Nasilna država Hrvatska

Kako bi bilo kad bi državotvorni politički servis, koji se odaziva na ime Hrvatska radio-televizija, u svojoj emisiji naveo da je „zbog medijskog napuhavanja tragičnog slučaja u Pagu u sjeni ostalo stradanje više od 400 djece u posljednjih nekoliko godina“?

Kako bi bilo kad bi prvaci Katoličke crkve kazali da se otac na svoj sumanuti čin odlučio zato što je vjerojatno homoseksualac jer je poznato da homoseksualci rade takve stvari?

Kako bi bilo kad bi predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kazala da osuđuje oca što je bacio vlastitu djecu kroz balkon, ali da treba osuditi jednako i djecu?

Kako bi bilo da je Nada Murganić, šefica ministarstva predugog naziva za tako kratki jezik, nakon što je četvoro djece sa šest metara bačeno na beton, nonšalantno izjavila: „Znate, tako vam je to u obitelji“?

Kako bi bilo da na kraju sud osudi oca na par mjeseci rada za opće dobro jer je djecu bacio na nagovor njemu i pravosuđu nepoznatog Toma Forda?

Ne samo da bi bilo šokiranih i užasnutih, nego bi se zapitali kakve sad to ima veze s nečim ovako tragičnim i bolnim kao što je očev pokušaj ubojstva četvoro djece od kojih će se dvoje dugo i predugo boriti s fizičkim posljedicama napada, a s emocionalnim ranama im svima ostaje borba cijeli život.

Pa otac je očito teški patološki slučaj, nije se moglo predvidjeti na koji će užasan način sve završiti.

E pa moglo se.

U njihovoj okolini zasigurno su se vidjeli jasni znaci onoga što se među narodom dobrohotno naziva „teškom naravi“. Tabloidi već vrijedno kopaju po susjedstvu, pozorno slušamo što susjedi imaju reći pa smo u samo nekoliko sati saznali u kakvim su uvjetima živjela djeca, da se otac stalno derao na majku i psovao te da je njegova „teška narav“ navodno već ranije ostavila velike emocionalne ožiljke na cijelu obitelj.

Sve smo to saznali u nekoliko sati.

Nije se moglo znati?

Prije će biti da su se po starom dobrom obrascu okretale glave, ali tomu ne treba čuditi. Građani su već gotovo tri desetljeća marljivo trenirani da tako čine.

Istraživanje Eurobarometra pokazalo je još prošle godine da između 70 i 80 posto hrvatskih građana smatra da svojim sugrađanima ne mogu vjerovati. Samo za usporedbu, najviše povjerenja u svoje sugrađane imaju Danci i Finci, gdje je na isto pitanje potvrdno odgovorilo između 80 i 90 posto ispitanika.

Od institucija, nagriženima od korupcije i krcanjima različitih političkih poslušnika, ostale su samo ruševine, ljudi im ne vjeruju, a posljedično ni jedni drugima. Hrvatski građani su vrlo siromašni onim što se naziva socijalni kapital. Samo još predsjednica trabunja o nacionalnom zajedništvu, dok odlazi na preglede koje financijski ne može priuštiti 90 posto njezinih birača.

Zato prijava zlostavljanja znači samo da riskiraju vlastitu kožu, bez nekih težih posljedica po zlostavljača, i stoga će radije okrenuti glavu na drugu stranu.

I nije slučajnost da su institucije tu gdje jesu i da im nitko ne vjeruje. To je samo logičan završetak projekta kojeg je s velikim žarom započeo general i doktor Franjo Tuđman. Grandiozni projekt izgradnje neovisne i suverene države nije mogao završiti drugačije nego kako je i započeo – nasiljem. Prvo su nestajali ljudi, pa su nestajale čitave tvornice i radna mjesta, da bi potom nestajali javni prostori i socijalna sigurnost.

Postojano je za to vrijeme raslo samo golo nasilje koje se mnogima dobro honoriralo. Raznorazni nasilnici i pljačkaši danas sjede u samim vrhovima različitih vlasti.

Čitava struktura s trulim temeljima održava se isključivo na svakovrsnom nasilju koje je od početka institucionalizirano. Ljutiti istupi falanga militantnih skupina i brojni nazivi ulica u svakom gradu i selu podsjećaju da rat nikad nije, i neće biti završen.

Kad se kao „prenapuhani medijski slučaj“ predstavi ubojstvo djevojčice i njezinih roditelja samo zato što su bili druge nacionalnosti , kad organizacija koja se predstavlja kao moralni autoritet organizirano seksualno zlostavljanje djece unutar svojih redova prebacuje na „homoseksualni lobi“, kad se nacistički zločini relativiziraju tako što će se staviti u istu ravan s komunizmom, kad ministrica nakon još jednog slučaja zlostavljanja žene nesmotreno izjavi „tako vam je to u braku“, kad sud izreče vrlo blagu kaznu sinu jednog generala jer je „povjerovao“ da je velike količine droge čuvao za nekakvog Toma Forda, onda nema druge nego zaključiti da je sam vrh vlasti odgovoran za izbijanje i toleriranje nasilja u ovom društvu.

Ratni zločinci koji se novim generacijama nude kao heroji i rado viđeni gosti na predsjedničkim inauguracijama, ljubitelji nacizma koje predstavljaju kao cijenjene novinare i predsjedničine saveznike, kler koji se bori protiv međunarodnih konvencija kojima je cilj spriječiti zlostavljanje žena predstavljaju gnojivo za biljčicu koju su sami uzgojili pa se sada zgražavaju nad količinom nasilja koje se ispoljava i prema vlastitoj djeci.

Prijetnje zbog izraženog mišljenja postale su svakodnevne i mnogi se boje prijavljivati ih u strahu da će u tom slučaju one biti i realizirana. Jer, eto, malo tko vjeruje institucijama da će ih zaštititi.

Mnogobrojni su prepušteni sami sebi, bez šanse da dobiju socijalnu sigurnosnu mrežu ako stvari krenu nizbrdo jer vladajući svjetonazor uči da su sami krivi za vlastitu nesreću. Nema boljeg fitilja za bujanje potisnutog bijesa.

I dok su tako stizale vijesti iz minute u minutu s tragičnog poprišta na Pagu, Jutarnji list objavio je razmišljanja člana Nadzornog odbora Hanza medije i bivšeg generala Krešimira Ćosića o budućnosti ove zemlje. Ćosić se u pretencioznom tekstu koji vrvi neprohodnim floskuletinama u gotovo svakoj rečenici, poput: „ekonomska snaga gotovo svake države najviše ovisi o njezinoj tehnološkoj inovativnosti i vitalnosti kao temelju njezine globalne gospodarske konkurentnosti“, ili „budućnost pripada onima koji su inovativni”, pa možda i najupečatljivija: „globalizirano digitalno društvo zahtijeva uglavnom dobro temeljno obrazovanje, analitičko rezoniranje i kritičko razmišljanje, sposobnost rješavanja kompleksnih problema kroz multidisciplinarni timski rad te sposobnost brze adaptacije tj. prilagodbe novim područjima rada kao i novim profesionalnim obvezama, a posebno međukulturalnim komunikacijama i interakcijama na globalnoj razini“, zauzeo za stvaranje novih „gospodarstvenih gurua“ u Hrvatskoj jer joj navodno nedostaju. Nakon toga će nam, valjda, biti daleko bolje.

Neka, generale, hvala vam, gospodarskih gurua i generala u Hrvatskoj ima i previše, njihove se uloge često i isprepleću, a neki su i počinitelji višestrukih ubojstava, pa nas evo kako lamentiramo o primitivnom nasilju koje se uvuklo u svaku poru inače siromašnog društva.

Osim nekolicine bogatih koji su profitirali na nasilju. Cijela država izgrađena je kao maleno privatno leno da bi mogli uživati odabrani i njihova djeca. Kako bi mogli slobodno prijetiti i mlatiti, da bi za takvo ponašanje dobili hotele na dar da se malo igraju menadžera, njima su osigurani pravovremeni medicinski pregledi, duboki džepovi, elitne visoke škole, ministarska mjesta i mjesta u upravnim i nadzornim odborima te nesmetano iživljavanje nad drugima.

Sve brojnija djeca sve brojnijih očajnika, osuđena su strepiti od heteroseksualnih roditelja jer društvo više nema snage prepoznati i spriječiti razvoj patologije. Užas kojim su takva djeca suočena teško je pojmljiv, ali uvijek dođe dan kad shvate da ih je sistem iznevjerio pa se spirala nastavlja i množi.

Brižljivo uzgajana u kontroliranim uvjetima, društvena patologija sad je vidljiva golim okom. Možda i mnogi od nas nakon svega spoznaju zašto je majka možda šutjela o zlostavljanju, kao što to rade brojne žrtve zlostavljanja od kojih rijetke o tome progovore često tek nakon nekoliko desetljeća. Zlostavljani građani ove zemlje šute, evo, već 29 godina. Lako je sad biti general poslije bitke i nabacivati floskulama kako se tragedija mogla spriječiti da se ranije reagiralo. Naime, okretanje glave u ovoj zemlji uvijek je, bez iznimke, značilo golo preživljavanje.