U “Mostu” Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome šta se dešava sa levicom na području bivše Jugoslavije. Sagovornici su bili sociolog Rastko Močnik, profesor Filozofskog fakulteta u Ljubljani, i filozof Boris Buden, gostujući profesor na Bauhaus univerzitetu u nemačkom Vajmaru.
Bilo je reči o tome zašto su pojedine partije na Zapadnom Balkanu, koje sebe nazivaju levima, izrazito nacionalistički orijentisane, zašto istinska levica postoji samo u alternativnim pokretima, kako su ljudi na području bivše Jugoslavije, koji su imali kakvu-takvu socijalnu državu, dozvolili da upadnu u divlji kapitalizam koji ne priznaje nikakva socijalna prava, zašto se današnje balkanske političke elite rugaju samoupravljanju, zašto se u vreme socijalne krize ljudi okreću desnici a ne levici, kako nacionalne države na Balkanu služe neoliberalnom kapitalizmu, da li je povratak religije na velika vrata uništio levu ideju, kao i o tome može li na području bivše Jugoslavije doći do masovnih socijalnih protesta, iz kojih bi se izrodila istinska levica.
Ima li na području bivše Jugoslavije istinskih levih partija i pokreta?
Buden: Najzanimljivije je što morate reći istinska ljevica, što znači da postoje i one koje nisu istinske, koje su lažne, koje ne odgovaraju onome što je ideja ljevice. Mislim da je već u samome vašem pitanju sadržan odgovor. Te, kako vi kažete, istinske ljevice nema na prostoru bivše Jugoslavije ni u javnom ni u političkom smislu, u smislu parlamentarne politike. Budući da dolazim iz Hrvatske, mogao bih reći da socijaldemokrati, koji su ondje trenutačno na vlasti i koji se u parlamentarnom smislu pozicioniraju na ljevici, očito nisu ta istinska ljevica. Međutim, istinska ljevica postoji ispod površine parlamentrane i oficijelne politike, postoji u različitim formama – kao pokret, akcija, aktivizam. Prema tome, ima je. Ima je posvuda. Negdje više, negdje manje. Posljednjih se godina pokazalo da je ima u obrazovnim ustanovama, među studentima. Dakle, moj odgovor na vaše pitanje je da istinske ljevice ima, ali ona nije na površini, nego ispod nje.
Močnik: Mislim da na prostoru nekadašnje Jugoslavije u parlamentarnom smislu nema levice, to su postkomunističke formacije koje su više ili manje liberalne, dok je levica, koja zastupa interese ljudi koji proizvode društveno bogatstvo, aktivna u vanparlamentarnim pokretima i inicijativama, u Sloveniji još i u sindikatima. Sindikati su u Sloveniji, a mislim da je to slučaj i u Hrvatskoj, političke, a ne klasične sindikalističke organizacije, pa možemo da kažemo da čak i u institucionalnom političkom sistemu postoje snage koje su leve. Sindikati mogu politički da deluju, ali su njihove mogućnosti ograničene. U Sloveniji su 2004. blokirali Janšinu radikalnu neoliberalnu politiku. Videćemo da li će im to uspeti i ovaj put, kad je Janša, to jeste desnica, opet na vlasti. I u Hrvatskoj su sindikati vodili vrlo značajne akcije u korist ostataka socijalne države.
Kako tumačite činjenicu da su pojedine partije, koje sebe nazivaju levima, izrazito nacionalistički orijentisane?
Buden: Mislite na našim prostorima?
Da. Imamo Socijalističku partiju Srbije, Savez nezavisnih socijaldemokrata u Republici Srpskoj, itd…
Buden: Nikada mi nije palo na pamet da postmiloševićevsku srpsku socijalističku stranku smatram lijevom. To mi je pravo čudo. Kad pred sobom imate ukupnu sliku parlamentarnih stranaka, onda se nužno pitate što je lijevo, a što desno. Pa onda i najcrnji nacionalisti i oni koji podržavaju ratne zločine odjednom dođu na lijevu stranu, što je samo po sebi apsolutno apsurdno. Ne smije se poistovjetiti partijska politika parlamentarnih stranaka s pitanjem što je lijevo, a što desno. To je ključno. Naravno da Slobodana Miloševića nikada nisam smatrao ljevičarem. To mi je potpuno apsurdno.
Močnik: Slažem se s kolegom Budenom u pogledu postmiloševićevskih stranaka. Postavlja se pitanje kako je moguće da se one nazivaju socijalističkima i da to prolazi iako ne vode socijalističku politiku, koja bi trebala biti internacionalistička, a ne kriminalna. S druge strane, ako malo šire pogledamo, možemo da kažemo da su i socijaldemokrati u Sloveniji i Hrvatskoj nacionalistički i mislim da je ono što prepoznajemo kao nacionalizam opšti fon politike na našim prostorima poslije kraja socijalističke federacije. Nazvao bih to identitetskom politikom. To znači da je izvesna doza nacionalizma uslov da politička stranka stekne legitimnost, to je nešto što joj stvara mogućnost da uđe u parlamentarni sistem i da uspešno nastupa na izborima. To je danas referencijalni okvir kojim se legitimira politički establišment. Za to postoji značajan razlog. Naime, ova restauracija kapitalizma, pogotovo na prostoru nekadašnje jugoslovenske federacije, za većinu je stanovništva vrlo problematična stvar, jer je donela pad standarda, životnih mogućnosti i kvaliteta života. Zbog toga političke stranke legitimitet traže u nacionalizmu ili u onome što mi prepoznajemo kao nacionalizam. To, naravno, ima zastrašujuće posledice na javni intelektualni standard, ali to je već drugo pitanje.
Nacionalistička kost
Gospodin Močnik je pomenuo restauraciju kapitalizma u državama na području bivše Jugoslavije. Postavlja se pitanje kako to da su ljudi na području bivše Jugoslavije, koji su nekada imali kakvu-takvu socijalnu državu, takoreći bez otpora dozvolili da upadnu u divlji kapitalizam i da se nađu u položaju u kome kao radnici nemaju gotovo nikakva prava?
Buden: Nacionalistička ideologija ili, kako kolega Močnik kaže, identitetska politika progutala je cijelu socijalnu temu. Riječ je o tome da je nacionalizam – iako na prvi pogled izgleda kao da služi nekoj vrsti separacije od glavnih tokova u svijetu – insistiranjem na nacionalnoj državi po svaku cijenu zapravo odigrao, i još igra, jednu od važnih uloga u funkcioniranju globalnoga neoliberalnoga kapitalizma. O čemu je riječ? Kada su ljudi kod nas devedesetih godina vikali “Hoćemo Hrvatsku”, “Hoćemo Sloveniju” i slično, mislili su da će to biti socijalna država. Međutim, stvar se promijenila, pa je država poprimila jednu drugu ulogu – ulogu usklađivanja lokalnih situacija potrebama i zahtjevima globalnoga neoliberalnoga kapitalizma. Nacionalna država je pripremila teren za ulazak divljega kapitalizma bez otpora. Nacionalizam je tu odigrao ključnu ulogu. Jednostavnije rečeno: dali su ljudima da glođu nacionalističku kost dok su im oduzimali tvornice, hotele i socijalna prava koja su imali. Sad je kasno, toga više nema.
Močnik: Mislim da treba biti pažljiv oko značenja reči nacionalizam. Naime, antinacionalizam je zvanična politika velikih imperijalističkih organizacija koje organizuju restauraciju sadašnjega kapitalizma, koji je divlji i u centru Evrope i kod nas. Možda je na periferiji još više divlji. Na drugoj strani, ono šta se artikuliše kao otpor neokolonijalnim politikama vrlo često poprima nacionalističke oblike fašistoidnog tipa. Zbog toga sam predložio izraz identitetska politika. Inače, danas se radikalno promenila funkcija nacionalne države, pa neki ekonomisti više uopšte ne govore o državama, nego o lokalnim jurisdikcijama i lokalnoj regulaciji tokova kapitala. Zadatak je države ili lokalne jurisdikcije na perifernim područjima, kao što je naše, da obezbeđuje uslove za šta veću produktivnost kapitala. A produktivnost kapitala, tj. stopa eksploatacije, zavisi od mnogo čega. Pre svega od socijalnog mira, ali i od infrastrukture i naobrazbe stanovništva. Glavni problem sadašnjih vlasti je kako privući strane investicije, pa današnje države više nisu u konkurenciji jedna s drugom kao nekada – kada su se borile za šta veću produktivnost nacionalnih ekonomija i šta viši standard vlastitog stanovništva, nego se bore kako da privuku šta više međunarodnoga kapitala. Tu onda dolazi do onoga šta se zove socijalni damping. U to su ušle sve nove članice Evropske unije. One se takmiče u tome koja će više smanjiti nadnice svom stanovništvu, umanjiti mu socijalna prava i sniziti ekonomske standarde. Sada je funkcija države sasvim drugačija: ona je neprekidno pod pritiskom međunarodnoga kapitala, što se sada zove finansijsko tržište. Danas više niko ne pominje samopravljanje, koje je i pored sve naivnosti, bilo, bar se meni tako čini, mnogo humaniji koncept upravljanja društvom od ovoga šta imamo danas. I dok teoretičari na Zapadu proučavaju taj model, balkanske ga političke elite ismevaju? Buden: Problem je u tome je li istinska ljevica na ovom području uopće u stanju uspostaviti nekakav kritički odnos prema kompletnoj socijalističkoj jugoslovenskoj revolucionarnoj prošlosti. Je li ona u stanju kritički posvojiti to socijalističko iskustvo, koje nije bilo samo iskustvo u smislu divnog samoupravljanja nego i iskustvo konstantne borbe, postignutih ciljeva, povlačenja, jednom riječju – konflikata. To je bilo iskustvo socijalnih borbi na ovim prostorima i samoupravljanje jest moment socijalne borbe. Ono nikad nije bilo izmišljeni sistem, od samog početka do kraja bivše Jugoslavije bilo je moment društvenog konflikta i borbe. Postavlja se pitanje jesmo li mi uopće u stanju uspostaviti kritički odnos prema prošlosti i jesmo li u stanju učiti iz tog iskustva. Kada bi se ušlo u temeljna pitanja današnje situacije, u smislu jedne autentične lijeve političke artikulacije, naravno da bi se pitanje samoupravljanja ponovno postavilo. Ali, tranzicija je progutala cjelokupno iskustvo i postoji ponor između prošlosti i sadašnjosti. Budući da postoji ponor, postoji i zaborav, a kada postoji zaborav i kada više ne postoji nikakvo znanje, svijest, niti iskustvo o tome, onda se možete i smijati samoupravljanju, možete se smijati svemu što je bilo.
Močnik: Samoupravljanje sam (a bio sam aktivan i unutar tog sistema) doživeo kao jedan vrlo konzervativan sistem, jer je bilo veoma teško postići promene. Sistem je davao prednost održavanju status quo stanja, znači negativnom glasu. Znate, kada biste predložili nešto, odmah bi se formirala komisija koja to treba da prouči i sve bi otišlo u birokratski živi pesak. Sada, kada samoupravljanje gledam u retrospektivi, čini mi se kao jedan vrlo interesantan sistem, koji je bio pravno hiperreguliran, ali je ipak bio pokušaj uvođenja neposredne demokratije u političko odlučivanje. Pomenuo bih još nešto šta zaboravljamo: u SFRJ-u ne samo da je postojao sistem radničkog samoupravljanja u preduzećima nego i društvenog samoupravljanja u teritorijalnim jedinicama. To je bio sistem koji je regulisao zdravstvo i školstvo i mislim da je u tome bila snaga jugoslovenskog samoupravljanja, koja još čeka da se istraži. Inače se slažem s kolegom Budenom oko povijesne amnezije. S jedne strane, imamo politiku Saveta Evrope i Evropskog parlamenta, koja prošlost ovog područja interpretira u smislu fantomskog totalitarizma; s druge strane, sadašnja levica ne pravi razliku ne samo između staljinizma i samoupravljanja nego ni između vojnog komunizma, kakav je postojao u SSSR-u dvadesetih godina prošlog veka, i različitih socijalizama posle Drugoga svetskog rata. Kada smo imali okupaciju Fakulteta u Ljubljani prošle godine i ovog januara, studentski je pokret koristio boljševički vokabular. Oni su koristili terminologiju i žargon Oktobarske revolucije, šta se meni činilo jako smešnim jer smo mi, kad smo bili mladi, taj žargon prepoznavali kao staljinistički, a oni su mislili da je to autentični lenjinizam, govor sovetske neposredne demokratije. Tako da je dosta paradoksa u tome. Rastrgano društvo Zašto u opštem siromaštvu nema socijalne pobune, nego u kriznim situacijama uglavnom profitiraju nacionalizam i desnica? Siromašni i obespravljeni ljudi, umesto da mrze svoje gazde koji ih drže u ropskom položaju, mrze pripadnike drugih naroda? Buden: Mrze ih u nacionalnom smislu. Mrze ih kao pripadnike druge nacije. U tom trenutku, oni nisu društvena bića, nego identiteti. Odgovor na pitanje zašto nema socijalnih nemira dobit ćemo kad odgovorimo na pitanje zašto društvo ne osjeća bol prouzročenu socijalnim rezovima i privatizacijama. Ne osjeća je zato što ono uopće i ne postoji, jer se, evo, već dvadeset godina siječe i trga društvo koje je postojalo, tako da ono u ovom trenutku ne može osjećati ni bol. To bi bilo kao kada biste čovjeku odsjekli ruku, a on bi rekao: “Ne, to ne boli mene, to boli ruku”. U toj općoj fragmentaciji ne postoji nešto što se kondenzira u ono što se nekad nazivalo socijalnom patnjom, koja bi onda pobuđivala socijalnu empatiju i solidarnost te tjerala na socijalnu i političku akciju. Imamo situaciju u kojoj se društvo u potpunosti raspalo, tako da nema društvene pobune kao reakcije na razaranje društva. To nije nikakva specifičnost samo kod nas. Podsjetio bih da je Margaret Tačer potkraj osamdesetih u jednom intervju rekla da društvo uopće ne postoji. Dakle, postoje individue, porodice, ove ili one grupe, ali ne i društvo. Tako da na prostoru bivše Jugoslavije, i ne samo na njemu, nema kondenzacije političke borbe u društvenom smislu. Stvar je otišla tako daleko da se može postaviti pitanje da li kategorija društva uopće nešto opisuje. Možemo li, recimo, govoriti o nečemu što se zove bosansko društvo ili ondje, u političkom smislu, postoje samo tri nacije?
Močnik: To nije prvi put u historiji da desnica kapitalizira na spontanom, ali neartikulisanom otporu atomiziranih masa. I fašizam je odgovor na krizne situacije. Italijanski fašizam je nastao u krizi posle Prvoga svetskog rata, a nemački nacizam u krizi krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina prošlog veka. Populistička desnica, koja može da bude radikalna i rasistička, jeste odgovor na krizu koju Evropa poznaje. A mi živimo i u krizi i u Evropi. I još nešto. Kada nema političke organizacije, onda se spontani otpor ne može artikulisati. Navešću vam dva slovenačka primera koji to pokazuju: u Sloveniji penzioneri demonstriraju ispred zgrade Vlade zato što je udarila na penzije, ali ih niko ne podržava. Sindikati se bore za prava i zaposlenih i nezaposlenih, a članstvo im opada. To nije trend samo kod nas, to je sveevropski trend. U krizi se povećavaju depolitizacija društvenog života, atomizacija i individualizacija. Ljudi su zabrinuti za vlastitu egzistenciju, oni se ne mogu baviti politikom, jer im je glavni zadatak kako preživeti. U vreme kada bi se trebali pobuniti i pružiti barem neki otpor Vladinoj politici, koja čitav teret krize prebacuje na najsiromašnije klase i slojeve, oni traže individualni izlaz iz ćorsokaka. Zašto je to tako? Odgovor je vrlo jednostavan: nema političke organizacije koja bi mogla artikulisati njihov otpor. U kojoj je meri povratak religije na velika vrata, koja prožima sve segmente života u društvima bivše Jugoslavije, uništio levu ideju? Buden: Ne bih rekao da je povratak religije uništio lijevu ideju, nego je uništavanje lijeve ideje omogućilo povratak religije. Mislim da je to obrnuto. Danas ljudi ne vjeruju više nego prije. Recimo, početkom drugog tisućljeća nije bilo više vjernika nego početkom osamdesetih prošlog stoljeća. Ne radi se o tome da ljudi više, dublje, predanije i iskrenije vjeruju, da su se vratili Bogu i nekakvim transcedentalnim, metafizičkim, duhovnim vrijednostima, nego je religija, kao institucija, preuzela određenu socijalnu i, razumije se, političku ulogu. Ljudi ne idu u crkvu zato što su otkrili vjeru u Boga, nego zato što je to novi legitimacijski oblik u nacionalnom smislu, pogotovo ako govorimo o Bosni i Hercegovini, gdje su nacionalnost i religijska pripadnost potpuno izjednačene. Osim toga, religija koja se vraća nije ona ista religija koja je trpjela čizmu sekularizma, pa se sada napokon oslobodila. Ona sama je promijenjena, potpuno je ispolitizirana i igra potpuno drugu ulogu. Ona dobiva energiju iz sasvim drugih izvora, a ne iz nekakve autentične vjere u Boga. Zato uopće ne bih ovdje govorio o religiji, nego o institucijama religijskih zajednica, tj. o crkvama, i o fenomenu postsekularnosti, koji nije tipičan samo za postkomunizam. Naime, sekularni je projekt kao takav u epohalnoj krizi. Religija je jaka ne samo u Teheranu i Afganistanu, ona je sve jača u samom središtu tzv. zapadnoga liberalnog sistema i zauzima sve veći prostor u javnosti. Religija igra sve važniju ulogu u političkom životu suvremene države, bilo da je riječ o Sjedinjenim Američkim Državama ili o Afganistanu.
Jačanje klerikalizacije
Gospodine Močnik, da li je povratak religije uništio levu ideju ili je nestanak leve ideje omogućio povratak religije?
Močnik: Mislim da su to dve strane istog procesa. Blisko mi je stanovište Samira Amina, koji je umesto termina povratak religije upotrebio izraz jačanje klerikalizacije. Mislim da se radi upravo o procesu klerikalizacije, koji je jako rasprostranjen. Naime, predvodnik radikalne neoliberalne politike u Evropi danas je nemačka stranka koja se zasniva na kršćanskoj religiji. I u Turskoj je klerikalna stranka veoma uspešna, dok će na arapskim revolucijama najverovatnije najviše profitirati religiozno zasnovane politike. Reč je, dakle o klerikalizaciji, a ne o povratku religije u smislu jačanja vere. Mislim da to treba vezati i uza sadašnju socijalnu situaciju. U starom kapitalizmu i socijalizmu, znači u socijalnoj državi, u fordističkoj državi, tipično je bilo da porodice, odnosno osnovne ekonomske jedinice, žive od stalnih prihoda. Majka i otac imali su stalno zaposlenje i znali su kakav će biti porodični budžet čak i godinama unapred. Porodica se mogla zaduživati i uzimati kredite, jer je znala da ih može vratiti. Danas porodica kao ekonomska jedinica nema više stabilnog izvora prihoda, nego živi od povremenih poslova. Otac je izgubio posao, pa sada prima državnu potporu, sin se bavi sitnim kriminalom, a ćerka studira i radi kao konobarica u susednom baru. U takvoj situaciji porodica može da preživi samo ako je disciplina u njoj velika, šta znači da se obnavlja patrijahalna porodica. Porodici je, takođe, potrebna ideologija koja kontroliše njene članove, a to je religija. Znači, patrijarhalna porodica i religija vraćaju se na scenu.
Ima li šanse da, ako se pogorša ekonomska situacija i produbi ekonomska kriza, dođe do masovnih socijalnih protesta na području bivše Jugoslavije, iz kojih bi se mogla izroditi istinska levica?
Buden: Ima, jednako koliko i šanse da to produbljivanje krize dovede na vlast fašističke stranke, fašističku politiku, neofašizam u svakom smislu te riječi. Mogu nastati klijentelističke situacije, u kojima će se države oslanjati na jedan dio populacije koji će štititi a drugi će izrabljivati. Ne mislim da postoje uvjeti da kriza sama po sebi izazove neke važnije socijalne nemire, koji bi se onda artikulirali u smislu neke istinski lijeve politike zato što su, već smo govorili o tome, socijalni nemiri fragmentirani i atomizirani i ne postoji nešto što bi u ideološkom smislu kondenziralo to nezadovoljstvo i tu pobunu u istinski lijevu političku akciju. U tom sam smislu pesimističan. Možda je jedina dobra stvar u svemu tome što su ovi prostori manje-više integrirani u globalni kapitalizam, pa možda postoji šansa da upravo zbog te integracije val socijalnog protesta i nezadovoljstva, koji bi nastao na Zapadu i koji bi bio lijevo artikuliran, zahvati i naše krajeve.
Močnik: Mislim da neki masovni otpor nije sada na dnevnom redu, ali što kasnije dođe, on će biti brutalniji, a nije sigurno da će biti levi. Spontani masovni otpori mogu biti i ekstremno desničarski. Mislim da je organizovanje jedne leve političke snage na našim prostorima pitanje naše budućnosti. Ona bi bila u stanju da artikuliše masovni protest na politički način, pa bi bila izbegnuta brutalnost ekstremno desnih i militarističkih oblika otpora. Mislim da je u tom pogledu odgovornost ljudi leve orijentacije vrlo velika. Naime, ako ne dođe do artikulisanja socijalnog protesta, on će, kada izbije, biti spontan i neorganizovan, što će voditi k brutalnim konfrontacijama.
Izvor: www.novossti.com
Močnik: Mislim da treba biti pažljiv oko značenja reči nacionalizam. Naime, antinacionalizam je zvanična politika velikih imperijalističkih organizacija koje organizuju restauraciju sadašnjega kapitalizma, koji je divlji i u centru Evrope i kod nas. Možda je na periferiji još više divlji. Na drugoj strani, ono šta se artikuliše kao otpor neokolonijalnim politikama vrlo često poprima nacionalističke oblike fašistoidnog tipa. Zbog toga sam predložio izraz identitetska politika. Inače, danas se radikalno promenila funkcija nacionalne države, pa neki ekonomisti više uopšte ne govore o državama, nego o lokalnim jurisdikcijama i lokalnoj regulaciji tokova kapitala. Zadatak je države ili lokalne jurisdikcije na perifernim područjima, kao što je naše, da obezbeđuje uslove za šta veću produktivnost kapitala. A produktivnost kapitala, tj. stopa eksploatacije, zavisi od mnogo čega. Pre svega od socijalnog mira, ali i od infrastrukture i naobrazbe stanovništva. Glavni problem sadašnjih vlasti je kako privući strane investicije, pa današnje države više nisu u konkurenciji jedna s drugom kao nekada – kada su se borile za šta veću produktivnost nacionalnih ekonomija i šta viši standard vlastitog stanovništva, nego se bore kako da privuku šta više međunarodnoga kapitala. Tu onda dolazi do onoga šta se zove socijalni damping. U to su ušle sve nove članice Evropske unije. One se takmiče u tome koja će više smanjiti nadnice svom stanovništvu, umanjiti mu socijalna prava i sniziti ekonomske standarde. Sada je funkcija države sasvim drugačija: ona je neprekidno pod pritiskom međunarodnoga kapitala, što se sada zove finansijsko tržište. Danas više niko ne pominje samopravljanje, koje je i pored sve naivnosti, bilo, bar se meni tako čini, mnogo humaniji koncept upravljanja društvom od ovoga šta imamo danas. I dok teoretičari na Zapadu proučavaju taj model, balkanske ga političke elite ismevaju? Buden: Problem je u tome je li istinska ljevica na ovom području uopće u stanju uspostaviti nekakav kritički odnos prema kompletnoj socijalističkoj jugoslovenskoj revolucionarnoj prošlosti. Je li ona u stanju kritički posvojiti to socijalističko iskustvo, koje nije bilo samo iskustvo u smislu divnog samoupravljanja nego i iskustvo konstantne borbe, postignutih ciljeva, povlačenja, jednom riječju – konflikata. To je bilo iskustvo socijalnih borbi na ovim prostorima i samoupravljanje jest moment socijalne borbe. Ono nikad nije bilo izmišljeni sistem, od samog početka do kraja bivše Jugoslavije bilo je moment društvenog konflikta i borbe. Postavlja se pitanje jesmo li mi uopće u stanju uspostaviti kritički odnos prema prošlosti i jesmo li u stanju učiti iz tog iskustva. Kada bi se ušlo u temeljna pitanja današnje situacije, u smislu jedne autentične lijeve političke artikulacije, naravno da bi se pitanje samoupravljanja ponovno postavilo. Ali, tranzicija je progutala cjelokupno iskustvo i postoji ponor između prošlosti i sadašnjosti. Budući da postoji ponor, postoji i zaborav, a kada postoji zaborav i kada više ne postoji nikakvo znanje, svijest, niti iskustvo o tome, onda se možete i smijati samoupravljanju, možete se smijati svemu što je bilo.
Močnik: Samoupravljanje sam (a bio sam aktivan i unutar tog sistema) doživeo kao jedan vrlo konzervativan sistem, jer je bilo veoma teško postići promene. Sistem je davao prednost održavanju status quo stanja, znači negativnom glasu. Znate, kada biste predložili nešto, odmah bi se formirala komisija koja to treba da prouči i sve bi otišlo u birokratski živi pesak. Sada, kada samoupravljanje gledam u retrospektivi, čini mi se kao jedan vrlo interesantan sistem, koji je bio pravno hiperreguliran, ali je ipak bio pokušaj uvođenja neposredne demokratije u političko odlučivanje. Pomenuo bih još nešto šta zaboravljamo: u SFRJ-u ne samo da je postojao sistem radničkog samoupravljanja u preduzećima nego i društvenog samoupravljanja u teritorijalnim jedinicama. To je bio sistem koji je regulisao zdravstvo i školstvo i mislim da je u tome bila snaga jugoslovenskog samoupravljanja, koja još čeka da se istraži. Inače se slažem s kolegom Budenom oko povijesne amnezije. S jedne strane, imamo politiku Saveta Evrope i Evropskog parlamenta, koja prošlost ovog područja interpretira u smislu fantomskog totalitarizma; s druge strane, sadašnja levica ne pravi razliku ne samo između staljinizma i samoupravljanja nego ni između vojnog komunizma, kakav je postojao u SSSR-u dvadesetih godina prošlog veka, i različitih socijalizama posle Drugoga svetskog rata. Kada smo imali okupaciju Fakulteta u Ljubljani prošle godine i ovog januara, studentski je pokret koristio boljševički vokabular. Oni su koristili terminologiju i žargon Oktobarske revolucije, šta se meni činilo jako smešnim jer smo mi, kad smo bili mladi, taj žargon prepoznavali kao staljinistički, a oni su mislili da je to autentični lenjinizam, govor sovetske neposredne demokratije. Tako da je dosta paradoksa u tome. Rastrgano društvo Zašto u opštem siromaštvu nema socijalne pobune, nego u kriznim situacijama uglavnom profitiraju nacionalizam i desnica? Siromašni i obespravljeni ljudi, umesto da mrze svoje gazde koji ih drže u ropskom položaju, mrze pripadnike drugih naroda? Buden: Mrze ih u nacionalnom smislu. Mrze ih kao pripadnike druge nacije. U tom trenutku, oni nisu društvena bića, nego identiteti. Odgovor na pitanje zašto nema socijalnih nemira dobit ćemo kad odgovorimo na pitanje zašto društvo ne osjeća bol prouzročenu socijalnim rezovima i privatizacijama. Ne osjeća je zato što ono uopće i ne postoji, jer se, evo, već dvadeset godina siječe i trga društvo koje je postojalo, tako da ono u ovom trenutku ne može osjećati ni bol. To bi bilo kao kada biste čovjeku odsjekli ruku, a on bi rekao: “Ne, to ne boli mene, to boli ruku”. U toj općoj fragmentaciji ne postoji nešto što se kondenzira u ono što se nekad nazivalo socijalnom patnjom, koja bi onda pobuđivala socijalnu empatiju i solidarnost te tjerala na socijalnu i političku akciju. Imamo situaciju u kojoj se društvo u potpunosti raspalo, tako da nema društvene pobune kao reakcije na razaranje društva. To nije nikakva specifičnost samo kod nas. Podsjetio bih da je Margaret Tačer potkraj osamdesetih u jednom intervju rekla da društvo uopće ne postoji. Dakle, postoje individue, porodice, ove ili one grupe, ali ne i društvo. Tako da na prostoru bivše Jugoslavije, i ne samo na njemu, nema kondenzacije političke borbe u društvenom smislu. Stvar je otišla tako daleko da se može postaviti pitanje da li kategorija društva uopće nešto opisuje. Možemo li, recimo, govoriti o nečemu što se zove bosansko društvo ili ondje, u političkom smislu, postoje samo tri nacije?
Močnik: To nije prvi put u historiji da desnica kapitalizira na spontanom, ali neartikulisanom otporu atomiziranih masa. I fašizam je odgovor na krizne situacije. Italijanski fašizam je nastao u krizi posle Prvoga svetskog rata, a nemački nacizam u krizi krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina prošlog veka. Populistička desnica, koja može da bude radikalna i rasistička, jeste odgovor na krizu koju Evropa poznaje. A mi živimo i u krizi i u Evropi. I još nešto. Kada nema političke organizacije, onda se spontani otpor ne može artikulisati. Navešću vam dva slovenačka primera koji to pokazuju: u Sloveniji penzioneri demonstriraju ispred zgrade Vlade zato što je udarila na penzije, ali ih niko ne podržava. Sindikati se bore za prava i zaposlenih i nezaposlenih, a članstvo im opada. To nije trend samo kod nas, to je sveevropski trend. U krizi se povećavaju depolitizacija društvenog života, atomizacija i individualizacija. Ljudi su zabrinuti za vlastitu egzistenciju, oni se ne mogu baviti politikom, jer im je glavni zadatak kako preživeti. U vreme kada bi se trebali pobuniti i pružiti barem neki otpor Vladinoj politici, koja čitav teret krize prebacuje na najsiromašnije klase i slojeve, oni traže individualni izlaz iz ćorsokaka. Zašto je to tako? Odgovor je vrlo jednostavan: nema političke organizacije koja bi mogla artikulisati njihov otpor. U kojoj je meri povratak religije na velika vrata, koja prožima sve segmente života u društvima bivše Jugoslavije, uništio levu ideju? Buden: Ne bih rekao da je povratak religije uništio lijevu ideju, nego je uništavanje lijeve ideje omogućilo povratak religije. Mislim da je to obrnuto. Danas ljudi ne vjeruju više nego prije. Recimo, početkom drugog tisućljeća nije bilo više vjernika nego početkom osamdesetih prošlog stoljeća. Ne radi se o tome da ljudi više, dublje, predanije i iskrenije vjeruju, da su se vratili Bogu i nekakvim transcedentalnim, metafizičkim, duhovnim vrijednostima, nego je religija, kao institucija, preuzela određenu socijalnu i, razumije se, političku ulogu. Ljudi ne idu u crkvu zato što su otkrili vjeru u Boga, nego zato što je to novi legitimacijski oblik u nacionalnom smislu, pogotovo ako govorimo o Bosni i Hercegovini, gdje su nacionalnost i religijska pripadnost potpuno izjednačene. Osim toga, religija koja se vraća nije ona ista religija koja je trpjela čizmu sekularizma, pa se sada napokon oslobodila. Ona sama je promijenjena, potpuno je ispolitizirana i igra potpuno drugu ulogu. Ona dobiva energiju iz sasvim drugih izvora, a ne iz nekakve autentične vjere u Boga. Zato uopće ne bih ovdje govorio o religiji, nego o institucijama religijskih zajednica, tj. o crkvama, i o fenomenu postsekularnosti, koji nije tipičan samo za postkomunizam. Naime, sekularni je projekt kao takav u epohalnoj krizi. Religija je jaka ne samo u Teheranu i Afganistanu, ona je sve jača u samom središtu tzv. zapadnoga liberalnog sistema i zauzima sve veći prostor u javnosti. Religija igra sve važniju ulogu u političkom životu suvremene države, bilo da je riječ o Sjedinjenim Američkim Državama ili o Afganistanu.
Jačanje klerikalizacije
Gospodine Močnik, da li je povratak religije uništio levu ideju ili je nestanak leve ideje omogućio povratak religije?
Močnik: Mislim da su to dve strane istog procesa. Blisko mi je stanovište Samira Amina, koji je umesto termina povratak religije upotrebio izraz jačanje klerikalizacije. Mislim da se radi upravo o procesu klerikalizacije, koji je jako rasprostranjen. Naime, predvodnik radikalne neoliberalne politike u Evropi danas je nemačka stranka koja se zasniva na kršćanskoj religiji. I u Turskoj je klerikalna stranka veoma uspešna, dok će na arapskim revolucijama najverovatnije najviše profitirati religiozno zasnovane politike. Reč je, dakle o klerikalizaciji, a ne o povratku religije u smislu jačanja vere. Mislim da to treba vezati i uza sadašnju socijalnu situaciju. U starom kapitalizmu i socijalizmu, znači u socijalnoj državi, u fordističkoj državi, tipično je bilo da porodice, odnosno osnovne ekonomske jedinice, žive od stalnih prihoda. Majka i otac imali su stalno zaposlenje i znali su kakav će biti porodični budžet čak i godinama unapred. Porodica se mogla zaduživati i uzimati kredite, jer je znala da ih može vratiti. Danas porodica kao ekonomska jedinica nema više stabilnog izvora prihoda, nego živi od povremenih poslova. Otac je izgubio posao, pa sada prima državnu potporu, sin se bavi sitnim kriminalom, a ćerka studira i radi kao konobarica u susednom baru. U takvoj situaciji porodica može da preživi samo ako je disciplina u njoj velika, šta znači da se obnavlja patrijahalna porodica. Porodici je, takođe, potrebna ideologija koja kontroliše njene članove, a to je religija. Znači, patrijarhalna porodica i religija vraćaju se na scenu.
Ima li šanse da, ako se pogorša ekonomska situacija i produbi ekonomska kriza, dođe do masovnih socijalnih protesta na području bivše Jugoslavije, iz kojih bi se mogla izroditi istinska levica?
Buden: Ima, jednako koliko i šanse da to produbljivanje krize dovede na vlast fašističke stranke, fašističku politiku, neofašizam u svakom smislu te riječi. Mogu nastati klijentelističke situacije, u kojima će se države oslanjati na jedan dio populacije koji će štititi a drugi će izrabljivati. Ne mislim da postoje uvjeti da kriza sama po sebi izazove neke važnije socijalne nemire, koji bi se onda artikulirali u smislu neke istinski lijeve politike zato što su, već smo govorili o tome, socijalni nemiri fragmentirani i atomizirani i ne postoji nešto što bi u ideološkom smislu kondenziralo to nezadovoljstvo i tu pobunu u istinski lijevu političku akciju. U tom sam smislu pesimističan. Možda je jedina dobra stvar u svemu tome što su ovi prostori manje-više integrirani u globalni kapitalizam, pa možda postoji šansa da upravo zbog te integracije val socijalnog protesta i nezadovoljstva, koji bi nastao na Zapadu i koji bi bio lijevo artikuliran, zahvati i naše krajeve.
Močnik: Mislim da neki masovni otpor nije sada na dnevnom redu, ali što kasnije dođe, on će biti brutalniji, a nije sigurno da će biti levi. Spontani masovni otpori mogu biti i ekstremno desničarski. Mislim da je organizovanje jedne leve političke snage na našim prostorima pitanje naše budućnosti. Ona bi bila u stanju da artikuliše masovni protest na politički način, pa bi bila izbegnuta brutalnost ekstremno desnih i militarističkih oblika otpora. Mislim da je u tom pogledu odgovornost ljudi leve orijentacije vrlo velika. Naime, ako ne dođe do artikulisanja socijalnog protesta, on će, kada izbije, biti spontan i neorganizovan, što će voditi k brutalnim konfrontacijama.
Izvor: www.novossti.com
