Stvarnost s kojom se svakodnevno susrećemo u javnom životu stane u četiri riječi: Hrvatska nije pravna država. Ako neka država nije pravna država, onda je sasvim razvidno da političari nisu bili zainteresirani da ona to postane, jer da jesu, Hrvatska bi bila pravna država.
Političari su ti koji mogu reformirati pravosuđe, ali to ne žele. Građani su ti koji biraju političare koji ne žele reformirati pravosuđe, pa, s punim pravom, možemo zaključiti da građani ne žele drugačije pravosuđe od onoga kakvog sada imamo. I to je tužna činjenica.
Da imamo jako, učinkovito i neovisno pravosuđe, u ovoj državi bi sve bilo drugačije, ova država bi bila država koja štiti žrtve i sankcionira počinitelje nasilja.
Država koja ne sankcionira nasilnike zbog počinjenog nasilja, obrušava se na žrtve.
Građani koji biraju političare koji korupciju u pravosuđu doživljavaju kao jednu od mnogih tema za debatiranje, bez nekih velikih želja da se u pravosuđu išta promijeni, odgovorni su za stanje u državi, a ono je takvo da nam osuđeni kriminalci postaju borci za pravdu.
Ovo trebamo osvijestiti, i duboko se zabrinuti. Kada država nije pravna država, onda u njoj i osuđeni kriminalci mogu preuzeti lik reformatora, a to uistinu jest tragično.
Napretka društva nema bez odgovornosti, a odgovorno djelovanje je ono kada snosimo posljedice za naše djelovanje.
Zdravko Mamić, primjerice, ne želi snositi posljedice za ono što je učinio.
Mnogi političari u ovoj državi ne žele snositi posljedice za ono što su od ove države učinili, jer da snose posljedice, onda ne bi mogli, u namjeri da politički opstanu, neprestano mijenjati povijest vlastitog političkog djelovanja.
Kada nema odgovornosti, nema ni prošlosti, odnosno netko neprestano može mijenjati vlastitu prošlost, može je neprestano drugačije interpretirati jer, naprosto, ne postoji instanca koja će to zaustaviti i takvo djelovanje sankcionirati.
Političarima u Hrvatskoj odgovara društvo bez odgovornosti jer tako mogu biti pomahnitali povjesničari koji donose sud o vlastitoj prošlosti, neprestano mijenjajući tu prošlost.
Da postoji odgovornost, da postoji odgovorna društvena svijest, nešto takvo bi bilo nemoguće. Budući da takve odgovornosti kod nas nema, onda je sasvim jasno da se nalazimo izvan uzročno-posljedičnog lanca, odnosno nalazimo se izvan prave događajnosti.
Mi smo, ma koliko to tužno zvučalo, društvo bez događajnosti, kod nas se ništa ne događa jer svemu oduzimamo značenje.
Zato jesmo društvo nasilja, zato jesmo društvo koje nije u stanju sankcionirati nasilnike, neovisno je li riječ o lopovima, silovateljima, ratnim zločincima…
Svi koji su se ogriješili o zakon, nasilnici su i zbog toga trebaju odgovarati. Njihovo nasilništvo remeti društveni sklad i javne emocije, zbog toga, u uređenim državama, odgovaraju pred institucijama države.
Cilj i svrha kažnjavanja sastoji se u tome da se prekršitelje zakona suoči s prošlošću njihovog djelovanja, da uoče kako takvo djelovanje čini štetu drugima i društvu u cjelini te da zbog toga odgovaraju, kako bi im se pružila prilika da se, nakon odsluženja kazne, uključe u društvo kao punopravni članovi društva.
Nasilnici nisu punopravni članovi društva. Kada netko bježi od toga da snosi pravne posljedice za nedjela koja je počinio, ne možemo govoriti o čovjeku koji je zainteresiran za dobro društva, nego je, eventualno, riječ o osvetniku koji je trenutno preuzeo lik plemenitog ratnika, a da mu taj lik ni po čemu ne priliči.
Nemojmo smetnuti s uma da takvi ratnici ne ratuju za dobro drugih ljudi, oni su prema drugima potpuno neosjetljivi, oni ratuju za izgubljene pozicije na kojima su mogli krasti i biti pošteni, seksualno se iživljavati nad drugima i biti moralni, lagati i biti borci za istinu…
Oni ratuju za pozicije s kojih bi mogli i dalje, potpuno neometano, kao i do tada, nastaviti nasilno djelovati. Svatko tko se nije u stanju suočiti s vlastitim djelovanjem, ne želi drugima ništa dobro.
Od svega do sada što je Zdravko Mamić objavio, najšokantnije mi je bilo navođenje seksualnog iživljavanja nad najslabijim članovima ovog društva – nad maloljetnicima bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Ovo je skandal koji razotkriva sav jad ovog bezosjećajnog društva.
Nije da nismo i prije znali da među nama postoje oni koji, a često je to riječ o tzv. uglednim članovima društva kao što su to svećenici ili političari, seksualno iskorištavaju djecu i maloljetnike, ali ništa po tom pitanju nismo poduzeli.
Treba jasno reći da ništa nismo poduzeli i da ništa ne poduzimamo zato što smo, kao društvo, potpuno bezosjećajni. Mi smo, ponovimo to, potpuno bezosjećajni na patnju djece koju seksualno iskorištavaju.
I zato smo jadno društvo, zato je ova država jadna država – zbog djece koju seksualno iskorištavaju, zbog našeg znanja da se to događa i zbog naše šutnje koja omogućava da se takvo nešto događa.
Zdravko Mamić zasigurno nije osoba koja s nečim takvim želi izaći na kraj – ta on je podmićivao one, zabavljao se s onima i plaćao ljubavnice onima koji su ili takvo nešto činili ili prema nečemu takvom bili potpuno neosjetljivi.
Sučimo se s time da smo društvo koje je potpuno bezosjećajno na patnju žrtava, jer da smo osjetljivi na patnju žrtve, naša sadašnjost bi bila potpuno drugačija.
Naša sadašnjost ne bi bila sadašnjost podvođenja djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, naša sadašnjost ne bi bila sadašnjost u kojoj se vode pomahnitale rasprave o tome smiju li osobe koje žive u homoseksualnom braku, koji se ne smije nazivati brakom nego životnim partnerstvo, udomljavati djecu.
Sve dok je naša sadašnjost prekrivena šutnjom nad patnjom seksualno iskorištavane djece i maloljetnika, sve dok se u našoj sadašnjosti zaboravljaju događaja podvođenja djece onima koji su tzv. uglednici, naša sadašnjost nije ljudska sadašnjost i treba je uništiti.
Sve dok je naša sadašnjost ovakva, ne živimo u državi i nemamo istinske političare.
Naša država je bezosjećajni prostor za iživljavanje, a naši političari, uz časne iznimke onih koji se u ovom perverznom glibu još uvijek imaju snage boriti za ljudski lik države, samo su ministranti, sluge ili branitelji nasilnika i nasilja, oni se, kako to Nietzsche kaže, samo trude da država bude ”najhladnija od svih hladnih nemani”.
Da, država s ovakvim pravosuđem, s ovakvim političarima i s ovakvom neosjetljivošću na patnje žrtava je neman.
autograf
Političari su ti koji mogu reformirati pravosuđe, ali to ne žele. Građani su ti koji biraju političare koji ne žele reformirati pravosuđe, pa, s punim pravom, možemo zaključiti da građani ne žele drugačije pravosuđe od onoga kakvog sada imamo. I to je tužna činjenica.
Da imamo jako, učinkovito i neovisno pravosuđe, u ovoj državi bi sve bilo drugačije, ova država bi bila država koja štiti žrtve i sankcionira počinitelje nasilja.
Država koja ne sankcionira nasilnike zbog počinjenog nasilja, obrušava se na žrtve.
Građani koji biraju političare koji korupciju u pravosuđu doživljavaju kao jednu od mnogih tema za debatiranje, bez nekih velikih želja da se u pravosuđu išta promijeni, odgovorni su za stanje u državi, a ono je takvo da nam osuđeni kriminalci postaju borci za pravdu.
Ovo trebamo osvijestiti, i duboko se zabrinuti. Kada država nije pravna država, onda u njoj i osuđeni kriminalci mogu preuzeti lik reformatora, a to uistinu jest tragično.
Napretka društva nema bez odgovornosti, a odgovorno djelovanje je ono kada snosimo posljedice za naše djelovanje.
Građani koji biraju političare koji korupciju u pravosuđu doživljavaju kao jednu od mnogih tema za debatiranje, bez nekih velikih želja da se u pravosuđu išta promijeni, odgovorni su za stanje u državi, a ono je takvo da nam osuđeni kriminalci postaju borci za pravdu
Zdravko Mamić, primjerice, ne želi snositi posljedice za ono što je učinio.
Mnogi političari u ovoj državi ne žele snositi posljedice za ono što su od ove države učinili, jer da snose posljedice, onda ne bi mogli, u namjeri da politički opstanu, neprestano mijenjati povijest vlastitog političkog djelovanja.
Kada nema odgovornosti, nema ni prošlosti, odnosno netko neprestano može mijenjati vlastitu prošlost, može je neprestano drugačije interpretirati jer, naprosto, ne postoji instanca koja će to zaustaviti i takvo djelovanje sankcionirati.
Političarima u Hrvatskoj odgovara društvo bez odgovornosti jer tako mogu biti pomahnitali povjesničari koji donose sud o vlastitoj prošlosti, neprestano mijenjajući tu prošlost.
Da postoji odgovornost, da postoji odgovorna društvena svijest, nešto takvo bi bilo nemoguće. Budući da takve odgovornosti kod nas nema, onda je sasvim jasno da se nalazimo izvan uzročno-posljedičnog lanca, odnosno nalazimo se izvan prave događajnosti.
Mi smo, ma koliko to tužno zvučalo, društvo bez događajnosti, kod nas se ništa ne događa jer svemu oduzimamo značenje.
Zato jesmo društvo nasilja, zato jesmo društvo koje nije u stanju sankcionirati nasilnike, neovisno je li riječ o lopovima, silovateljima, ratnim zločincima…
Svi koji su se ogriješili o zakon, nasilnici su i zbog toga trebaju odgovarati. Njihovo nasilništvo remeti društveni sklad i javne emocije, zbog toga, u uređenim državama, odgovaraju pred institucijama države.
Cilj i svrha kažnjavanja sastoji se u tome da se prekršitelje zakona suoči s prošlošću njihovog djelovanja, da uoče kako takvo djelovanje čini štetu drugima i društvu u cjelini te da zbog toga odgovaraju, kako bi im se pružila prilika da se, nakon odsluženja kazne, uključe u društvo kao punopravni članovi društva.
Nasilnici nisu punopravni članovi društva. Kada netko bježi od toga da snosi pravne posljedice za nedjela koja je počinio, ne možemo govoriti o čovjeku koji je zainteresiran za dobro društva, nego je, eventualno, riječ o osvetniku koji je trenutno preuzeo lik plemenitog ratnika, a da mu taj lik ni po čemu ne priliči.
Nemojmo smetnuti s uma da takvi ratnici ne ratuju za dobro drugih ljudi, oni su prema drugima potpuno neosjetljivi, oni ratuju za izgubljene pozicije na kojima su mogli krasti i biti pošteni, seksualno se iživljavati nad drugima i biti moralni, lagati i biti borci za istinu…
Oni ratuju za pozicije s kojih bi mogli i dalje, potpuno neometano, kao i do tada, nastaviti nasilno djelovati. Svatko tko se nije u stanju suočiti s vlastitim djelovanjem, ne želi drugima ništa dobro.
Od svega do sada što je Zdravko Mamić objavio, najšokantnije mi je bilo navođenje seksualnog iživljavanja nad najslabijim članovima ovog društva – nad maloljetnicima bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Ovo je skandal koji razotkriva sav jad ovog bezosjećajnog društva.
Nije da nismo i prije znali da među nama postoje oni koji, a često je to riječ o tzv. uglednim članovima društva kao što su to svećenici ili političari, seksualno iskorištavaju djecu i maloljetnike, ali ništa po tom pitanju nismo poduzeli.
Treba jasno reći da ništa nismo poduzeli i da ništa ne poduzimamo zato što smo, kao društvo, potpuno bezosjećajni. Mi smo, ponovimo to, potpuno bezosjećajni na patnju djece koju seksualno iskorištavaju.
Stvarnost s kojom se svakodnevno susrećemo u javnom životu stane u četiri riječi: Hrvatska nije pravna država. Ako neka država nije pravna država, onda je sasvim razvidno da političari nisu bili zainteresirani da ona to postane, jer da jesu, Hrvatska bi bila pravna država
I zato smo jadno društvo, zato je ova država jadna država – zbog djece koju seksualno iskorištavaju, zbog našeg znanja da se to događa i zbog naše šutnje koja omogućava da se takvo nešto događa.
Zdravko Mamić zasigurno nije osoba koja s nečim takvim želi izaći na kraj – ta on je podmićivao one, zabavljao se s onima i plaćao ljubavnice onima koji su ili takvo nešto činili ili prema nečemu takvom bili potpuno neosjetljivi.
Sučimo se s time da smo društvo koje je potpuno bezosjećajno na patnju žrtava, jer da smo osjetljivi na patnju žrtve, naša sadašnjost bi bila potpuno drugačija.
Naša sadašnjost ne bi bila sadašnjost podvođenja djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, naša sadašnjost ne bi bila sadašnjost u kojoj se vode pomahnitale rasprave o tome smiju li osobe koje žive u homoseksualnom braku, koji se ne smije nazivati brakom nego životnim partnerstvo, udomljavati djecu.
Sve dok je naša sadašnjost prekrivena šutnjom nad patnjom seksualno iskorištavane djece i maloljetnika, sve dok se u našoj sadašnjosti zaboravljaju događaja podvođenja djece onima koji su tzv. uglednici, naša sadašnjost nije ljudska sadašnjost i treba je uništiti.
Sve dok je naša sadašnjost ovakva, ne živimo u državi i nemamo istinske političare.
Naša država je bezosjećajni prostor za iživljavanje, a naši političari, uz časne iznimke onih koji se u ovom perverznom glibu još uvijek imaju snage boriti za ljudski lik države, samo su ministranti, sluge ili branitelji nasilnika i nasilja, oni se, kako to Nietzsche kaže, samo trude da država bude ”najhladnija od svih hladnih nemani”.
Da, država s ovakvim pravosuđem, s ovakvim političarima i s ovakvom neosjetljivošću na patnje žrtava je neman.
autograf
