Mučno je, doista, svake godine sve je mučnije, gledati te neugledne žene i muškarce na montažnoj svečanoj tribini u Dubrovniku, kako se znoje u svojim varteksnim mondurama pred otvorenje Dubrovačkih ljetnih igara. Gledatelj već kroz staklo ekrana osjeti tu olfaktornu senzaciju iz koje se čuju njihove prehrambene navike, sklonost češnjaku, teškim začinima, alkoholu. Iz mirisa znoja ravno u sinuse udara ga njihovo podrijetlo, geni, tradicija. Kako su mimo ovoga dana njihovi životi oslobođeni kulturnih potreba i sadržaja, njima se iz znoja najprije čuju njihovi identiteti. Iz znoja im se čuje njihovo hrvatstvo, u znoju je sva njihova usmenost i pismenost. I da nije Zdravka Zime, pocrnjelog, preplanulog arhe-hipstera i posljednjeg preživjelog predstavnika hrvatske književnosti na toj pustoj tribini, koji ovdje ne predstavlja sebe nego predsjednika Republike Milanovića, ne bi se među tom čeljadi našlo pročitane knjige. I grdna je njihova muka dok se tu znoje usred ove sve besmislenije priredbe, koja nas svake godine u zrela doba ljeta sastane tolikim protuslovnim mislima i osjećajima. Jednom davno, dok je Dubrovnik bio mnogo veći nego danas, s ramena naših starih od Orlanda promatrali smo ovaj događaj, pa nam preko lica sad percem svojim pređe nježna ptica uspomena. A istodobno svake je godine sve dublji i gorči sram pred onim što je od toga ostalo. Dubrovnik, naime, postao je scenografija “Igre prijestolja”, i vrelo novca, koji mu kulja iz svih tjelesnih otvora, postao je resort stranaca bolje imovne, a slabije intelektualne i obrazovne moći, te je prestao biti grad. Dubrovačke ljetne igre postale su manifestacija koja ima isključivo simboličku ulogu, i to uglavnom za onu nenačitanu ekipu sa svečane tribine. Glumci i umjetnici, koliko ih već na Igrama i bude, tu su da zadovolje formu.
I tako, ovog ponedjeljka, u neka tjedna nedoba, ponovo nas je zateklo ispred televizora. I opet će se negdje, pod pendžerima Kneževa dvora ukazati glumac pod perikom, unajmljen da ove večeri zamijeni mrtvoga Mišu Martinovića. I opet će odnekud iz dubine gledateljske memorije navirati evokativne replike Iva Vojnovića, koje ćemo za sebe ponavljati, uzalud popravljajući krive naglaske kakvoga najnovijeg zagrebačkog glumačkog barda. I opet će netko slabo imitirati mrtvoga Pređu Vušovića, kako progovara iz Držića. A onda će istrčati na topli kamen zimski obučen guslar s lijericom, pa će dvoje-troje njih kratko zaplesati Linđo. I neki će gradonačelnik prije ili poslije svega toga pozdraviti visoke goste, premijere, ministre, nadbiskupe i veleposlanike stranih zemalja, pa će održati patriotski govor u ime vaskolikoga hrvatstva. I podizat će se, uz Gundulićevu himnu i Gotovčevu glazbu, barjak slobode, nakon čega će svemu doći kraj…
Doista, bilo je i ove godine tako. Samo što nismo posramljeni i ojađeni pobjegli od televizora, i od onoga što je ostalo od Dubrovnika, nego smo zainteresirano ostali gledati. Nisu nas potjerali Jandroković ni Franković, a ni Plenković u svoj njegovoj tjelesnoj preopširnosti. Gledali smo i slušali, uglavnom, Natašu Dangubić. Ova hrvatska glumica već je u godinama dive, a u posljednjih se četvrt stoljeća kretala po teatarskim, televizijskim i filmskim rubovima naše uglavnom čmale i usahle kulture. U kazalištu igrala je kod najdarovitijih i najboljih hrvatskih redatelja, recimo kod Bobe Jelčića i Olivera Frljića, ali niti su njezini redatelji postajali dijelom elite s montažnih svečanih loža, niti se Nataša s ostvarenjima svoga umjetničkog talenta uspinjala unutar nacionalnih kanona. Nekonfliktna, ljubazna, gospodstvena, slabo prisutna na otvorenjima noćnih klubova, na modnim revijama te prijemima i feminističkim soarejama s Kolindom Grabar Kitarović dok je ova igrala ulogu predsjednice, Nataša Dangubić doista nije imala što tražiti u žutom, žutom svijetu hrvatskih medija i javnosti koja je iz tih medija proizašla. Da nije bilo te rastave, a rastave su za veći dio glumišta i estradišta vrhunci javne popularnosti, koja se u cjelini po portalima odvila mimo nje i njezina bivšeg partnera, moglo bi se reći da je Nataša jedna od onih naših glumica, te umjetnica općenito, koja se bavi javnim poslom, zvijezda je na svim svojim pozornicama, a da uopće nije javna ličnost. Pojavila se jednom davno, kao mlada glumica. Te je u percepciji tog oznojenog bijednog svijeta sa svečane tribine i pod tom tribinom, koji ne čita ništa, ne gleda ništa i u suštini ne razumije ništa, do danas ostala mlada glumica.
Nekakav slučaj je htio, o kojemu ne znamo ništa i nimalo nas ne zanima, da se ove godine nisu otimali oko pisanja scenarija i režije otvorenja Dubrovačkih ljetnih igara. Navodno Obuljen Koržinek, ta nekad sjajna administratorica iz kancelarije Bože Biškupića, jedinoga pravog ministra kulture od hrvatske samostalnosti, ima namjeru likvidirati dramski program Igara. Biva, dubrovački turisti nisu za teatar. Spominjemo to samo kao zgodnu bizarnost, ili možda ilustraciju toga što se zbiva kad administratori u kulturi imaju neke namjere. Elem, nečega mora u svemu tome biti kad je Natašu Dangubić dopalo da piše scenarij za otvorenje, i da još igra najmarkantiju ulogu u predstavi. Ona će tu istovremeno biti impresario družine koja će odigrati onih tradicionalnih nekoliko žanr scena, kakve su, valjda, u Dubrovniku ustanovljene još dok je Miše Martinović bio mlad, i bit će jezičara iliti alapača iz Staroga grada, kakva, naravno, još postoji samo u mitskoj pripovijesti dubrovačkoj, te u imaginacijama onih posljednjih autentičnih Dubrovkinja. Obje ove uloge, impresarija (ili kuplermajke jedne kazališne družine) i alapače, trebale bi objedinjene pred svečanom tribinom i pred čeljadi ispod tribine, pa sve do kraja Straduna, kao i pred knezom Liviom Badurinom (čija pojava i nastup doista jesu dubrovačkog kneza dostojni), a onda i pred onom tužnom nevidljivoj javnosti, zaklonjenom ekranima svojih televizora, zamijeniti ulogu dvorske lude. Ili glumca kojemu je dopušteno da kaže sve, budući da ništa ne govori u svoje ime, niti će išta od onoga što kaže proizvesti učinke na stvarnost.
Bili smo odistinski ganuti tom Natašinom ambicijom, jer smo je odmah, čim se pojavila, postali svjesni. I grdan nas je led podišao, strepnja i strah da će sve to završiti veoma loše. Jer ova vrsta šale u Hrvatskoj obično završi sindikalnim i domobranskim humorom, čiji je učinak pustošeći kao u stafilokoka. Međutim, onda smo gledali, gledali i gledali, pa je dugo sve to trajalo, i bilo nam je drago. Nije bilo razloga za sram, nismo sami pred sobom zbog estetskog prijestupa, motiviranog dobrim namjerama, morali pravdati nekoga koga volimo. Bilo je dobro, lijepo i na neki način junački. Rekla je ta njena alapača ponešto i ministrici, i gradonačelniku, ali je, bogme, spomenula ono, ili onoga tko se u Dubrovniku ne spominje. Spomenula je, zazivajući najveće od Igara, samog Radu Šerbedžiju! Ne, neće se sad ništa zbog toga dogoditi. Možda ni HDZ-ovo moralnopolitičko redarstvo neće joj na tome zamjeriti. Možda je onima sa svečane tribine čak i drago, pa ipak su čuli za tog glumca. Ali to da ga se nije prešutjelo, i da je iznevjeren taj osnovni princip na kojemu se temelji službena hrvatska kultura, princip prešućivanja svih neželjenih, važan je i velik. Njime je Nataša Dangubić na neki način obranila i vlastitu biografiju.
Nabadala je vješto na visokim potpeticama oko onih devetnaestostoljetnih stradunskih kamenova, kojima je prekriveno renesansno dubrovačko blato, govorila je savršeno tim novodubrovačkim govorom, pogađajući savršeno svaku intonaciju i naglasak, i svaki dubrovački umlaut, ne prelazeći nikad i ničim tu tanku granicu prema karikaturi, koja bi sve mogla razblažiti, razmlačiti i obljutaviti, taman po mjeri onih koji su tako vični zaboravu, ali i sveznanju onoga što nisu čitali, vidjeli, čuli. U jednom naoko nevažnom, ceremonijalnom nastupu, koji neće biti spomenut ni u jednoj njezinoj biografiji, i neće ga biti ni kada jednom neki marljiv student, vjerojatno izvan Hrvatske, bude za diplomski rad sastavljao podrobnu teatrografiju Nataše Dangubić, odigrala je, a prethodno i napisala, nešto važno. Na kraju je navela prisutne da izgovaraju te čuvene dvostruko rimovane dvanaesterce iz završnog pjevanja “Dubravke”. Micala je usnama i kao u crkvi sricala svečana tribina, na kojoj je samo Zimi bilo malo neugodno. Devedeset i pet je godina otkako je u Zagrebu po prvi put, u Strozzijevoj režiji, izvedeno Gotovčevo uglazbljenje Gundulićeve himne, devedeset otkako je prvi put izvedeno u Dubrovniku, sedamdeset otkako se svake godine izvodi kao himna Dubrovačkih ljetnih igara.
