Obrazovanje u Hrvatskoj stiješnjeno je između optimističnog utopijskog liberalno-pluralističkog koncepta koji zagovaraju pobornici Cjelovite kurikularne reforme, permanentnih pritisaka za daljnjom komercijalizacijom i ekonomizacijom sustava i njegovih aktera te impulsa klerikalizacije obrazovnog sustava, uslijed čega brojne teme vezane uz obrazovanje ostaju neotvorene u široj javnosti. S Hrvojem Tutekom s Odsjeka za anglistiku FFZG-a razgovarali smo o prelamanju političkih silnica u obrazovanju, položaju studenata i akademskih radnika te manje vidljivim problemima desnog napada na sekularnu i humanističku obrazovnu, napose sveučilišnu tradiciju.

[caption id="attachment_92963" align="alignleft" width="460"] Zagreb, 25. rujna 2016. - U Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) u Zagrebu održana je svečana promocija doktora znanosti i umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, a novih 264 doktora promovirao je rektor Damir Boras (na fotografiji).
foto Hina/ Tomislav Pavlek/ tp[/caption]

Kurikularna reforma i ekspertna skupina koja je na njoj radila jasno je svoj program postavila izvan prostora politike i kritike. Kako to komentirate?




Mislim da je u razgovoru o reformi važno primijetiti misionarski optimizam s kojim je ona predstavljana kao neka vrsta univerzalnog alata za izravnavanje problematičnih društvenih proturječja. Kao jedan od glavnih ciljeva reforme navodi se „usklađivanje“ raznih elemenata obrazovnog sustava s elementima društvenog sustava u cjelini, no rijetko se gdje kritički promišlja konceptualna osnova za takvo usklađivanje, odnosno ideološka očekivanja koja određuju oblik „sklada“ koji učinci reforme trebaju proizvesti. Naime, kada se čitaju dokumenti koje je proizvela radna skupina, kao najširi ciljevi reforme navode se s jedne strane, potreba da se „društvu“ osigura osnova za „konstruktivno djelovanje mladih u različitim zajednicama“, a s druge da se „gospodarstvu“ stvori „osnova za konkurentnost“.
Bez kritičke svijesti o političko-ekonomskom okviru u kojem naše društvo funkcionira, svaki je pokušaj reforme slijep, a ideja o neutralnom, tehnokratskom uređenju sustava naprosto je iluzija

Ovako zacrtana razlika između društva i gospodarstva kao razdvojenih kategorija te ideja o, da to dvoje povežemo, „konstruktivnom djelovanju u konkurentnosti“, ishodište je slike budućeg boljeg društva koje zamišlja reforma.


 

To je slika neke vrste liberalne pluralističke utopije za koju je svaki antagonizam u postojećem sustavu društvenih odnosa zagladiv tehničkom, reformskom intervencijom te koja je bazirana na naivnom uvjerenju da u principu svi imamo iste gospodarske (iako možda ne i kulturne) interese, samo što to nismo prepoznali. Između ostalog, svrha obrazovanja je pritom i omogućiti da se nauči što bi bili ti interesi. No, što ako je sam društveni sustav strukturno zasnovan na nezagladivom antagonizmu između društvenih skupina koje ga sačinjavaju? Odnosno, što ako je efekt takvog utopizma reprodukcija postojećih odnosa u društvu koji su za široke slojeve ljudi izrazito nepovoljni, umjesto da taj efekt bude izgradnja sposobnosti da se postojeće društvo promotri kritički i da se preuzme politička odgovornost za njegov razvoj prema boljem? Mislim da je bez konkretnog govora, u najširem smislu političkog, o tim početnim pretpostavkama te bez kritičke svijesti o političko-ekonomskom okviru u kojem naše društvo funkcionira, svaki pokušaj reforme slijep te da je ideja o neutralnom, tehnokratskom uređenju sustava naprosto iluzija.

Koja je cijena ovakvog kompromisa i što je kurikularna reforma trebala donijeti obrazovanju u Hrvatskoj?




Takva vrsta depolitizacije i izbjegavanja odgovornosti da se zauzme eksplicitan stav o specifičnom modelu oblikovanja društva i društvene organizacije koji je upisan u koncept reforme kasnije se preslikala i na prosvjed „Hrvatska može bolje“ koji je bio izuzetno uspješan i očigledno je bio dobar kanal kroz koji su se interesi, frustracije i stavovi velikog broja građana uspjeli na neki način artikulirati. No, bez obzira na veliku mobilizaciju, čini se da se ta društvena energija rasula bez jasnog fokusa. Uspješan pokret i uspješna društveno-politička inicijativa ne mogu se na duži rok graditi bez prepoznatljive platforme, političko-ekonomske analize, političkog adresata i neke vrste simboličke politike koja im pripada. Tako da su reforma i kasniji pokret za njenu obranu pred konzervativnim kritičarima na neki način postali žrtvom svojeg vlastitog političkog (ili antipolitičkog) određenja. U principu je o tome teško govoriti jer je čak i uz sve njene probleme potrebno istaknuti da su konzervativni prigovori reformi, koji su u javnosti i bili najvidljiviji, indirektno ocrtali sliku nečega daleko goreg –

Prosvjed „Hrvatska može bolje“, Zagreb, 1.6.2016. (izvor: Branko Radovanović prema Creative Commons licenci).
Prosvjed „Hrvatska može bolje“, Zagreb, 1.6.2016. (izvor: Branko Radovanović prema Creative Commons licenci).
ideje obrazovnog sustava usmjerenog prema nekoj vrsti korporativnog discipliniranja, fetiša nacije i pedagogije konzervativnih vrijednosti.


 

Ako je samo to alternativa, Jokićeva reforma je bolji izbor. No treba inzistirati na tome da je moguće stvoriti i druge modele. A polazište za njih možemo pronaći u već započetoj kritici. Bez obzira na određen broj pozitivnih pomaka koje bi reforma unijela u postojeće stanje, bitno je još jednom istaknuti specifični refren koji se njome provlači, a on se tiče povezanosti obrazovnog sustava s „tržištem“. Kao i svaki refren, i ovaj je naučen napamet i ne razmišlja se o tome što on konkretno znači, a to je pokušaj da se od obrazovanja učini svojevrstan funkcionalni servis kapitala u nacionalnom okviru. Ili drugim riječima, da škola u još većoj mjeri nego što ona to već jest postane tvornica radne snage. Naravno, ne zanemarujem važnost obrazovanja u svrhu proizvodnje i prijenosa tehničkog znanja, ali je li to jedina zaista važna svrha obrazovanja u onome što se naziva slobodnim društvom? Isto tako, je li praktičnost s kojom se pristaje na zadanosti našeg (polu)perifernog položaja u globaliziranom režimu akumulacije kapitala zaista praktičnost ili naprosto pokornost kojoj nedostaje društvene imaginacije? Bez takvog kritičkog pristupa širem sustavu, odnosno bez konkretne analize situacije u kojoj se nalazimo i već spomenute volje za preuzimanjem političke odgovornosti za izgradnju određenog modela boljeg društva, ideja o upotrebi obrazovanja za povećanje konkurentnosti teško da može rezultirati ičim više od onoga što već imamo, a to su nejednakost, nedostatak vizije autonomnog društvenog razvoja i vječito pasivno tavorenje na kapitalističkoj periferiji.

Što danas znači biti akademski radnik i u kojoj je mjeri visokoškolski sustav zahvaćen neoliberalnom birokratiziranom logikom financiranja te proizvodnjom znanja i kadrova kao robe za prodaju?




Uz razlike u lokalnim specifičnostima, općenito se bez sumnje može govoriti, a i jako se već puno napisalo, o zajedničkim modelima restrukturiranja visokog obrazovanja unazad nekoliko desetljeća koji se najčešće nazivaju neoliberalnim. Pritom se tim terminom označavaju promjene koje uključuju reorganizaciju sveučilištâ prema modelu kapitalističke tvrtke, tj. pretvaranju sveučilišta u tvornice znanja operacionalizirane tako da zadovoljavaju „potrebe tržišta“, odnosno kratkoročne ili srednjoročne potrebe pojedinih kapitala u međusobnom natjecanju. Naravno, ta promjena onda uključuje i prekarizaciju akademskog rada, odnosno gubitak sigurnosti u zaposlenju i uvođenje raznih modela „fleksibilnih“ radnih odnosa, kao i za korporacije karakterističnu opsjednutost efikasnošću te pritisak na ubrzanu proizvodnju mjerljivih rezultata akademskog rada. Iskustva iz Sjedinjenih Američkih Država ili Velike Britanije, ali donekle i domaća, uče nas pritom da se ne smije zaboraviti ni bujanje administracije koja služi kontroli ishoda rada i radne snage te kontroli efikasnosti i protoka sredstava koja ulaze u sustav. Rezultat ovakve reorganizacije u konačnici je apsurdan i šteti razvoju znanosti, ali i razvoju društva u cjelini. Osim što se njome sustav u visokoj mjeri birokratizira, pritisak konkurentnosti, rang-lista, obaveze „izvrsnosti“,
Mehanizmi koji se barem deklarativno uvode da bi se povećala efikasnost sustava otežavaju, umjesto da olakšavaju akademski rad čija bi se osnovna mjerila trebala bazirati na znanstvenoj kvaliteti i doprinosu razvoju društva

kontrola i prebrojavanja rezultata znanstvenog rada dovodi do utrke u kojoj za zadržavanje radnih mjesta i napredovanje u radu postaje bitnije koliki je broj provedenih istraživanja, umjesto njihove kvalitete.


 

Ovakav sustav proizvodi profil nervoznog radnika u konstantnoj utrci s istekom ugovora o radu, koji je pod velikim pritiskom da proizvodi ono što je prepoznatljivo prema birokratskim kriterijima sustava, a ne ono za što bi autonomni znanstvenik mislio da bi bilo potrebno ili ono što mu se slučajno dogodi da proizvede ili otkrije. Otud recimo i komentar Petera Higgsa, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku za jedno od najvažnijih i široj javnosti najpoznatijih recentnih znanstvenih otkrića, kako „ne bi bio dovoljno produktivan za današnje sveučilište“, odnosno da bi ga u današnjem sustavu po kratkom postupku najurili jer je objavio premali broj članaka da bi zadovoljio ono što se suvremeno naziva „kriterijima izvrsnosti“. Drugim riječima, mehanizmi koji se barem deklarativno uvode da bi se povećala efikasnost sustava otežavaju, umjesto da olakšavaju akademski rad čija bi se osnovna mjerila trebala bazirati na znanstvenoj kvaliteti i doprinosu razvoju društva. Takva reorganizacija dovodi i do povećanja razlika između znanstvenih institucija koje si u mnogim slučajevima postaju neprijateljska konkurencija, umjesto da se potiče njihova aktivna suradnja, kao i elitizacije sustava jer su resursi obično ekstremno koncentrirani u institucijama koje su u startu bolje pozicionirane, što otežava razvoj onih koje iz bilo kojeg razloga zaostaju.

Navedeno prvenstveno vrijedi za razvijene zemlje, no i kod nas ovakve tendencije imaju sve veći utjecaj. Pritom se u našem problematičnom, slabo financiranom i loše razvijanom perifernom sustavu, u vrijeme kada u centru već itekako postaju jasne negativne posljedice ovakvog modela, često čuje inzistiranje upravo na njegovom uvođenju, umjesto da se promisli što bi se moglo naučiti iz tuđih grešaka i na koji način dobro iskoristiti poziciju u kojoj ne počinjemo iz nule već s relativno solidnim javnim visokoškolskim sustavom u kojem bismo, recimo, mogli ponuditi barem neku vrstu radne sigurnosti i mogućnosti autonomnog rada kao naše „komparativne prednosti“. No ovo govorim više hipotetski, bez prevelike vjere da nas lokalizirane reforme mogu oteti gravitaciji sustava u kojem smo zaglavili.

U tom kontekstu, kako komentirate sve glasniji otpor protiv hiperprodukcije znanstvenih radova, ali i općenitije, protiv dominantne okoštale metodologije i pedagogije na sveučilištima, artikuliran u zahtjevu za sporom znanošću (slow scholarship)?




O tome je nedavno kod nas zanimljiv i koristan tekst pod naslovom „Spora proizvodnja stvarno korisnog znanja“ napisala Josipa Lulić, a još 2010. godine u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju Miroslav Radman odlično je, u nekoj vrsti usputne semiotičke analize, primijetio kako su fotografije fizičara iz „zlatnog doba“ teorijske fizike u prvoj polovici dvadesetog stoljeća fotografije „danguba“ koje se valjaju po travi, voze bicikl i sjede u kavanama,
Ovaj problem se ne može riješiti nekim reformskim korekcijama ili romantičnim idejama o kolektivnoj odluci svih akademskih radnika da će od sutra raditi „sporu znanost“, već se mora promotriti u svojoj široj društvenoj, političko-ekonomskoj dimenziji i rješavati tako da se energija preusmjeri na transformaciju čitavog sustava

za razliku od suvremenih prikaza znanstvenika kao laboratorijskih robota, tehničara koji neumorno obavljaju svoj posao i za valjanje po travi naprosto nemaju vremena.


 

Mislim da je u slučaju fenomena hiperprodukcije i eventualnog otpora takvom modelu proizvodnje znanja izuzetno važno primijetiti da on nije nastao greškom ili pogrešnom odlukom, već se radi o učinku znanstveno-obrazovnog sistema modeliranog po logici kapitalističkog tržišta. Otpor koji se pritom javlja simptom je gubitka autonomije akademskih radnika u takvom sistemu i shvaćanja da takav model, osim što otežava proizvodnju „stvarno korisnog znanja“, život akademskih radnika u razvijenim zemljama čini izrazito neugodnim, što demonstriraju i recentne studije iz Velike Britanije ili SAD-a koje pokazuju da su vrlo veliki postoci akademskih radnika, pogotovo mlađih, zahvaćeni nekim oblikom psihičkih poteškoća ili bolesti vezanih uz uvjete na radnom mjestu, a tendencija je i da taj postotak snažno raste.

Naravno, ovakvi efekti proletarizacije rada odavno su već zahvatili radnike u drugim sektorima i mislim da s obzirom na to akademski radnici nisu nikakav poseban slučaj, već naprotiv, upravo su po ovim problemima dobrodošli u kapitalizam. Zbog činjenice da je ovaj problem sistemski učinak života u sustavu uređenom po načelu tržišnog natjecanja, on se ne može riješiti nekim reformskim korekcijama ili romantičnim idejama o kolektivnoj odluci svih akademskih radnika da će od sutra proizvoditi „sporu znanost“, već se mora promotriti u svojoj široj društvenoj, političko-ekonomskoj dimenziji i rješavati tako da se energija preusmjeri na transformaciju čitavog sustava.

Razlozi otpora radnika u obrazovanju neoliberalnim restrukturiranjima nisu svedivi samo na „hoćemo veće plaće“ – možemo li govoriti o radničkoj solidarnosti i organiziranju unutar akademske zajednice?




Mislim da je za razumijevanje pozicije akademskih radnika korisno upotrijebiti koncept Barbare i Johna Ehrenreicha koji su svojevremeno govorili o „profesionalno-menadžerskoj“ klasi u kasnom kapitalizmu, odnosno o skupini koja nema, poput kapitalista, vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, ali je u posjedu kompleksnih i strateški važnih vještina čime ostvaruje razmjerno velik utjecaj na proizvodnju i/ili društvenu reprodukciju, za razliku od proletarijata koji taj utjecaj ne može ostvariti i relativno je lako zamjenjiv. Ako stavimo na stranu rasprave oko upotrebljivosti tog koncepta, mislim da tradicija ipak relativno zaštićene i privilegirane pozicije naslijeđene iz „zlatnog doba“ socijalne države te uz nju vezan ideologem o akademskom i znanstvenom radu kao „vokaciji“, a ne poslu, u prvom redu otežava sagledavanje procesa proletarizacije akademskog rada i moguće forme solidarnosti i radničkog organiziranja unutar akademske zajednice. Politički konformizam velikog dijela akademskih radnika motiviran je stečenim klasnim privilegijima i donedavnom relativnom zaštićenošću od nevremena kapitalističkog tržišta. S druge strane, u kontekstu suvremenog korporativnog sveučilišta, teško je iz objektivnih razloga očekivati da atomizirana radna snaga koju se disciplinira kontrolnim mehanizmima o kojima smo govorili ranije nađe vremena, prostora i političke volje da artikulira vlastite interese kroz različite forme radničke organizacije i kolektivne akcije unutar specifičnog segmenta tržišta rada ili da uopće artikulira svoje interese kao interese radništva.
Teško je očekivati da atomizirana radna snaga nađe vremena, prostora i političke volje da artikulira vlastite interese kroz različite forme radničke organizacije i kolektivne akcije unutar specifičnog segmenta tržišta rada ili da uopće artikulira svoje interese kao interese radništva

Zbog toga mislim da smo trenutno još uvijek u fazi u kojoj su potrebne inicijative koje bi uopće artikulirale tu specifičnu poziciju akademskih radnika u njenoj sistemskoj dimenziji, kao primarno poziciju radnika.


 

Dosad su se u Hrvatskoj, kao (polu)perifernoj državi s dominantno javnim sustavom obrazovanja, pitanja i problemi rada i radnog zakonodavstva za akademske radnike rješavala uglavnom kroz sindikalna pregovaranja i svima dobro poznate dealove sindikalnih birokracija s državnim vlastima postignute kroz takozvani „socijalni dijalog“. U tom procesu sindikati se nikad nisu artikulirali kao širi pokreti koji bi na sebe preuzeli snažniju političku odgovornost za društvene promjene iako su imali lijepih prilika. Pogrešno bi bilo misliti da bi takva artikulacija predstavljala nekakav presedan ili da ona naprosto nije u domeni sindikata, kao što se zna čuti od pripitomljenih sindikalnih oportunista. Naime, neke od najsnažnijih i najozbiljnijih društvenih borbi protiv ovakvog modela organizacije znanstveno-obrazovnog sustava i društva općenito, primjerice u Meksiku ili Velikoj Britaniji, vodili su upravo sindikati i profesionalne organizacije učitelja. U Velikoj Britaniji, primjerice, postoji nekoliko sindikata učitelja, a jedan od najvećih izuzetno je fokusiran na pitanja društvene nejednakosti te strukturnih uzroka društvenih konflikata. Oni su shvatili da je pitanje obrazovanja jedno od ključnih političkih pitanja, pitanje koje zahtijeva preuzimanje odgovornosti za korjenite društvene promjene, da jedno bez drugog ne ide, da je to na kraju krajeva i pitanje dostupnosti pozitivnih efekata obrazovanja za one grupe koje su u tim društvenim konfliktima u lošijem položaju. Dakle, shvatili su nešto što je kod nas, gdje se radikalna depolitizacija javnog govora o obrazovnoj reformi ističe kao njena glavna vrlina, nečuveno.

U kontekstu domaćeg visokog obrazovanja, postojale su inicijative kao što je Akademska solidarnost, koje su jedno vrijeme obećavale, ali onda su utihnule ili nisu ostvarile svoje potencijale. No, generalno, još uvijek smo daleko od radničkog organiziranja unutar sustava koje bi bilo artikulirano upravo kao organiziranje radnika s političkim ciljevima i spremnošću za ozbiljnijim angažmanom oko društvenih promjena. Također, budući da se pritom u velikoj mjeri ipak radi o privilegiranoj društvenoj skupini za koju je zaštita stečenih privilegija osnovno pitanje, teško je govoriti o nekoj homogenosti i kritičkom angažmanu na duži rok. No, postoje i ozbiljne razlike, recimo po dobnoj vertikali, gdje su mlađi akademski radnici u drastično lošijoj poziciji od starijih, tako da će s vremenom i ta zadanost u ovom polju mijenjati postojeću dinamiku.

Kada govorimo o poziciji studenata, kako tumačite tezu prema kojoj je svima omogućena ista razina „izvrsnosti“ ako se za nju dovoljno potrude?


Taj mit izrasta iz neke vrste vulgarizacije teorije o ljudskom kapitalu i ideje o obrazovanju kao individualnoj privatnoj investiciji na koju, ako je obavljena mudro i racionalno, možemo očekivati zadovoljavajući povrat. No to je puno slojevitiji problem koji primarno treba postaviti kao problem reprodukcije klasnih nejednakosti kroz sustav visokog obrazovanja, odnosno uzeti u obzir činjenicu da nisu svi u istim početnim pozicijama da investiraju, pogotovo u obrazovanje koje je sve više komercijalizirano i vrlo skupo. Isto tako, kad se u javnosti govori o toj marljivoj izvrsnosti poslušnih i dobrih studenata koji su pametno birali studij koji se „isplati“, odnosno koji su birali po kriteriju ekonomske racionalnosti, sasvim se zaboravlja na mogućnost da interes društva kao cjeline nije nužno jednak zbroju privatnih interesa pojedinaca. Ilustraciju toga možemo vidjeti i na primjeru Sjedinjenih Američkih Država, gdje se itekako raspravlja o činjenici da se ogroman broj talentiranih i marljivih studenata u zadnje vrijeme sve više okreće raznim MBA, biznis i sličnim studijskim programima kroz koje se u postojećem sustavu može lakše okrenuti velika lova, naspram programa koji bi bili koncentrirani na ipak puno slabije profitabilnu proizvodnju znanosti, kulture ili nešto drugo u čemu se naglasak stavlja na širi društveni interes.

Ima li mit o „lijenim studentima“, koji se u dijelu javnosti artikulira kao kritika onih studentskih pokreta čija je jezgra Filozofski fakultet u Zagrebu, kakve veze s tim uvođenjem ekonomske racionalnosti kao jedine legitimne racionalnosti prilikom izbora studija?


Naravno da ima. Živimo u društvu u kojem je ideološka dominanta takva da već usputna opaska da netko studira na Filozofskom fakultetu nosi sa sobom primjesu osude ili psovke. Logika te osude funkcionira tako da se ono što izgleda kao ekonomski neracionalan odabir, na primjer studij antropologije, tretira kao kombinacija gluposti i lijenosti jer, svi znamo, svatko pametan i marljiv ide tamo gdje su pare. Isto tako, kad jednom stupite na tržište rada, bez obzira na činjenicu da je to tržište rada strukturno uvjetovano, recimo, uključivanjem Hrvatske kao periferije EU u globalno tržište, deindustrijalizacijom, bezobzirnom privatizacijskom pljačkom, ukratko restauracijom kapitalizma na (polu)periferiji – vi ste ti koji ste krivi što posla nema jer ste studirali na tom i tom fakultetu. Na takvo razmišljanje, kao što se odlično vidi iz nedavnih javnih napada na studente i studentice Filozofskog fakulteta, s lakoćom se nalijepe i zapjenjene fantazme podivljalih nacionalista i evo vam u tom spoju ideološke strukture dovršetka postsocijalističke tranzicije: obožavanje „tržišne discipline“ kao vrhovnog dobra, uz naci-paranoju kao štit od stvarnosti kad se to obožavanje pokaže kao glupava i praznovjerna idolatrija.

Od neuspjelih pokušaja klerikalizacije javne obrazovne ustanove spajanjem FFZG-a s KBF-om, do nedavne eskalacije morbidnog slučaja Previšić-Boras, kako komentirate trenutnu situaciju na Fakultetu, mobilizaciju studenata i profesora, ali i potporu šire javnosti?




Zauzeo bih ovdje vrlo opreznu poziciju i rekao da pokušaj klerikalizacije Filozofskog fakulteta, a time i čitavog sustava javnog obrazovanja na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini, s obzirom na to da zagrebački Filozofski fakultet obrazuje dvije trećine radnika u obrazovanju u Hrvatskoj, još uvijek nije propao. Odnosno, neformalne strukture i lobiji na Sveučilištu koje su i omogućile da do cijelog cirkusa dođe i kojima je u interesu progurati de facto integraciju KBF-a i FFZG-a još uvijek zadržavaju svoje pozicije i imaju velik utjecaj na institucionalnu politiku i organizaciju Sveučilišta. Uz to, te strukture ojačava šira situacija u kojoj je u borbama za prevlast između različitih skupina društvenih elita trenutno, i uz pomoć Crkve, jača ona konzervativna. Dok je ovakve situacije kako na Sveučilištu, tako i šire u društvu, borba za Filozofski fakultet i kakvu-takvu sekularnost javnog obrazovanja neće tako lako završiti. Umirovljenje bivšeg dekana Previšića koji je teškom rukom pokušao komesarski postrojiti fakultet donekle je umirilo situaciju, ali to je lažni mir. Najnovijim odlukama rektora i Senata na Fakultetu su uz v.d. dekana imenovani i v.d. prodekani,

Vlatko Previšić nakon sjednice Senata Sveučilišta na kojoj je razriješen dužnosti (izvor: Hina / Lana Slivar Dominić - 3.10.2016). Autorska prava su zaštićena, nije dozvoljeno preuzimanje, prenošenje i redistribuiranje sadržaja Hine.
Vlatko Previšić nakon sjednice Senata Sveučilišta na kojoj je razriješen dužnosti (izvor: Hina / Lana Slivar Dominić – 3.10.2016). Autorska prava su zaštićena, nije dozvoljeno preuzimanje, prenošenje i redistribuiranje sadržaja Hine.
za što nema nikakve pravne osnove, no time rektor Boras i njegovi pobočnici pokušavaju utjecati na promjenu sastava Fakultetskog vijeća i napraviti rošadu u upravnim tijelima Filozofskog fakulteta.


 
Takve poteze je, s obzirom na sve što se događalo u posljednjih godinu-dvije, teško tumačiti kao išta drugo osim pripremu za novi juriš na „ugovor o suradnji“ s KBF-om. Pritom se s nevjerojatnim cinizmom ignorira činjenica da je više od dvije trećine studenata na Fakultetu bezuvjetno protiv ugovora, da ih je ogromna većina odsjeka odbacila na svojim sjednicama, kao i da je Fakultetsko vijeće, kao jedina instanca koja donosi formalnu odluku o tome, također glasalo protiv. Isto tako, s obzirom na toliko puta ponavljanu činjenicu da bi ovakav potez stavio studente Filozofskog fakulteta u poziciju u kojoj na tržištu rada imaju nelojalnu konkurenciju, opsceno je da o tome na Fakultetu uopće razgovaramo. No eto, privatni, nedvosmisleno materijalni interesi ipak su mnogima ispred interesa vlastitih studenata. Kao i ispred tradicija sekularnog obrazovanja i baštine europskog prosvjetiteljstva. Čak i pod cijenu, u kontekstu vala mobilizacije radikalne desnice u Europi i svijetu, još jednog koraka prema novom mračnom dobu. No, da ostanemo na zemlji, treba naglasiti da je ideološki zanos tu ili tek naknadno opravdanje ili naprosto mamac za budale. Ekonomska računica konzervativnih, sveučilišnih i crkvenih elita je ipak glavna mjera ovog problema.

 
Ipak, optimističan sam utoliko što se oko ove teme aktivirao velik broj studenata, kao i profesora na Fakultetu te je stvorena prilično snažna i borbena zajednička fronta, a uz to su pokrenute važne rasprave o javnom interesu i postavljena pitanja o upravljanju Sveučilištem iz kojih još mogu proizaći konkretni pomaci na bolje. Tu mislim, između ostalog, na oslabljivanje interesnih skupina oko rektora Borasa koje su, osim za situaciju na Filozofskom, trenutno odgovorne i za onu na Hrvatskim studijima, gdje je usprkos protivljenju znanstveno-nastavnog vijeća i preko dvije trećine studenata, oktroiran voditelj čiji se program ne bazira na jačanju znanstvenog profila svoje institucije, već na njenom pohrvaćivanju, odnosno na nacionalističkoj ideologizaciji. Dakle, bez obzira na to što je ta zajednička fronta studenata i profesora u osnovi defanzivna i što je pokušaj klerikalizacije obrazovnog sustava samo jedna bojišnica šire konzervativne rekonkviste, mislim da je u tom procesu velik broj ljudi postao relativno svjestan ozbiljnosti situacije i društvenih posljedica ovakvih pokušaja. To garantira da oni neće prolaziti ispod radara i glatko uspijevati. U dužem roku, naravno, uz predani organizacijski rad i javno djelovanje, treba pak gledati da se oni zauvijek pobijede.