Idemo krupnim koracima unazad, vrijedi i za današnju Hrvatsku. Tko to ne vidi, tko to ne želi vidjeti, politički je slijepac. A ono ostalo? Vidjet ćemo . . . Klarić je rekao: “Samo treba izdržati prvih stotinjak godina, dok se stvar ne stabilizira”. Stotinjak godina? Trideset je prošlo …

To, što pratim zbivanja na međunarodnoj sceni, to mi je desetljećima bila novinarska specijalnost, pa ne treba čuditi što se time bavim i u poodmaklim godinama. A to što sam sve češće prisiljen, da: upravo tako – prisiljen, barem osvrnuti se i na domaću političku scenu neizbježna je posljedica činjenice da živim u određenoj sredini i da na najneposredniji mogući način osjećam posljedice svega što se u toj sredini događa. Na primjer toga da se koliko spretnim, toliko i prozirnim manipuliranjem određene događaje izbacuje u prvi plan i pretvara u goruće teme (mada su potpuno marginalni), kako bi se najvećem broju ljudi odvratila pozornost od notorne činjenice da sve lošije žive.

I sada mi je dosta! Reći ću što mislim. Do sada uvijek sam pazio na formulacije i birao riječi. Neću više. Jer…

Idemo krupnim koracima unazad. Mnogi misle da je to lako. Voziti auto na “rikverc” tri kilometra, već je cirkus. A kamoli ići paradnim korakom unatrag. Srećom, mi smo taj korak uvježbavali godinama. I što sada – malo ići unatrag? Ništa! Bolje rečeno, malo pa ništa. Jedino, odgovorni za marš unatrag moraju svaki čas vikati: pazi . . . čuvaj! Jer, kada narod ide unatrag, ne vidi. Vodi ga dupe, pa nalijeće na koješta. Prevrće. Sruši stol, kip, narodnu svetinju pod zaštitom države. Isprike, jasno, nema.

Nije to tek tako jednostavno. I komande moraju biti naopake. Morate naopako misliti i djelovati. Neki drugi koji su nas pokušali slijediti – ne mogu. Nismo se niti okrenuli, a ono smo skoro prvi odostraga. Još samo malo napora, ovolicno, i bit ćemo rekorderi. Unazadni!

Ja i  moji bližnji idemo vrlo brzo unatrag. Čak se i ističemo među ostalima. Naopaki joging. Eto, ja sam za proteklih godina otišao sa standardom unatrag da sam se vratio u mlađahne dane. Pijem kruškovac i cocktu, piće moje i tvoje mladosti. Dobio sam opet onaj glasoviti tup mlađahni pogled zaljubljenog vola . . . Išao bih pogledati i nešto filmova iz surove stvarnosti, ali ih nema. Samo tučnjava i pornografija. Za koji mjesec možda se još toliko pomladim da ću na neke kuće početi pisati . . . “nema odmora, dok traje obnova!”.

Nisu svi kao ja… Ne povlače se unatrag. Ne predaju se ogavnom padu standarda. Bore se do posljednjeg broja na deviznom žiro-računu, za moje bolje sutra. Zauzeli su busije u vilama, deseterosobnim stanovima, plišanim foteljama. Ulične borbe su najužasnije. Iscrpljujuće. I dok crni pad standarda provaljuje u sve kutke domovine, oni su tu. Tu i tamo i od njih netko padne. Na službenom ručku “trefi” ga kap, ili zaspi za volanom u zavoju.

Pita me jedan tu kukavelj, dokle ćemo se povlačiti. Više ne ide… Ide… ide, tješim ga ja. Samo treba izdržati prvih stotinjak godina, dok se stvar ne stabilizira. Pa ne dobivaju se prave bitke preko noći. A onda… a onda kad krenemo… Neće biti te prepreke koju mi ne bismo prekoračili.

Samo, nekako predugi zalet uzimamo. Da nas drugi ne diskvalificiraju, jer više nismo nogom u igralištu.

Eto, rekao sam. A ako vam se stil, usprkos uvodnom upozorenju, ipak učinio malo neuobičajenim za ovoga autora – u pravu ste. Nisam to ja rekao. Poslužio sam se tekstom, doslovno sam ga prepisao, Kazimira Klarića. Sada, međutim, dolazi “kvaka 22”. Taj se tekst ne odnosi na današnju Hrvatsku i na prilike u njoj, mada je na njih savršeno primjenjiv. Ne, riječ je o tekstu što je objavljen prije pune 34 godine, da budemo sasvim precizni 25. siječnja 1987. I odnosi se na tadašnju Socijalističku Republiku Hrvatsku, odnosno Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju. Koliko god da je, ponovimo, primjenjiv na sadašnje stanje u samostalnoj Republici Hrvatskoj.

Za dežurne zapjenjene kritičare svega iz onoga vremena zanimljive bi mogle biti dvije činjenice. Prvo, taj je tekst, nedvojbeno kritički i usmjeren protiv onih na vlasti (“zauzeli su busije u vilama i deseterosobnim stanovima, u plišanim foteljama”) – objavljen. Nije to dokument iz ostavštine nekog disidenta što bi govorio o slobodarskom duhu koji zbog komunističke represije nije mogao doći do izražaja. Dakle, tekst je objavljen. Drugo – gdje je objavljen? Tu stvar postaje još zanimljivija. Objavljen je, naime, u internim novinama tadašnje Radio-televizije Zagreb (RTZ, list složene organizacije udruženog rada, godina XV, broj 231/232). Riječ je o instituciji za koju se tvrdi da je bila jedno od ključnih uporišta “komunističke” vlasti i propagandni centar za sakrivanje istine od hrvatskog naroda i za širenja laži kojima je stvaran tzv. komunistički mentalitet. Tu je “komunisitčku tvrđavu” u čijim je novinama bilo moguće objaviti i ovakav kritički tekst tek HDZ-ov generalni direktor uspješno pretvorio u “katedralu hrvatskog duha”. Pa sada u internim novinama Hrvatske radio-televizije (kada bi postojale!), ali ni u program, ne dolazi u obzir da bi se moglo objaviti išta sličnoga, a upućeno na adresu vladajućih.

Učinilo nam se prikladnim posegnuti za prašnjavim dokumentima i izvući ovaj tek mali djelić istine o tome kako je bilo. Daleko od toga, da je sve bio idealno i bez greške. Ni slučajno. Ali, sasvim sigurno nije bilo ni tako kako mladu generaciju uvjeravaju, podupirući to samo stalnim ponavljanjem, jer argumenata nemaju, propovjednici “nove istine” i “nove povijesti”. Činjenice i brojke ih demantiraju. A sa činjenicama i brojkama ne može se raspravljati. One, naprosto postoje. Pa tako uopće nije teško doći do podataka koliko je bolnica izgrađeno u Hrvatskoj u “vrijeme mraka”, koliko je novih škola podignuto, koliko je stambenih zgrada izniklo iz zemlje, koliki su deseci tisuća zaposlenih ljudi dobili, da: dobili stanove u njima (ne po kriteriju stranačke, tada; partijske podobnosti, nego po kriteriju potrebe) od tvornica, ili poduzeća u kojima su bili zaposleni, koliko je tvornica i pogona uspješno radilo i proizvodilo u Hrvatskoj, ali i sklapalo unosne poslove i u inozemstvu (da bi golema većina njih danas bili tek uspomena). A treba li, evo primjera osobito aktualnoga u vrijeme pandemije, podsjećati na nešto što se zvalo Imunološki zavod, na instituciju koja je uspješno proizvodila (i izvozila!) cjepiva?

Sve je to dokumentirano, sve je to postojalo, sve su to tvrdoglave činjenice što ih se, doduše, može prešućivati, ali ih se ne može izbrisati. Baš kao što se ne može izbrisati ni činjenicu da se u Hrvatskoj (unutar Jugoslavije) moglo i kritički progovoriti, ne baš uvijek i ne baš o svemu, ali – moglo se. I progovaralo se. Tekst kojim smo se poslužili tek je jedan dokaz u prilog toj tvrdnji.

A sada dolazi ključno pitanje: kako to i zašto jedan kritički tekst o Hrvatskoj unutar Jugoslavije od prije gotovo 35 godina tako frapantno podsjeća na stanje u današnjoj samostalnoj Hrvatskoj? Što je učinila stranka koja se hvali svime i svačime, a da danas ne bismo s punim utemeljenjem rekli: nismo se niti okrenuli, a ono smo skoro prvi odostraga. Još samo malo napora, ovolicno, i bit ćemo rekorderi. Unazadni!

Uništili smo (su) proizvodnju, pretvorili su Hrvatsku iz srednje razvijene zemlje koja je i izvozila, u zemlju koja (gotovo) sve uvozi, koja je postala otvoreno tržišta za stranu robu nerijetko dvojbene kakvoće. Pretvorili su Hrvatsku, nakon što su u procesu privatizacije banke predali u  strane ruke, u zemlju – prosjaka. Pratite li imalo pozornije vijesti iz današnje Hrvatske, postat će vam jasno da u ovoj zemlji jedva da bi se nešto moglo (i znalo) napraviti bez stranih konzultanata i – što je još važnije – bez novca Evropske unije. Nitko danas neće reći da je Hrvatska uspješna zato što proizvodi, izvozi i zarađuje. Ne, Hrvatska je uspješna u onoj mjeri u kojoj uspije “povući” sredstva iz fondova EU.

Ponižavajuće? Za svakoga tko je doživio i jednu drugu i drugačiju Hrvatsku – svakako. Ona Hrvatska bila je ponosna na svoja dostignuća, ova današnja ponosna je kada uspije isprositi još novaca iz inozemstva. Laž? Ne, nije. Gola i ružna istina.

“Idemo krupnim koracima unazad”, napisao je Kazimir Klarić početkom godine 1987. I dodao: “Kada narod ide unatrag, ne vidi. Vodi ga dupe, pa nalijeće na koješta. Prevrće. Sruši stol, kip, narodnu svetinju pod zaštitom države. Isprike, jasno, nema.” Od trenutka kada su objavljene te riječi, pa do raspada Jugoslavije proći će malo više od tri godine.

Idemo krupnim koracima unazad, vrijedi i za današnju Hrvatsku. Tko to ne vidi, tko to ne želi vidjeti, politički je slijepac. A ono ostalo? Vidjet ćemo… Klarić je rekao: “Samo treba izdržati prvih stotinjak godina, dok se stvar ne stabilizira”. Stotinjak godina? Trideset je prošlo…

tacno