Američki su dužnosnici i privrednici dugi niz godina, “demokratski” i poslovno, pritiskali hrvatske vlasti, kao i ostatak Europe, da se okrenu njihovom plinu. Tada nije bilo baš sluha za takve ponude, a danas se, uslijed zaokreta nakon rata u Ukrajini, naši bivši i sadašnji dužnosnici diče naknadnom vizijom i dalekovidnošću.
Ususret ovogodišnjem Danu državnosti, hrvatski premijer Andrej Plenković i bivša predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović priuštili su sugrađanima jednu primjereno dičnu međunarodnu objavu. Čisto da sve nas malo podsjete na opipljivije razloge same te državnosti. Nekoliko dana uoči praznika, naime, oboje su u svojim nastupima na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu evocirali projekt izgradnje terminala za prihvat ukapljenog plina na Krku, te naglasili značaj političkog vizionarstva po taj energetsko-infrastrukturni projekt u dobu opće krize.
“Hrvatska je prošle godine bila dalekovidna”, rekao je u tom obraćanju Plenković. “Tek sad se vidi”, prisnažila je Grabar Kitarović, “koliko su dalekosežne bile te odluke i vizija Hrvatske kada se država usprotivila gradnji Sjevernog toka 2.” Sama dalekovidnost, primijetit ćemo uzgred, inače oftalmološki predstavlja gubitak sposobnosti oka da izoštrava sliku objekta u blizini, naspram onih na distanci. Dok kratkovidno oko vidi jasno tek ono pod obližnjim mu nosom, dalekovidno se u prilici baviti dominantno prizorima u daljoj perspektivi. Probajmo stoga, makar u praznično revijskom osvjetljenju, razmotriti što je dalekovidnoj Hrvatskoj u vezi s energetikom promaknulo i dalje joj promiče, mada se u to nonstop frontalno zabija.
Američke ponude
Za početak, gradnja je krčkog LNG-terminala, pripremana čitavu drugu polovinu prošlog desetljeća, bila sve izuzev jednostavno razloženog i složno usvojenog razvojnog i sigurnosnog plana. Dok je ova zemlja još bila kratkovidna, iako već punopravnom članicom Europske unije, iskazivala se ovdje u taj naum vidna sumnjičavost, prije svega financijsko-tehničkog karaktera. Ili naprosto matematičkog: čitava je Europa dugo radije kupovala ruski plin, za trećinu jeftiniji od ukapljenog prekomorskog, i nije bilo moguće iznaći tržišni motiv za promjenu dobavljača. Da jest, potonje bi proizvođače i trgovce predvodile Amerika i Katar, a koji je službeno uvršten među tzv. glavne saveznike Sjedinjenih Država izvan NATO-a. Istodobno je jedna Njemačka umalo označena kao dušmanin SAD-a i općenito mira u svijetu.
Jer, polovina njemačke potrošnje plina dolazi iz Rusije, pa je do početka ove godine, uz desetke LNG-terminala koji su nicali duž obala Europe, realiziran i novi rusko-njemački plinovod Sjeverni tok 2. Onaj isti kojem se navodno protivila Hrvatska, ako je vjerovati tadašnjoj njezinoj predsjednici, i to ne zbog nekakvih pritisaka, nego zbog pitijskog umijeća viđenja srži problema i pripadajućih mu konsekvenci u daljoj budućnosti. Ili je možda presudan bio zagovor poput onog koji će u tim časovima, prije otprilike dvije godine, posredovati državni tajnik SAD-a Mike Pompeo: “S američke točke gledišta, Sjeverni tok 2 ugrožava Europu jer je čini ovisnom o ruskom plinu i ugrožava Ukrajinu, što po mome mišljenju brine mnoge Nijemce.”
No ipak nije samo Pompeo solio pamet Europljanima i govorio u njihovo ime, nego su o istom trošku i u istom smjeru godinama djelovali razni drugi američki izaslanici. Izdvojit ćemo tek nekolicinu očitijih koji su nam bili na pomoći da progledamo barem na daljinu. U međuvremenu će se poduzeti štošta još da se budućnost kontinenta neopozivo okrene tako zadanom kursu. Dvije godine ranije na tu je temu Francis Fannon, pomoćnik tajnika Ureda za energetske resurse State Departmenta, održao brifing za europske novinare. Pozvan je bio i dopisnik našeg Večernjeg lista koji prenosi Fannonovu poruku da je planirani LNG-terminal na Krku “važan sigurnosni čimbenik”. No i to da nažalost “Washington, s druge strane, ne može jamčiti niti na drugi način izaći ususret europskim državama – primjerice nižim cijenama američkog plina ili nekim drugim povlaštenim statusom – jer o cijeni i poslovanju odlučuju same kompanije.”
Napominjemo ujedno da ovog nadobudnog washingtonskog ćatu na dužnosti podgovaranja transatlantskog dominija ne treba ni za živu glavu brkati s legendarnim Frantzom Fanonom, filozofom i psihijatrom s Martiniquea. Ako ništa drugo, barem zato što je taj degolistički dobrovoljac, potom aktivist za oslobođenje Alžira od Francuske, ostavio za sobom značajan teorijski prilog na temu klase i rase, te psihopatologije kolonijalizma. Analizirao je prakse diktiranog pripitomljavanja abnormalnih odnosa nad potlačenim zemljama, a prevođen je i ovdje kod nas.
Karikatura proturuskog zaokreta
To je bilo prije nekih pola stoljeća, doduše. Sad u ogromnoj većini slučajeva prevodimo isključivo ono što nam se naloži, pa je još dvije godine unatrag izbor bio na zagrebačkome Jutarnjem listu. Ljeta 2016. tako je na papiru tog dnevnika objavljeno pismo Charlesa McConnella i Freda Hutchisona, mada bez naznake da nije posrijedi ekskluzivna objava, nego prepis doznačen gotovo cirkularno iz američkih medija. McConnell, da pojasnimo, nekadašnji je ministar SAD-a za fosilna goriva, a Hutchison je u datom momentu bio izvršni direktor temeljnog udruženja američkih proizvođača-izvoznika ukapljenog plina.
“Najvažnije što demokracije sada mogu učiniti jest eliminacija tržišnih barijera koje ometaju komercijalne transakcije”, kažu njih dvojica, ali treba znati i da je riječ o trenutku kada Amerika ukida samonametnuti embargo na izvoz fosilnih goriva. Nalik bijelim osvajačima koji će pamet domorodačkih plemena zamutiti šakom perlica i ogledalaca, ne bi li im oteli zemlju, oni nam prije svega dociraju o potrebi deregulacije tržišta. Da nije sarkastično, bilo bi pritom još i zabavno ono kako tepaju tim zemljama nazivajući ih – demokracijama. I tek zatim brižni Washington šalje Francisa Fannona, ne bi li ovoj i onoj demokraciji naknadno objasnio da tržište ipak nema baš toliki značaj kao što smo možda olako povjerovali. Ukratko, govore nam što žele i kako im se prohtije, a mi ćemo se već snaći s reinterpretacijom procesa u skladu s lokalnim relacijama.
Krajnji proizvod toga su citirane misli Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar Kitarović, ustvari post festum vizionarstvo za siromašne. No prilagođava se propisanoj realnosti i uznositi Bruxelles, usprkos jogunastoj Njemačkoj. “Moramo se ubrzano odmaknuti od ruskih fosilnih goriva. Zbog toga je Europska komisija predstavila plan RepowerEU koji opisuje kako se nositi s energetskim izazovima”, obrazložio je na skupu u Davosu izvršni potpredsjednik EK-a Valdis Dombrovskis. Ipak postaje više nego jasno da emancipatorski kapacitet proturuskog zaokreta bezrezervno prerasta u vlastitu tragičnu karikaturu. Cijena će biti očitana u desecima tisuća izgubljenih ljudskih života, već na startu, uz gubitak pustih milijardi eura na horizontu.
Jer, teško da može biti ikako drukčije, imamo li u vidu i RepowerEU i hrvatski put na istom zadatku. Europa svoj plan transformacije gradi na četiri stupa: štednji energije, zamjeni ruskog plina inokontinentalnim LNG-om, poticanju zelene energije, financiranju nove plinovodne infrastrukture.
Vizionarstvo na naplati
Prvi stup ne podrazumijeva samo već najavljeno smrzavanje Europljana, nego i prešućenu neizvjesnost u obnovi europske industrijske materijalne proizvodnje koju je nedavna pandemija isturila kao egzistencijalni nam imperativ. Drugi stup ubraja golemu štetu zbog razlike u cijeni plina, a treći otvoreno predviđa ubrzavanje procedura za izdavanje dozvola projektima s obnovljivom energijom, tj. zanemarivanje ekoloških standarda koji su dojučer bili prvotni rezon zelene tranzicije uopće.
Četvrto, nova infrastruktura oličena je LNG-terminalima kojih u Europi već ima 37. Hrvatski se i dalje susreće s poteškoćama zbog nevoljkosti glavnih očekivanih partnera da se odreknu ruskog plina. Mađarske, recimo, s obzirom na njezino donedavno natezanje s Amerikom oko zakupa osjetnije skladišne kubikaže na Krku, premda se Hrvatska od toga nadala i više. Konkretno, da se uz pomoć SAD-a domogne bolje pozicije u pregovorima s Mađarskom na predmetu upravljanja Inom, odnosno Molom koji suvereno drži šapu na hrvatskim fosilno-energetskim resursima.
Hrvatska pritom nije proćerdala samo Inu, što se tiče širega tog sektora, nego i Petrokemiju, danas također zaglavljenu na vlasničko-upravljačkom potezu Moskva-Budimpešta. U vrijeme tih ekonomsko-političkih sunovrata nije bilo opipljive ratne prijetnje u relativnoj nam blizini. Za daljnje pothvate se pobrinula i Amerika, podjarujući režim Vladimira Putina za sve one kojima se ta opasnost činila isforsiranom konstrukcijom.
Kad račun za tolike manevre dođe na naplatu, znat ćemo bar da mu je u podlozi bilo ukalkulirano naknadno vizionarstvo naših političkih reprezentanata. Povijest se piše ispočetka, i sva joj fluidna supstanca najednom zadobiva neku čvršću strukturu. Dalekovidnosti ovdašnjih političara u tome definitivno nije bilo niti je dandanas ima, ali je neprijeporna činjenica da će svi njihovi potezi u tome imati uvjerljivo dalekosežan efekt.
