načelniku stožera, ili se ovaj drži kao da je tako dok naređuje ministru obrane, koji bi morao naređivati načelniku stožera.
Glavni stožer sastoji se od ljudi koji su prihvatili politički diktat jer nisu sposobni profesionalno i odgovorno upravljati područjem pod svojom izravnom nadležnošću. U sadašnjem ustroju Hrvatske vojske ima 32 generala, dvostruko više od NATO-standarda (gjedan general na tisuću vojnika). Postoje tri zapovjedništva rodova, iako je cjelokupna formacija Hrvatske vojske na razini jedne redovne divizije.
3. Kopnena vojska
Najveća inherentna slabost Oružanih snaga je njihov ustroj – budući da u upravljačkim strukturama dominiraju slabo, površno, naknadno i nedovoljno obrazovani časnici pješadije, zastupljenost aktivnog sastava Kopnene vojske daleko je iznad potreba, u neskladu sa zadanom formacijom NATO-kompatibilnih snaga i s bilo kakvim zamislivim potrebama.
Hrvatska vojska ima previše vojnika u pješadiji, previše nepotrebnih oklopnih vozila, previše baza i logističkih centara, a ustroj je zastario, kao da se sprema repriza nekog od ranijih ratova, iako se stvarni izazovi nalaze na drugom kraju svijeta. Kopnena vojska broji 12.000 pripadnika, od kojih je 800 angažirano u operacijama, ostali su na vječnoj ”obuci”, koja se uopće ne provodi, jer za to nema novaca. Kopnena je vojska kombinacija garnizonske soldateske tipa JNA i socijalne ustanove.
Novac se troši na ”režije” umjesto da se investira u tehnologiju, školovanje i nov potencijal. Zastrajelo, neupotrebljivo i nepotrebno oružje koristi se da u javnosti stvori sliku o nekakvoj borbenoj spremnosti, koja je u stvarnosti zanemariva.
Problem razvoja vojske, promatra se s neupućenošću svojstvenoj političarima i civilima – oni nisu kadri pojmiti kompleksne ciljeve nacionalne obrambene politike. Koja, uostalom, i ne postoji – nije definirana dokumentom o strategiji nacionalne obrane i popratnim elaboracijama.
4. Ratno zrakoplovstvo
Zrakoplovstvo ima dvije komponente koje valja održati – motrenje i javljanje, te letački sastav. Nesumnjivo je potrebno zadržati motrilačku komponentu kao dio NATO-efektiva (radari Lockheed-Martin FPS-117 ”Peregrine”) uklopljene u NATO Integrated Air Defence System. Gasilački avioni CL-415 uspješno gase požare, helikopteri Mil Mi-17 prevoze bolesnike s otoka, Zrakoplovna akaedmija školuje pilote iz Jemena na avionima Pilatus PC-9, a na helikopterima Mi-8 obučavaju se za noćno letenje pripadnici specijalnih snaga iz regije. Odluka o novim višenamjenskim avionima složena je i zahtijeva odluke koje prelaze okvir roda i cijele vojske, pošto je riječ o definiranju političkih i ekonomskih prioriteta države.
Uvođenje naprednih aviona zapadne provenijencije zahtijeva 3 – 5 godina pripreme, što znači da bi, ako se odluka donese sutra, prvi avion mogao ući u upotrebu između 2018. i 2020. godine. Potrebno je prvo školovati tehničare, osigurati kapacitet za održavanje i obučiti pilote, te nabaviti avione i ubojna sredstva bez kojih su takvi avioni beskorisni, osim u simboličkoj funkciji. I to financiranje mora započeti godinama unaprijed i realizirati se vrlo stabilno, bez oscilacija usljed rebalansa proračuna. Je li Hrvatska za to sposobna? Konzervativna procjena kaže da je za šest novih aviona s borbenim kompletom, opremom, školovanjem i održavanjem potrebno skoro milijardu dolara, otprilike 200-250 milijuna godišnje. Cijena jednog novog Gripena je, sračunto prema brazilskoj narudžbi, oko 125 milijuna dolara, a još 50% treba dodati za pripadajuć troškove. Nabavkom polovnog aviona neće se ta svota prepoloviti!
5. Ratna mornarica
Od svih rodova vojske, Mornrica je u najgorem stanju. Raspolaže s dvije stare (25 godina plus) posve zastrajele topovnjače tipa ”Petar Krešimir” kojima se remontom produžuje resurs ruskih motora te s dvije zahrđale topovnjače ”Helsinki” približno istih karakteristika, koje nisu nikad ušle u upotrebu. One su još starije, ali imaju njemačke, uredno održavane motore. No, svi su ti raketonosci nepotrebni jer nemaju rakete (Boforsu RBS-15 istekao je resurs 2000. godine!), a ti brodovi nisu sposobni za protuzračnu ili protupodmorničku borbu. Postoji i jedan minolovac, a za vađenje mina potrebna su najmanje dva. Umjesto da se rashoduju, svi ti brodovi održavaju se na flotnoj listi, a istodobno počinje gradnja ophodnih brodova Obalske straže, što znači da HV na moru ima DVIJE formacije bez i jednog upotrebljivog plovila. Mornarički motrilački radari ”Falcon” kupljeni prije 15 godina za 150 milijuna dolara, nikad nisu stavljeni u funkciju. To je neupotrebljiva krama konstruirana za civilnu namjenu. Sustav motrenja i veza na moru uopće nije integriran. Na Jadranu, Hrvati imaju ČETIRI nepovezana sustava veza za policiju, lučke kapetanije i svjetioničare, vojsku i civilnu namjenu. Nedostatak koordinacije u tom sustavu veza doveo je, uz ostalo, do tragične pogibije vatrogasaca na Kornatima. HRM je obična farsa.
6. Zaključak
Svaki stručnjak za obrmbena pitanja reći će da je osnovni problem HV što dominiraju poješadinci a oni, kakako je poznato, nisu najpametniji od svih karijernih vojnika. U stvari, moglo bi se reći – iako je u Domovinskom ratu versatilna HV odnijela pobjedu nad JNA, u miru je statična ”garnizonska” JNA pobijedila HV.
Što bi trebalo učiniti?
- Raspustiti Vijeće za obranu, koje ne smije biti ”nadministarstvo” obrane.
- Ukinuti Glavni stožer i granska zapovjedništva te formirati Združeni stožer HV po principu rotacije zapovjednika iz sve tri grane OS. Združeni stožer premjestiti u Sisak ili Karlovac.
- KoV smanjiti na najviše 6000 ljudi. Hrvatskoj vojci potrebne su dvije gotove brigade pješadije (jedna za out-of-area, jedna za in-area angažman, kako NATO-ustroj i predviđa) s odgovarajućom modernom logističkom potporom i jednom do dvije baze.
- HRZ stručno i tehnički ojačati.
- Flotu HRM prevesti u rezervu i uspostaviti civilno-vojnu Obalsku stražu, koja može preuzeti školsku strukturu HRM, uspostaviti kooperaciju sa zemljama na Istočnom Jadranu (Crna Gora, Albanija, Grčka), a fokus prebaciti na SAR (spasavanje na moru) pod nadzorom Državne uprave za zaštitu i spasavanje, te protukrijumčarske operacije u tijesnoj suradnji s međunarodnim policijskim snagama.
- Izraditi kompetetnu, provedivu studiju razvoja OS, unaprijediti moderno školovanje oficire, a cijelu naslijeđenu zapovjednu strukturu sadašnje HV umiroviti. Otvoriti vojsku prema javnosti, omogućiti časnicima ravnopravno sudjelovanje u raspravama o obrambenoj politici kroz stručne časopise i parlamentarne anketne odbore.
- Momentalno provesti konverziju vojnih objekata u civilnu funkciju posredstvom DUUDI ili njenog specijaliziranog tijela. Raspisati natječaje i javno publicirati sve prijedloge za razvoj neupotrebljene i nepotrebne vojne infrastrukture.
Ovaj tekst koji pokazuju da su problemi vojnog sektora kronični i ciklički, objavio sam u ”Globusu” prije pet godina. Ležao sam tada u bolnici ”Rebro”a kako je članak pobudio golemo zanimanje pa je čak iz Njemačke doputovala ekipa nacionalne mreže ARD da o tome razgovaramo, dao sam intervju sjedeći u piđami u jednom od onih kioska ispred bolnice, gdje su neki sobni drugovi s cirozom jetre odlazili na pivu. Naravski, to je pojačalo dojam apsurda, koji bi se i inače mogao kvalificirati za jednu od epizoda satirične političke tv-serije ”Markov trg”…
Grupa TNT opet napada
(2009.) Najskanaloznija figura Sanaderova kabineta njegov je ministar obrane Branko Vukelić. Heroj divovske afere u splitskom brodogradilištu dok je bio ministar gospodarstva u prvom mandatu hadezeovske vlade, u dugom njenom mandatu, preuzeo je MORH pa naslijedio skandale prethodnog hadezovskog ministra Berislava Rončevića. Revizija je ustanovila da je ovaj nabavljao i uvozio vojne kamione nepropisnim postupkom (ali je u međuvremenu oslobođen optužbe za korupciju prvostupanjskom sudskom odlukom – prim aut.). Posao je, zapravo, vodio Rončevićev pomoćnik Ivo Bačić, nekoć čovjek svemoćnog generala Zagorca koji se održao u neprijateljskom okruženju mračne zgradurine na zagrebačkom Trgu kralja Krešimira IV. Ondje su se sukobljavali interesi dva glavna logistička lobija, hadezeovskog i Mesićevog, predsjedničkog, dok se se nekadašnji zagijevci oprezno priklanjuju onome koji ima inicijativu. Ministar tu samo smiruje i arbitrira i pazi da se očuvaju kvote dogovorene micanjem obrva. Kad je naposlijetku bio prinuđen da ode, Rončević je postavljen za ministra unutrašnjih poslova, puno važniji resor, a sa sobom je poveo i Bačića pa ga namjestio za šefa nabave. No, i ondje su stradali u čistki, pa su se morali snalaziti u hadezeovskoj mreži, dok je novi ministar obrane Vukelić dobio priliku da predsjeda još jednom aferom koja je izronila u resoru. Taj promašaj nije toliko skup kao mnogi prethodni, ali vladin tim prikazuje kao grupu TNT, tragikomično nekompetan za vođenje vojnih poslova.
Vukelić i njegovi morhovci preuzeli su, naime, od finske ratne mornarice dvije rashodovana olupine, topovnjače tipa “Helsinki” koje su pribavili još Rončevićevi ljudi. U toj bizarnoj akviziciji stručno su pomagali bivši zagijevci, koji sad slušaju ove nove političke šefove, ali i stožerno zapovjedništvo, gdje sjede Mesićevi eksponenti. Dotegljene na Jadran, topovnjače će, posve neupotrbljive, trunuti na gatu dok ih napokon ne odvuku na rezalište! Taj vic košta samo devet milijuna eura, ali to je kao s robom iz dućanu ”Sve po 12 kuna”, gdje nijedan artikl, kako je poznato, ne vrijedi više od tri kune. Brodovi su bili privaga u velikom dealu oko nabavke finskih oklopnih ophodnih vozila (AMV) tipa “Patria”, koje je uzela i Slovenija, gdje je izbila strašna afera kad se saznalo kako je ugovor sklapan, zbog čega je zamalo još i prije izbora pala Janšina vlada, a direktor finske (državne) kompanije za proizvodnju oružja, nečasno je otpušten, uništen skandalom kakav se ne pamti u skandinavskim državama. Finac nije krao, nego je bio spreman na svaki manevar da uvali svoju robu, pa i uz posrednički aranžaman savim neprihvatljiv za visokoetičnu sredinu nordijskih demokracija. Začudo, taj skandal nije ni okrznuo Hrvatsku, iako je akvizicija hrvatskih oklopnjaka izvršena u isto vrijeme, te utanačena s istim ljudima. Neopazice, još su se u domaće vode ušunjale topovnjače “Helsinki” i “Oulu”, što će sad inicirati iduću u nizu afera koje se za Vukelićem vuku kao raskošni rep zmaja kojega Kinezi izvade iz skladišta na Novu godinu kad odluče da uz vatromet malo luduju po ulicama…
Finske topovnjače imaju po 300 tona, duge su 45 meteara, pogonjene s po tri stare njemačke turbodizelske turbine MTU. Sagrađene su u brodogradilištu Wartsila 1980. godine, kad je Vukelić još bio apsolvent Elektrotehničkog fakultetu u Zagrebu, pa su otprilike podjednako zahrđali. Brodovi leže u raspremi već godinama, čekajući neku budalu kojoj će utrapiti tu staru kramu. Osnovno naoružanje za tu klasu raketnih čamaca je krstreći projktili Saab RBS-15 kakve je JNA pribavila neposoredno uoči rata, a Hrvatska vojska zrobila u opskrbnoj bazi Žrnovica kod Splita pa s njima raspolaže već sedamnaest godina. Ti Saabovi projektili bili su značajno, strateško sredstvo odvraćanja u Domovnskom ratu, pogotovo kad je skupina ingenioznih inženjera sa zagrebačkog Brodarskog instituta lansere prebacila na kamione, koji su mogli prići bojišnici na južnodalmatinskom pravcu. Dvije hrvatske raktne topovnjače, “Šibenik” i “Kralj Petar Krešimir IV” naoružane tim projektilima, bile su u doba “Oluje” usidrene u uvali Uble kod Lastova, odakle su mogle lansirati na srpsku flotu da je kojim slučajem izašla iz Boke (no osim što nisu imali volje da interveniraju u krajinkom ratu, sve im se raspadalo usljed tehničke insuficijnije personala). Ova dva hrvatska broda inače su praktično identični finskim topovnjačama. “Šibenik” je bivši “Vlado Četković” iz 1977. od 260 tona, zarobljen na početku rata. Pogonjen s dva Rollce-Royce “Proteus” motora, bio je znatno brži od “Helsinkija” (razvijao je 40 čvorova), a “Krešo”, također projektiran u zagrebačkom Brodarskom institutu te porinut 1992. godine, kao i njegov sestrinski brod “Kralj Dmitar Zvonimir” iz 2001., ponos su naše brodogradnje, izgrađeni u Kraljevici kao odlično opremljene korvetice od po 350 tona, te naoružane s po četiri lansera za RBS-15 i borbenim kompletom od osam projektila. “Šibenik” nosi dva lansera i krca ofanzivni teret od četiri rakete, što znači da hrvatski flotni sastav može ispaliti salvu od dvadeset niskoletećih krstarećih raketa, a kad bi se pridodala i klasa “Helsinki”, sa još šesnaest – ukupno trideset i dvije, što upućuje da se Vukelić i njegovi ljudi spremaju voditi veliku pomorske bitke na Jadranu, poput sjevernokorejske mornarice u Žutom moru! Zaista, koja strateška doktrina stoji u pozadini ideje stvaranje te velike flote karlovačkog Tegethoffa, koja nije nikome potrebna?
NATO uopće ne predviđa takav angažman hrvatskih pomorskih snaga, a mi ionako nmamo novaca da to realiziramo – pa “Zvonko” je godinama ležao na navozu, jer vlada nije imala love da plati jedan pišivi pramčani top “Bofors” od 57 milimtara! Uostalom, da nam takvi brodovi trebaju – a ne trebaju – možemo ih graditi i sami, nove i moderne, po vlastitom projektu, u svojim brodogradilištima gdje smo proizveli tri generacije raktnih topovnjača i tri klase velikih, sofisticiranih pomornica!
Da bi farsa u pomorsko-obrambenom sektoru bila smješnija, pobrinuo se novoimenovni zapovjednik buduće Obalske straže, bivši zapovjednik ratne mornarice, admiral Zdravko Kardum. Potrebno je pribaviti plovila za njegov sektor koji se tek ustrojava, uz svađe tri ministarstva (obrane, prometa i veza, unutrašnjih poslova) koja žele pod kontrolom zadržati svoje resurse, pa imaju primjerice četiri raznovrsna, inkompatibilna sustava veza (za kapetanije, MUP, ratnu mornaricu te radiodiotelvizijske Odašiljače i veze). To je i dovelo do komunikacijske paralize što je pridonijela tragediju na Kornatima: vatrogasci se i dalje dozivaju s požarištva motorolama, kao noćni čuvari, budući da nisu uključeni niti u jednu od tih mreža.
Za nabavu brodova Obalske straže, Vlada je rezervirala oko 400 milijuna kuna. Od toga bi se mogla kupiti dva veća, četrdesetmetarska, ili četiri zaista premalena broda od po 30 metara, jedva prikladna za izlazak na olujno more u misiji spasavanja. No, obalski gross-admiral rodom iz Benkovca, čini se, uopće i ne razmišlja u tom smjeru. Putovao je u Francusku da pogleda neke projektilske frgate s helikopterom na krmi, koje koštaju više od milijarde komad, pa dao da se sastavi specifikacija u koju je uvršten zahjev da brod hrvatske obalske straže bude osposobljni za prouavionsku i protupodmorničku bobu, te naoružan raketnim sustavima! To nemaju ni Amerikanci. Brodovi obalske straže na Jadranu presreću krijumčare cigreta, makroe koji prevoze albanske kurve u Italiju, izvlače iz mora slovenske brodolomce i leševe čeških turista, ali neće se valjda admiral ukrcavati na neki bijedni remorker, ako se može pripremati za novi junački Viški boj, samo što s obzirom na raspored snaga na Jadranu, nema s kime ratovati osim s onom Vukelićevevom sjevrnokorejskom armadom, naravno, ako skupa ne namjeravaju napasti VI flotu, što je mogućnost koju kod ovih likova ne bi trebalo do kraja isključiti!
Da imaju dovoljno novaca na raspolaganju, ti bi manguopčići u tamnoplavim odorama još koješta smislili i poduzeli, ali ovako, propalo je i ono čega su se bili primili pa na pola puta ostavili, upropastivši novac iz vojnog bužeta.
Moćni radari za nadzor morskog prostora, koji su kupljeni u Americi, nisu nikad proradili, što je posebna priča.
Dok je Tuđman bolestan ležao u bolnici “Walter Reed” u Washingtonu, objavljeno je kako će Hrvatska kupiti putničke avione “Airbus”, a ne “Boeing”, što je grozno odjeknulo u poslovo-diplomatskim krugovima koji se prepliću unutar Belta, kružne avenije što okružuje američki glavni grad kao “Sadovaje koljco” Moskvu. Pa se na brzinu konstruirala specifikacija za kupovinu opremu pibižno iste cijene – Ratno zrakoplovtvo umjesto tri radara za nadzor zračnog prostora tipa Lockheed Martin FPS-117 ”Peregrine” i jednog operativnog centra, dobiva pet radara i tri centra, kao da se spremamo za reprizu hladnog rata, a mornaričko zapovjedništvo pak radare “Falcon”, civilne uređaje potpuno neupotrebljive za svrhu za koju su kupljani. Stvar je u tome što je stožer zrakoplovstva stručno vodio Imra Agotić, koji je u JNA zapovijedao sličnim izvidničkim sustavom na strategijskom bihaćkom podzemnom arodoromu gdje je bazirao puk “Migova”, dok je hrvatsku ratnu mornaricu zastupao operetni komodor Davor Domazet Lošo. Izabrao je krivu opremu, koju nisu uspjeli instalirati i dovesti u funkciju, pa je 40 milijuna dolara bačeno kroz prozor. Sličan, no puno manji promašaj bila je potonja gradnja modernog obalskog protuminskog broda MPMB od 170 tona, izrađenog od stakloplastike u Veloj Luci (1997.) kao jedina nova brodska konstrukcija započeta u samostalnoj Hrvatskoj. Svaki amater zna da minolovci dragiraju mine u paru, što znači da je bez dvje ili tri jedinice brod neupotrebljiv – no tko bi dao para za tri dosta skupa, sofisticirana broda, a i kome vragu oni trebaju – ta tko će i zašto voditi obalsku minsku borbu na Jadranu, u sklopu kojeg ratnog i strategijskog scenarija? Djetinjarije, obične djetinjarije, na koje se posve nepotrebno potrošila silna količina novca. U mrtvoj, idiotskoj JNA bilo je barem nekog luđačkog reda. Učili smo napamet – Delovi peškira: 1) Telo peškira, 2) Zakačka. Sve je bilo po Pravilu službe, PS-u. Naši pak diletanti ne znaju sastaviti protuminsku flotilu prema priručnicima koje su još ruski carski admirali, emigranti, pisali za mornaričku akademiju vojske Kraljevine Jugoslavije – ma nisu oni ni čuli za te stvari, a nije ih ni briga…
No, sve ako je i tragično, ovo nije toliko smiješno kao sama jezgra nevjerojatnog zapleta s finskim topovnjačama, koji je, osim u Trećem svijetu, valjda moguć samo u Hrvatskoj, zemlji šarlatana i čudesa.
Dakle, nabavljaju se stari raketni čamci, iako postoje novi, izgrađeni u vlastitom škveru, koji nisu u operativnoj upotrbi, jer za održavanje nedostaje novaca. Zato ne plove, pa nemaju uvježbne posade, što znači da su praktično neupotrebljivi za bilo kakvu misiju. A kakva im je uopće misija? Nije jasno za koju se varijantu pomorske borbe spemaju, ali sam naziv “raktna topovnjača” upućuje da im je osnovna funkcija lansiranje raketa. Kojih? Pa onih RB-15 koje su zarobljene prije 17 godina u podzemnim kaponirima kod Žrnovice. JNA ih je bila kupila više od 100, dvije su ispaljna na manevrima “Maestral”, a treća je zakazala, jer joj je odavna istekao resurs. Tim je raketama, naime, prošao rok trajanja još 2000. godine! Teoretski, Saab bi mogao generalkom – što je jezivo skupo – produžiti resurs za deset godina, znači do 2010. godine. Dalje od toga ne mogu, objasnili su, jer ova podvarijanta RB-15 koju mi imamo (verzija 15/2) izašla je iz proizvodnje, pa se sad izrađuje isključivo 15/3, koji više nije kompatibilan s prethodnom verzijom, jer je to sad sve nova, napredna elektronika. Znači, kad bismo sutra naručili pregradnju raketa, ne bismo ih stigli uvaliti na finske brodove, tu staru kramu kupljenu po cijeni željeza za rezalište, nego bismo morali kupiti nove rakete – koje nam zapravo nisu potrebne i… ne, nema smisla to dalje razvijati primjenjujući logiku, jer se cijela stvar već raspada u apsurd s osebujnim hrvatskim urnebesnim štihom. Noćna mora! Ministar obrane republike Pešćenice, Ševa, bio bi sposoban donijeti kvalitetnije odluke…
Razumije li Branko Vukelić što se događa u njegovu resoru? Čudan je to svat – stručno, karijera mu je više nego tanka. Od diplome do demokratskog prevrata, radio je deset godina kao “projektant, šef pripreme i montaže” u karlovačkom pouzeću EAB d. o. o. što je upravo otišlo u stečaj, pa će vjerovnici dobiti namiru 0,6 posto potraživanja, No, Vukelić se još 1991. prebacio za rukovoditlja karlovačke INA-e, na sigurnu državnu sinekuru nadšefa tri tamošnje bnzinske crpke, i tu mirno čmrljio do 1997. godine, pa s recentnim nedaćama karlovačkog industrijalizma nema, naravno, nikakve veze. Ne zna se što je radio u ratu, navodno je nešto administrativno mrdao po vojnom odsjeku, ali nije nosio unifomu niti na čelu antidiverzantskog voda s RPG-bacačem krčio put kroz bepuća banijske zbiljnosti. Čovjek se lagano uspinjao po političkoj lijani, od pozicije hadezeova gradskog vijećnika i predsjednika Gradskog odbora HDZ-a (1993.), gradonačelnika Karlovca (1997. – 2001.), zatim predsjednika Županijskog obora stranke i njenog Glavnog odbora (2002.) do – ajme meni! – ministra gospodarstva, rada i poduzetništva u prvom sazivu Sanaderove vlade. Zadužen za tri ključna sektora s kojima u prethodnoj karijeri nije imao nikakva doticaja – ni s makrokonomijom, ni sa socijalnom politikom rada, a pogotovo ne s poduzetničkim menadžmntom – ubrzo je pokazao koliko je kolosalna disproporcija između njegova političkog stranačkog statusa i stručnih, upravljačkih sposobnosti, pa ga je premijer morao maknuti u prvoj značajnoj rekonstrukciji kabineta. Kako pritom nije bio spreman rušiti važnu političku bazu u zapadnom dijelu zemlje, gdje se HDZ, osim u Karlovcu, uspio ukorijeniti još jedino u Varaždinu i Zagorju, Sanader nije Vukelića šutnuo, nego horizontalno rotirao, u resor o kojem također nema pojma, ali u njemu ne može napraviti toliko štete – na čelo ministarstva obrane. Tu se može ubosti kakav preskup kamiončić, dovući sa Sjevernog pola neki rashodovan brodić, ali to nije tako strašno, glavno je da ne izlijeće, nego drži lokalnih političkih i stranačkih intriga po Dugoj Resi, gdje mu je dovoljna lingvistička sprema koju ističe u biografiji na službnom sajtu Vlade u rubrici “Strani jezici” – “Engleski, pasivno”. Zatreba li komunicirati sa strancima, to će ionako obaviti vladin poliglot dr. Sanader. Vukelić je inače dosta svestran – hobi su mu nogomet, hortikultura i glazba. Valjda kibicira drugoligaše, zalijeva azaleje u vrtu, a ranije je nastupao kao poluprofesionalni glazbenik na svadbma i zabavama, pa tu među domaćim veseljacima stvarao lokalnu političku mrežu. Spleen hrvatske provincije koji tek čeka svoga prozaika…
zurnalisti
