Napadi u Parizu otkrivaju bizarnu strategiju ISIS-a i NATO-vu strategiju napetosti u Europi

"Ovo je toliko šokirajuće. Kada se dogodio Charlie Hebdo, radilo se o specifičnom, ciljanom napadu. No ovoga puta je užasavajuće jer se radi o nasumičnim, nevinim ljudima koji jednostavno idu kroz svoje živote obavljajući uobičajene stvari. Znam puno ljudi u Parizu - ovdje je panika i nered, nitko ne može shvatiti što se događa. Svi smo u stanju potpunog šoka."

Tako je rekao Quentin (27), koji radi za internetsku kompaniju u Parizu i čiji je najstariji prijatelj višestruko nastrijeljen kod koncertne dvorane Bataclan.

Teroristički napadi poput ovih nikada nisu "nasumični", barem ne u smislu da nemaju svrhu. Ako se pojave nasumično, to je tada nesumnjivo dio strategije koja stoji iza njih. Vlade i skupine koriste terorizam za postizanje specifičnog cilja, tako da uvijek postoji svrha. Kako bi razumjeli što je svrha, morate samo znati tko je zaista odgovoran.

Već nam je rečeno da je "ISIS" preuzeo odgovornost za pariške napade, tvrdnja koju djelomično podupire prikladno otkriće sirijske putovnice na tijelu jednog od "bombaša samoubojica" (zašto ti teroristi uvijek nose identifikacijski dokument na svoje samoubilačke misije?). No budući da su većina terorista ISIS-a strani plaćenici, ovo nije zapravo dokaz ičega, osim možda da su se neki teroristi ISIS-a skrivali među sirijskim izbjeglicama koje su prošle kroz Grčku ovog ljeta.

Rečeno nam je da ISIS namjerava uspostaviti kalifat nad što je više moguće prostora Levanta. No postizanje tog cilja nužno uključuje uklanjanje Assadove vlade, za što zapadne sile lobiraju već nekoliko godina. Tijekom protekle 4 godine "sirijske revolucije", sve do prije nekih 6 tjedana, skupina je daleko otišla u postizanju tog cilja, s ozbiljno pritisnutom sirijskom arapskom vojskom i ograničenjem područja pod kontrolom Assadove vlade na mala područja u i oko Damaska. Međutim nakon 6 tjedana ruskih zračnih napada, ISIS sada gubi tlo pod nogama brže nego tronogi magarac u utrci konja, a njihovi im poslodavci u Saudijskoj Arabiji, Kataru i Washingtonu izgleda ne mogu ulijevati dovoljno novca i oružja koji bi nadomjestili štetu.

Ovo je ključna stvar, te nije teorija zavjere: ISIS i drugi "sirijski pobunjenici" su gotovo u potpunosti kreacija američke vlade i njihovih saveznika na Bliskom istoku. U prethodnom članku sam istaknuo geopolitičku strategiju koju slijede Washington i njihovi bliskoistočni saveznici u financiranju 'sirijske revolucije' kako bi zbacili Assadovu vladu; sve se vrti oko nafte i plinovoda do Europe i Azije, i onemogućavanja širenja Rusije.

S obzirom da su ruski zračni napadi i sirijska arapska vojska učinkovito preusmjerili "ISIS", zašto bi vodstvo ISIS-a izabralo dodati na svoje jade masakrirajući francuske civile i provocirajući očekivanu vojnu reakciju Francuske protiv ISIS-a u Siriji i Iraku. Želim reći, zar ti ljudi zapravo uživaju u pomisli da im bombe Zapada, u dodatku onima Rusije, padaju na glave?

U slučaju da niste primijetili, skoro pa svaki navodni muslimanski napad još od napada 11. rujna su vlada SAD-a i njeni saveznici odmah iskoristili za opravdanje nastavka djelovanja u svom 'ratu protiv terorizma'. Ovo se događa unatoč činjenici da su, u većini slučajeva, muslimanski teroristi vršili svoje napade u izrazitu svrhu zastrašivanja zapadnih vlada kako bi prestale bombardirati i okupirati muslimanske zemlje.

Zapadnim vladama očito ne smeta ubijanje civila, posebice civila drugih zemalja. Skupine poput ISIS-a dijele istu ideologiju, očigledno. Pomislili biste da su do sada džihadisti već trebali naučiti da 'veliki Sotona' neće biti odvraćen od svojih imperijalnih nacrta samo zbog nekoliko terorističkih napada na njihove sluge. Baš suprotno, to samo posluži tome da ga se potakne u njegovom stvaranju pakla u muslimanskim zemljama. Opet, jeste moguće da, s jako dobrim razlogom, džihadisti zapravo žele sveobuhvatni napad NATO-a na Siriju.

Je li moguće da je neuspjeh zapadnih vlada da dovoljno podrže džihadiste u njihovoj želji da pruže Assadu Gaddafijev tretman zapravo prisilio džihadiste da pruže zapadnim vladama veliko političko opravdanje koje je potrebno za poduzeti pravu akciju? Pita li se upravo građane Francuske da prihvate mogućnost da je 129-oro njih moralo biti ubijeno kako bi se francuska vlada motivirala na djelovanje? I ako ISIS uvelike kontroliraju Saudijci u ime Amerikanaca, tko zapravo pruža tu 'motivaciju'?

Zanimljiv povijesni presedan

Prije napada u Parizu, najgori teroristički zločin u Francuskoj je 1961. izvršila "Organizacija tajne vojske" (Organisation de l'armée secrète, OAS) kada je postavila bombu na željezničku liniju Pariz-Strasbourg, koja je izbacila vlak iz tračnica pri čemu je poginulo 28 osoba. OAS je proizašla iz NATO-vih "ostani u pozadini" paravojnih skupina (opće poznato kao 'Operacija Gladio') kojima je zadatak bio spriječiti europske države u prelasku na stranu Sovjetskog saveza kako ne bi na taj način predstavljali izravnu prijetnju globalnoj hegemoniji SAD-a.

Bombaški napad na vlak je specifično osmišljen kako bi spriječio tadašnjeg francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea od potpisivanja Evianskog sporazuma koji je okončao francusko-alžirski rat i omogućio nezavisnost Alžira od Francuske (a prema tome i NATO-a). Prijetnja je poslana upravitelju kolodvora nekoliko dana prije izbacivanja vlaka iz tračnica, a policijska istraga tragedije je otkrila da se radilo o namjernom napadu. Međutim, ta informacija se držala tajnom sljedećih 20 godina.

Članovi te iste Organizacije tajne vojske, u suradnji s američkim obavještajcima, nekoliko su puta pokušali izvršiti atentat na de Gaullea. Nakon najozbiljnijeg pokušaja 1962. kada je predsjednikov automobil automatskom strojnicom izrešetao član OAS-a, dužnosnici francuske vanjske obavještajne agencije koji su još bili odani de Gaulleu su slijedili tragove pokušaja ubojstva kroz Permindex, švicarsku korporaciju povezanu s ubojstvom Kennedyja, do NATO-vog sjedišta u Bruxellesu u Belgiji.

De Gaulle je shvatio da je NATO, unatoč priči o "savezničkim snagama", bio tek malo više od sjedišta američkih ekspanzionističkih planova u Europi i odlučio je izvući Francusku iz njegovog utjecaja. Danas je NATO, i njegovo Vrhovno sjedište savezničkih snaga u Europi koje se nalazi sjeverno od Monsa u južnoj Belgiji, i dalje pokriće kroz koje se prakticira američka hegemonija nad svim europskim narodima, a posebice bivšim sovjetskim republikama. Pod predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem Francuska se 2009. ponovno pridružila NATO savezu.

Postoji mnogo primjera koji pokazuju do koje mjere je vlada SAD-a, kroz NATO, spremna ići kako bi potkopala pravu europsku neovisnost i blokirala utjecaj Rusije. Jedan primjer je bombaški napad na željeznički kolodvor 1980. u Bologni u Italiji koji je ubio 85 osoba i ozlijedio više od 200. Dok se prvotno krivilo "komuniste", nedavnih godina su se pojavili dokazi da su krivci zapravo bili agenti talijanske tajne službe, uključujući i CIA-inog dužnosnika za vezu, koji su djelovali pod okriljem Gladia i bili odlučni u sprječavanju Italije od "skretanja ulijevo" i u naručje sovjetske Rusije.

Izgleda mi kao prilično zanimljiva podudarnost da je, jedan dan nakon pariških napada u stilu Gladia, francuski vlak na liniji Pariz-Strasbourg iskočio iz tračnica pri čemu je 10 ljudi poginulo. Iako su autoriteti gotovo odmah odbacili mogućnost namjernog napada i okrivili "pretjeranu brzinu", policijska istraga je rekla kako je uzrok još nepoznat.

Svrha NATO-ve 'Gladio' mreže je bila stvoriti strategiju političke i društvene napetosti u europskim državama. Ova "strategija napetosti" se može definirati kao kampanja za stvaranje traume i šoka u stanovništvu i, ako je potrebno, proizvesti krizu povjerenja građana u demokratski izabrane vlasti i proizvesti - opet, ako je potrebno - uvjete za vojnu i autoritarnu silu kako bi preuzela moć. Također se može iskoristiti za stvaranje sigurnosne psihoze među populacijom, razdjeljujući stanovništvo protiv samog sebe i ohrabrujući građane da se zalažu za više autoritarniju političku organizaciju koja će se nositi sa sigurnosnim problemom.

Međutim, u specifičnom kontekstu suvremenog 'rata protiv muslimanskog terorizma', demonizacija muslimana je preduvjet za nastavak uplitanja Zapada na Bliskom istoku i drugdje - da i ne spominjem zapadno sankcioniranje izraelskog brutalnog postupanja s Palestincima. U takvom kontekstu, teroristički napadi koji su pripisani muslimanskim skupinama poput ISIS-a - posebno kada se dogode u državi kao što je Francuska koja ima značajnu muslimansku manjinu - ne izgledaju kao ništa drugo nego u službi vrlo specifičnog plana koji se - nažalost, s obzirom na trenutnu sigurnosnu situaciju u Francuskoj - ne smije otvoreno imenovati.