Nisam gledao saborsku raspravu o opozivu premijera zbog toga što se premijera ne može opozvati u tijelu koje on kontrolira. Nemam namjeru gubiti vrijeme na besmislene aktivnosti političara bez plana i želje da preuzmu upravljanje državom. No usprkos ovom zadanom, fatalističkom okviru, dvije zastupnice su, prema onome što sam periferno zahvatio čitajući vijesti, zaslužile da ih, zbog uložene energije, pohvalim. To su Irena Dragić i Dalija Orešković.
Kada već sudjeluju u uzaludnoj, unaprijed izgubljenoj, toliko puta recikliranoj epizodi koja se ne može smatrati niti političkom bitkom, pristojno je pokazati srčanost ili neku drugu vrlinu. Budući da poznam i Daliju i Irenu, znam da im je stalo, a to su i demonstrirale u ovom suvišnom igrokazu.
Sasvim je jasno da oporba ne želi smijeniti Plenkovića, zato ulazi u ove bezidejne, gotovo refleksne i potpuno uzaludne aktivnosti. Oporba želi uvjeriti javnost da ipak nešto radi. Sabor, sa svim tim istim, sada već petrificiranim likovima koji se godinama, po inerciji, nalaze tamo, djeluje besperspektivno zato što i jest besperspektivno tijelo. Imam osjećaj da je riječ o ustanovi specijaliziranoj za pružanje doživotne skrbi ljudima koji više ne mogu voditi računa o sebi.
Saborske zastupnike je volja birača smjestila u Sabor, to je nesporno. Zato imaju puni legitimitet boraviti u tom prostoru i povremeno poduzimati uzaludne akcije.
Da oporba želi smijeniti Plenkovića, ne bi se obraćala Plenkoviću već onima koji Plenkovića uistinu mogu smijeniti, a to su hrvatski građani s pravom glasa.
Obraćajući se Saboru i tražeći od Sabora da smijeni Plenkovićevu vladu, zastupnici se obraćaju samom Plenkoviću. On tamo ima moć, jedino on i nitko drugi, zastupnici opozicije nemaju nikakvu moć u Saboru, oni su tamo kako bi se Plenković s njima izrugao.
Naravno, za to ruganje ima pristanak, dali su mu ga ti isti zastupnici kada su tražili da Plenkovićev Sabor smijeni Plenkovićevu vladu. Dovoljno je pročitati prethodnu rečenicu da se vidi koliko je ovaj zahtjev besmislen.
Kroz Plenkovićevu protočnu vladu do sada je prošetalo više ministara nego, paničnim rječnikom desničara rečeno, migranata preko granice, a on i dalje stoji na čelu vlade i bira ministre s greškom. Svaki ministar izabran njegovom voljom ima grešku.
Ma, da se ne varamo, nama je demokracija teret jer mi, kao građani, imamo grešku – ne znamo čemu demokracija služi, koja je uloga države i, što je posebno važno, nismo svjesni koja je naša snaga, moć i odgovornost.
Jugoslavija nije bila demokratska država, ali tada smo imali alternativu i projekciju budućnosti. Mogli smo se nadati da ćemo se jednom osamostaliti i demokratizirati, a demokracija nije ništa drugo nego otvaranje budućnosti državi i društvu.
Osamostaljivanjem smo se suočili s time da smo kronično nesposobni za demokraciju. Hrvatska je u Jugoslaviji imala budućnost odnosno, teološkim rječnikom rečeno, imala je nadu, sada te nade više nema.
Imali smo alternativu, ali te alternative više nema, sve je zadano i određeno, ali ne sudbinom, ne zato što tako mora biti, sve je zadano granicama naše nesposobnosti. Ne znamo i ne možemo drugačije.
To pokazuje i zahtjev za opozivom Plenkovića u Plenkovićevom Sabora.
Suočimo se i s pravom istinom o tome koliko smo mi zaslužni za samostalnu i suverenu Hrvatsku. Sve su to pusta bajanja nesposobnih političkih kukavica s lošom imaginacijom.
Neprestano se uvjeravamo kako su Hrvati sanjali samostalnu Hrvatsku, kako su se izborili za državu. To su neinventivna bajanja i ništa više od toga.
Najveći dokaz da nam se država dogodila uslijed povijesnog procesa, simbolički sadržanom u padu Berlinskog zida, a ne snagom naše političke volje je sama naša politička volja i posljedice koje je ta volja prouzročila.
Iz naše političke volje proizlazi korumpirana vlada i beskorisni Sabor. Bi li narod, a da je uistinu sanjao vlastitu državu, stvorio i podržavao ovakvu političku vlast u državi? Naravno da ne bi. Država nam se dogodila, val povijesti i nas je zapljusnuo. Nema tu naših zasluga, da ima, ne bismo demokraciju dočekali nespremni.
Ni danas nismo dorasli demokratskim zahtjevima. To najbolje znaju oni koji su odustali od ove države i ovog naroda te su se odselili u neku drugu, daleko bolju državu, s daleko boljim i dostojanstvenijim građanima.
U nedemokratskoj Jugoslaviji Hrvatska je imala budućnost, nadu i alternativu. Jugoslavija je Hrvatskoj nudila alternativu odnosno mogućnost da se osamostali. Da je tada postojala nada, jasno je i iz podatka da se tada nisu čitave obitelji masovno iseljavale s namjerom da se više nikada ne vrate.
Taj crni scenarij se počeo događati nakon osamostaljivanja. Ljudi odlaze u države koje im, po njihovim kriterijima, daju šansu. Hrvatska je, naprotiv, država zadanosti.
Tu ministar zdravstva, kao 31. ministar koji je napustio vladu a da se premijeru ništa nije dogodilo, bez ikakvih problema, sasvim nesmetano ulazi u dogovore s krajnje sumnjivim likovima, a sve s ciljem izvlačenja javnog novca. U državu u kojoj se umire zbog nedostupne zdravstvene zaštite, ministar zdravstva zarađuje novce na preplaćenim medicinskim uređajima?!
I što se događa? Ništa, vlada je i dalje stabilna jer ne postoji nada, alternativa, budućnost, šansa ili politička volja da se takvo djelovanje oštro sankcionira.
Da bude potpuno jasno, kao što smo se osamostalili na valu tadašnjeg povijesnog procesa, tako smo i sada, na valu današnjih integracijskih procesa, dakle zahvaljujući istragama Ureda europskog javnog tužitelja, saznali da je ministar zdravstva poslušni potrčko ili mali, najmanji Mali kriminalnog miljea. Po našim istražnim tijelima, Mali bi i dalje nesmetano djelovao.
Uloga naših institucija je bila baš kao i Beroševa u kriminalnom miljeu – dobili su zadatak da nešto ukradu. Ministar je ukrao novce, a naša istražna tijela su europskim istražiteljima ukrali Berošev predmet. Sada ga oni vode.
Plenković može biti dvostruko miran – o njegovoj sudbini se odlučuje u Saboru i DORH-u, a sudbina Sabora i DORH-a ovisi isključivo o Plenkoviću.
Iako nam se demokracija dogodila, možda nam se dogodi i privid pravde. Ja, nekako, imam povjerenja u Turudićevu nelojalnost. Nelojalnost nije alternativa, ona nije ni nada, ona je jednostavno udar – i to udar sudbine koja djeluje kao pravda, a nije pravda.
Pravda se ne događa, ona se rađa iz volje i morala građana, ali ako te volje i toga morala nema, dobro dođe i privid pravde.
