Europski sud pravde donio je najtežu kaznu ikada protiv jedne zemlje-članice Europske unije. Time je Poljska, u kratkom vremenu, dobila i drugu kaznu od Europske unije i oborila svoj vlastiti rekord.
Naime, prvu je kaznu Poljska dobila 21. rujna ove godine, i to na tužbu susjedne Češke. Češka je optužila Poljsku da je proširenjem otvorenog rudnika ugljena Turow ugrozila vodoopskrbu Češke, tvrdeći uz to da je ovaj rudnik ugljena trebao biti zatvoren u skladu s programom napuštanja ove vrste fosilnog izvora energije prijelazom na ekološki održive izvore energije.
Taj je ugljenokop, inače, najveći zagađivač atmosfere, tla i sustava vodoopskrbe u Europi nalazi se uz granicu s Češkom i Njemačkom, a Europska komisija je već davno naložila zatvaranje ovog maksi-zagađivača u skladu sa zajedničkom politikom zaštite okoliša.
Sukob Poljske i Češke oko ugljenokopa Turow traje već godinama i mnogo je teži, po obliku i implikacijama, od slovensko-hrvatskog spora oko Piranskog zaljeva. Na kraju je Češka tužila Poljsku Europskom sudu pravde, a Europski sud pravde presudio je u korist Češke i kaznio Poljsku s globom od 500.000 eura dnevno, sve do zatvaranja pogona u Turowu.
Sada je, svega mjesec dana kasnije, Europski sud pravde donio presudu u drugom predmetu, na tužbu Europske komisije.
Europski sud pravde presudio je da Poljska mora platiti globu od čak jednog milijuna eura dnevno zbog toga što nije ukinula Disciplinsku komoru Vrhovnog suda, koja ugrožava neovisnost sudaca i cijelog pravosudnog sustava.
Na prvu se presudu Poljska oglušila, a ultranacionalistička vlada Poljske odbacila je i ovu presudu. Prvi korak Europske komisije koja je donijela preporuku Poljskoj – da se ukine ova Disciplinska komora jer ugrožava neovisnost sudaca, odbacio je poljski Ustavni sud.
Poljski Ustavni sud donio je svoj pravorijek kojim je odbacio ingerenciju Europske komisije kao ”miješanje u suverena prava jedne suverene zemlje”, a europski pravni sustav nije iznad poljskog zakonodavstva i stoga Poljska nema obavezu da u tom pitanju provodi preporuke Komisije.
Poljska vlada je, pak, odbacujući preporuke Europske komisije ustvrdila da je Europska unija ”zajednica suverenih država”, a organizacija pravosuđa spada u isključive kompetencije država-članica.
Stoga poljska vlada stoji na stajalištu o prioritetu nacionalnog prava nad pravom Europske unije, što je i bit presude poljskog Ustavnog suda od 7. listopada.
Europska komisija nije se složila s takvom presudom i predmet poslala na postupanje Europskom sudu pravde. Europski sud pravde je još 14. srpnja naložio Varšavi da prekine svaku aktivnost Disciplinske komore, ali se Poljska oglušila, pa se Komisija ponovo obratila 7. rujna Europskom sudu pravde tražeći donošenje sankcija protiv Poljske.
Sada je presuda konačna, i Poljska je kažnjena s milijun eura dnevno, koje bi morala platiti Europskoj komisiji sve do dana kada će suspendirati ili ukinuti Disciplinsku komoru.
Doduše, u presudi Europskog suda pravde stoji da će ovaj rok početi teći ne od dana donošenja presude, već od trenutka dostave presude državi-članici, a to može potrajati i neko vrijeme – od trenutka kada se presuda napiše pa sve dok se ne dostavi kažnjeniku.
Oko toga moguće još i dodatno taktiziranje i odugovlačenje (u korist Poljske), jer znamo iz iskustva naše zemlje da ponekad presude stignu i sa zakašnjenjem od nekoliko godina, baš kako je to konstatirao nedavno i zagrebački dvotjednik Globus, kada je naveo čak deset ”zaboravljenih korupcijskih afera”, na koje su izgleda zaboravili i akteri domaćeg pravosuđa i hrvatska javnost.
Od afere ”Maestro” i potpredsjednika hrvatskog privatizacijskog fonda Josipa Matanovića, preko JANAF-a i spektakularnog uhićenja Dragana Kovačevića, afere vjetroelektrane Josipe Rimac, Agrokora i grupe Borg, i tako dalje.
U svakom slučaju, taj ”manevarski prostor” s još neotpremljenom presudom dat će mogućnost Poljskoj da se ipak, suspendirajući ili ukidajući ovu spornu Disciplinsku komoru Vrhovnog suda, vrati u mirnu kolotečinu članskih prava i obveza.
Doduše, poljski premijer Mateusz Morawiecki odbacuje i presudu Europskog suda pravde, nazivajući tu presudu i stav Europske komisije političkom ucjenom, a Viktor Orban, mađarski premijer, već mu je izrazio podršku i napao Europsku uniju zbog toga što ona, po njemu, sliči u potpunosti Sovjetskom Savezu, što znači da vodi hegemonističku politiku protiv svojih članica.
Međutim, i pred Mađarskom se otvara mogućnost postupka pred Europskim sudom, posebno zbog gušenja slobode medija, što se već dogodilo u Poljskoj prošle godine, donošenjem takozvanog ”zakona zabušača (za usta)”.
Dosada je vlada Andreja Plenkovića branila poljsku i mađarsku politiku prema Europskoj uniji, iako više između četiri zida, oči u oči s premijerima Mađarske i Poljske.
Sada je ovo veliki test i za hrvatsku vladu, koja će morati prekinuti s dvoličnim stavom: na jednoj strani, u Bruxellesu, deklarirati se kao pristaša europske politike, a u bilateralnim odnosima s Mađarskom i Poljskom davati im podršku protiv Europske unije.
I Hrvatska se nalazi na skliskom terenu, pogotovo na planu gušenja medijskih sloboda. Jedan od primjera je i pritisak na Hrvatsko novinarsko društvo, na neovisne medije i, konačno, dovođenje Roberta Šveba na čelo nacionalne televizijske kuće kao čovjeka sa sukobom interesa, sudeći prema izvorima neovisnih medija.
Sve su to elementi koji govore u prilog činjenici, da bi se i Hrvatska mogla lako naći na udaru Europske komisije, nakon Poljske i Mađarske.
Izbor novog predsjednika Vrhovnog suda Radovana Dobronića doduše zasada odgađa mogućnost da se i hrvatsko pravosuđe nađe na udaru europskog prava, ako ništa drugo zbog odugovlačenja brojnih korupcijskih afera i kronične neefikasnosti, a pogotovo u uvjetima kada Hrvatska ima otprilike isti broj sudaca kao Ujedinjeno Kraljevstvo, koje pak ima petnaest puta više stanovnika nego Hrvatska.
Odnos prema Poljskoj i njenoj kazni, kao i prema Mađarskoj i postupcima koji će prema njoj zasigurno uslijediti, bit će pravi lakmus-papir i za hrvatsku vladajuću oligarhiju i poticaj za prevladavanje političke hipokrizije.
O tome bi se trebali izjašnjavati i hrvatski građani putem građanskih foruma u okviru Konferencije o budućnosti Europe, koja bi trebala biti vođena kao javna rasprava ne samo o budućnosti Europe, nego i o budućnosti Hrvatske kao članice EU.
Nije dovoljno samo zagovarati članstvo u Schengenskoj zoni i uvođenje eura umjesto nacionalne valute. Potrebno je i javno, nedvosmisleno izjašnjavanje jesmo li doista za europske vrijednosti i vladavinu prava i demokratskih sloboda, ili to samo fingiramo.
autograf
Naime, prvu je kaznu Poljska dobila 21. rujna ove godine, i to na tužbu susjedne Češke. Češka je optužila Poljsku da je proširenjem otvorenog rudnika ugljena Turow ugrozila vodoopskrbu Češke, tvrdeći uz to da je ovaj rudnik ugljena trebao biti zatvoren u skladu s programom napuštanja ove vrste fosilnog izvora energije prijelazom na ekološki održive izvore energije.
Taj je ugljenokop, inače, najveći zagađivač atmosfere, tla i sustava vodoopskrbe u Europi nalazi se uz granicu s Češkom i Njemačkom, a Europska komisija je već davno naložila zatvaranje ovog maksi-zagađivača u skladu sa zajedničkom politikom zaštite okoliša.
Sukob Poljske i Češke oko ugljenokopa Turow traje već godinama i mnogo je teži, po obliku i implikacijama, od slovensko-hrvatskog spora oko Piranskog zaljeva. Na kraju je Češka tužila Poljsku Europskom sudu pravde, a Europski sud pravde presudio je u korist Češke i kaznio Poljsku s globom od 500.000 eura dnevno, sve do zatvaranja pogona u Turowu.
Sada je, svega mjesec dana kasnije, Europski sud pravde donio presudu u drugom predmetu, na tužbu Europske komisije.
Europski sud pravde presudio je da Poljska mora platiti globu od čak jednog milijuna eura dnevno zbog toga što nije ukinula Disciplinsku komoru Vrhovnog suda, koja ugrožava neovisnost sudaca i cijelog pravosudnog sustava.
Na prvu se presudu Poljska oglušila, a ultranacionalistička vlada Poljske odbacila je i ovu presudu. Prvi korak Europske komisije koja je donijela preporuku Poljskoj – da se ukine ova Disciplinska komora jer ugrožava neovisnost sudaca, odbacio je poljski Ustavni sud.
Europski sud pravde donio je najtežu kaznu ikada protiv jedne zemlje-članice Europske unije. Time je Poljska, u kratkom vremenu, dobila i drugu kaznu od Europske unije i oborila svoj vlastiti rekord
Poljski Ustavni sud donio je svoj pravorijek kojim je odbacio ingerenciju Europske komisije kao ”miješanje u suverena prava jedne suverene zemlje”, a europski pravni sustav nije iznad poljskog zakonodavstva i stoga Poljska nema obavezu da u tom pitanju provodi preporuke Komisije.
Poljska vlada je, pak, odbacujući preporuke Europske komisije ustvrdila da je Europska unija ”zajednica suverenih država”, a organizacija pravosuđa spada u isključive kompetencije država-članica.
Stoga poljska vlada stoji na stajalištu o prioritetu nacionalnog prava nad pravom Europske unije, što je i bit presude poljskog Ustavnog suda od 7. listopada.
Europska komisija nije se složila s takvom presudom i predmet poslala na postupanje Europskom sudu pravde. Europski sud pravde je još 14. srpnja naložio Varšavi da prekine svaku aktivnost Disciplinske komore, ali se Poljska oglušila, pa se Komisija ponovo obratila 7. rujna Europskom sudu pravde tražeći donošenje sankcija protiv Poljske.
Sada je presuda konačna, i Poljska je kažnjena s milijun eura dnevno, koje bi morala platiti Europskoj komisiji sve do dana kada će suspendirati ili ukinuti Disciplinsku komoru.
Doduše, u presudi Europskog suda pravde stoji da će ovaj rok početi teći ne od dana donošenja presude, već od trenutka dostave presude državi-članici, a to može potrajati i neko vrijeme – od trenutka kada se presuda napiše pa sve dok se ne dostavi kažnjeniku.
Oko toga moguće još i dodatno taktiziranje i odugovlačenje (u korist Poljske), jer znamo iz iskustva naše zemlje da ponekad presude stignu i sa zakašnjenjem od nekoliko godina, baš kako je to konstatirao nedavno i zagrebački dvotjednik Globus, kada je naveo čak deset ”zaboravljenih korupcijskih afera”, na koje su izgleda zaboravili i akteri domaćeg pravosuđa i hrvatska javnost.
Od afere ”Maestro” i potpredsjednika hrvatskog privatizacijskog fonda Josipa Matanovića, preko JANAF-a i spektakularnog uhićenja Dragana Kovačevića, afere vjetroelektrane Josipe Rimac, Agrokora i grupe Borg, i tako dalje.
U svakom slučaju, taj ”manevarski prostor” s još neotpremljenom presudom dat će mogućnost Poljskoj da se ipak, suspendirajući ili ukidajući ovu spornu Disciplinsku komoru Vrhovnog suda, vrati u mirnu kolotečinu članskih prava i obveza.
Doduše, poljski premijer Mateusz Morawiecki odbacuje i presudu Europskog suda pravde, nazivajući tu presudu i stav Europske komisije političkom ucjenom, a Viktor Orban, mađarski premijer, već mu je izrazio podršku i napao Europsku uniju zbog toga što ona, po njemu, sliči u potpunosti Sovjetskom Savezu, što znači da vodi hegemonističku politiku protiv svojih članica.
Međutim, i pred Mađarskom se otvara mogućnost postupka pred Europskim sudom, posebno zbog gušenja slobode medija, što se već dogodilo u Poljskoj prošle godine, donošenjem takozvanog ”zakona zabušača (za usta)”.
Dosada je vlada Andreja Plenkovića branila poljsku i mađarsku politiku prema Europskoj uniji, iako više između četiri zida, oči u oči s premijerima Mađarske i Poljske.
I Hrvatska se nalazi na skliskom terenu, pogotovo na planu gušenja medijskih sloboda. Jedan od primjera je i pritisak na Hrvatsko novinarsko društvo, na neovisne medije i, konačno, dovođenjem na čelo nacionalne televizijske kuće čovjeka sa sukobom interesa, sudeći prema izvorima neovisnih medija
Sada je ovo veliki test i za hrvatsku vladu, koja će morati prekinuti s dvoličnim stavom: na jednoj strani, u Bruxellesu, deklarirati se kao pristaša europske politike, a u bilateralnim odnosima s Mađarskom i Poljskom davati im podršku protiv Europske unije.
I Hrvatska se nalazi na skliskom terenu, pogotovo na planu gušenja medijskih sloboda. Jedan od primjera je i pritisak na Hrvatsko novinarsko društvo, na neovisne medije i, konačno, dovođenje Roberta Šveba na čelo nacionalne televizijske kuće kao čovjeka sa sukobom interesa, sudeći prema izvorima neovisnih medija.
Sve su to elementi koji govore u prilog činjenici, da bi se i Hrvatska mogla lako naći na udaru Europske komisije, nakon Poljske i Mađarske.
Izbor novog predsjednika Vrhovnog suda Radovana Dobronića doduše zasada odgađa mogućnost da se i hrvatsko pravosuđe nađe na udaru europskog prava, ako ništa drugo zbog odugovlačenja brojnih korupcijskih afera i kronične neefikasnosti, a pogotovo u uvjetima kada Hrvatska ima otprilike isti broj sudaca kao Ujedinjeno Kraljevstvo, koje pak ima petnaest puta više stanovnika nego Hrvatska.
Odnos prema Poljskoj i njenoj kazni, kao i prema Mađarskoj i postupcima koji će prema njoj zasigurno uslijediti, bit će pravi lakmus-papir i za hrvatsku vladajuću oligarhiju i poticaj za prevladavanje političke hipokrizije.
O tome bi se trebali izjašnjavati i hrvatski građani putem građanskih foruma u okviru Konferencije o budućnosti Europe, koja bi trebala biti vođena kao javna rasprava ne samo o budućnosti Europe, nego i o budućnosti Hrvatske kao članice EU.
Nije dovoljno samo zagovarati članstvo u Schengenskoj zoni i uvođenje eura umjesto nacionalne valute. Potrebno je i javno, nedvosmisleno izjašnjavanje jesmo li doista za europske vrijednosti i vladavinu prava i demokratskih sloboda, ili to samo fingiramo.
autograf
