nakon nas će ostati fotografije, dnk
u otpalim vlasima u češlju, i knjige.
putovanje koje je u sretnijim razdobljima
bilo lutanje – završit će. poći ćemo tada
prema podzemnim poljanama, u vječnu tamu,
u tišinu, u smirenost, u dovršeni krajolik pustoši.
bez žurbe, neometani hodit ćemo ravnicom
prekrivenom asfodelom, bez obzora, bez nasipa,
granica i puteljaka, bez povjetarca. lišeni kajanja,
briga i nadanja, džepova punih neplodnog sjemenja,
bez tuge i radosti – čeka nas neopozivo samotništvo.
nezasitni mravi vremena glođu naše tijelo,
raznoseći naše meso, našu srž daleko od susreta,
do dubokih udubljenja u suhom tlu predaje.
iza nas će ostati smrznuti trenuci trajanja
na tvorivima osjetljivim na zrake svjetlosti,
knjige u kojima smo nalazili obrambene snove,
i genetički izvještaj o precima za potomke.
iza nas će ostati dokazi da smo putovali.
