S Natašom Govedić, kazališnom kritičarkom, teatrologinjom, profesoricom na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i aktivistkinjom, razgovaramo o dvjema njezinim nedavno objavljenim knjigama zanimljivih naslova, ‘Kako zavoljeti morskog psa?’ i ‘Veličanstveno ništa: dramaturgije depresije’.
Zanimalo me pisati protiv popularne psihologije koja nastoji ušutkati glas gubitka pod sintagmom ‘pozitivnog mišljenja’. Sve mora ići lako, kao da nam u odnosima trebaju batleri, a ne jednako zaribane osobe kakve smo i mi sami
Koji je bio vaš motiv, nakon sijaset teatroloških knjiga, da napišete ‘Kako zavoljeti morskog psa?’, jedan vrlo intimistički roman?
Ne bih ja to nikad napisala da Muza ne dolazi naoružana do zuba. Pišeš jer moraš. A sad, kamo pripada taj roman: mislim istoj tradiciji kojoj pripada i ‘Skica za drugi život’ Mirka Kovača ili ‘Blijeda vatra’ Vladimira Nabokova. Prozno pripovijedanje shvaćam kao inkluzivno, slobodno kretanje u svim smjerovima: i novelom i lirikom i dramom i proznom esejistikom i basnom i bajkom i filozofskom glosom. Proza se podatno podlaže pod sve oblike diskurzivnosti, ali onda ih žestoko iznutra propituje i problematizira. Već je Cervantes u ‘Don Quijoteu’ namjerno ismijao ladice književnosti. Krše ih na razne načine i Nietzsche i Borges – i Diderot i David Foster Wallace – i lirski jezgrovit Wittgenstein i antiratni filozof Krleža. Proza radi na slomu rigidnih diskurzivnih kategorija, zato je tako plodna i primamljiva. Zato je intimnost u njoj i moguća: nema ‘prekršaja’.
Otpornost ljudskih veza
Sastavljen od dramskih sekvenci, intimnih monologa, fleševa misli, filozofskih refleksija i likovnih fantazija, vaš roman kao da nam je dao novi pogled na književnost…
Stil mora biti eksperiment. Pa nećemo valjda igrati po namještenim rezultatima.
Također, vaši dosadašnji tekstovi i knjige, osim teatroloških, bili su posvećeni nekoj vrsti društvenog liječenja ljudi, djece i odraslih, s toplinom, nježnošću i pruženom rukom. Sada je pred nama knjiga o dramatičnom raskidu jednog prijateljstva.
I ovo je knjiga o dijalogu, možda najdubljem koji možemo voditi, a koji dolazi nakon što je netko s nama prestao razgovarati; zašutio kao riba. Zato to nipošto nije samo roman o raskidu jednog prijateljstva, nego i o tome zašto sklapamo nešto tako beskorisno, krhko, zaigrano, nezaštićeno i nečuveno povjerljivo kao što je prijateljski odnos. Da se vratimo srodnoj literaturi: nije prijateljstvo Gilgameša i Enkidua ‘stalo’ kad je Enkidu poginuo. Naprotiv, u točki sloma zbog prijateljeve smrti počinje najvažniji dio te stare priče. Ona ima mnogo mutacija, ali u korijenu svih ljudskih odnosa je uvijek nesračunata otvorenost, povjerenje, dijeljenje kruha. Roditelji ne prestaju voljeti svoju djecu kad im se odsele u Irsku. Izbjeglice nikad ne gube prijateljstvo s tri ulice i dva stabla koja su ostavili iza sebe. To je, dakle, roman o otpornosti ljudskih veza na različite katastrofe, roman o radu s gubitkom, a ne roman o kraju igre. Zanimalo me pisati protiv popularne psihologije koja nastoji ušutkati glas gubitka pod sintagmom ‘pozitivnog mišljenja’, pa sve što stvara žešću i samim time produktivnu krizu, neki rast kroz težinu međusobne razlike, proglašava suvišnim ili čak ‘toksičnim’. Sve mora ići lako, bez zapinjanja, kao da nam u odnosima trebaju batleri, a ne jednako zaribane osobe kakve smo i mi sami. Smiješne li ideje. Porod isto poprilično boli, ali nećemo ga zato proglasiti ‘toksičnim’.
Pripremajući jedan od svojih scenskih projekata, glumica Nataša Lušetić rekla je kako se svjetske kataklizme, politički animoziteti, ratovi između država i krvoprolića mogu svesti na kompleksan odnos između dvoje ljudi. Pripada li i prijateljstvo toj ratnoj zoni?
Slažem se s Natašom Lušetić. Raspravu o političnosti prijateljstva kao temeljne molekule naše socijalnosti možemo pratiti od Aristotela do Derride, pri čemu je Derridina knjiga ‘Politike prijateljstva’ oko toga vrlo kritička i trezvena, no zato sljedeća njegova knjiga o prijateljstvu, naslovljena ‘Za Strasbourg’, dijaloški propituje koliko su čak i međusobna razočaranja važan dio prijateljske, koliko i filozofske tradicije. Nisam o tome, doduše, mislila dok sam pisala ‘Morskog psa’ jer roman nije teorijska knjiga. Ali mislila sam o tome da će čak i najbolji prijatelj možda ponekad pucati u tebe, zato što čovjek može biti toliko duboko u ratu sa samim sobom da će pucati po svima. Mislim i da taj rat isto treba razumjeti, a ne ga proglasiti krajem svijeta, krajem komunikacije. Rat je vrsta jezika. Čak i u prijateljstvu.
Prijateljstvo je vrsta ljubavi koju ne podržava nijedna socijalna institucija: erotska ljubav ima okvir partnerske zajednice koja se i pred zakonom smatra validnom, dok je prijateljstvo slobodno povezivanje izvan i mimo institucionalnih okvira
Roman se zove ‘Kako zavoljeti morskog psa?’ Zvuči kao turoban opis jednog prijateljstva?
Prijateljstvo je samo po sebi nemoguć zadatak jer ono najbolje i najgore u nama nije ‘pripitomivo’, a nije do kraja ni prenosivo. Ne možemo nekome reći sve što želimo, a ljudski nam treba da kažemo baš sve. U smislu: ono najbitnije, najskrovitije, najvedrije, najtamnije. Prijateljstvo je, osim toga, vrsta ljubavi koju ne podržava nijedna socijalna institucija: erotska ljubav ima okvir partnerske zajednice koja se i pred zakonom smatra validnom, dok je prijateljstvo slobodno povezivanje izvan i mimo institucionalnih okvira. Osim toga, svaka ljubav, pa tako i prijateljska, ostaje traumatski izvan naše emocionalne kontrole. I mislim da zato o ljubavi, pod čime mislim i na erotsku ljubav i na prijateljsku ljubav, pa i na roditeljsku ljubav, za mene nije točno pisati iz pozicije ‘sveznajućeg pripovjedača’. Linearne i zaokružene priče su jedan oblik simboličkog sedativa, koji nam je nesumnjivo potreban (zato postoji žanr) i posve je izvjesno da čitatelj ima želju za sveznajućim pripovjedačem i želju da bude nekamo vođen. Ali to ne pali kad je prijateljstvo u pitanju, kao što ne pali ni kad govorimo o ljubavi. Odatle naslov romana, koji možemo i ovako preformulirati: ‘Kako zavoljeti voljenje, kad se ono prije objavljuje kao morski pas, nego kao pas na lancu?’ Pitanje ostaje otvoreno.
Vaša junakinja, koja prijateljstvo na kraju napušta, zove se Ofelija, kao u ‘Hamletu’ – zašto?
Ofelija je u literarnoj tradiciji zapravo izbjeglica iz Shakespeareova ‘Hamleta’. Tehnički, ona se utopi u ‘Hamletu’, ali u povijesti književnosti i povijesti slikarstva ispliva i postaje protagonistica brojnih slika i kasnijih novih priča. O tome pišem u teorijskoj knjizi ‘Veličanstveno ništa: dramaturgije depresije’.
U romanu ‘Kako zavoljeti morskog psa?’ postoje samo dvije junakinje: Ofelija i Kasai. Kasai ne vjeruje u granice, obožava ih kršiti. A Ofelija je od djetinjstva obilježena rigidnim granicama, zatvorenošću, dubokom melankolijom i humorom juga, kao i radikalnom usamljenošću, izoliranošću i maskom nedostupnosti. Svatko od nas je i osoba i lik. Neki filmski i književni likovi nas zaposjedaju jer su vrlo istinito napisani, toliko aktualno da se u njima možemo izgubiti. Osjećaj poništenosti ili ofelijanstvo svakako izaziva jake čitateljske identifikacije i kad je moj tekst u pitanju. Pa i Hana Lukas Midžić, koja je napravila grafičku mapu za moj roman, također se identificirala s Ofelijom iz teksta. Njezina grafička mapa zove se ‘Ofelijin herbarij’. To znači da Ofelija kao vrsta svijesti s nama ima mnoge nedovršene poslove. Definitivno nije ‘svela račune’ s civilizacijom kojoj pripada. Nisu je uspjeli pretvoriti u mrtvu, šutljivu ribu. Mislim da je to ujedno i feministički aspekt romana.
Kakvo je to današnje društvo u kojem se, generalno rečeno, prijateljstvo iz zaštićenog kuta intime preselilo u prostor društvenih mreža i u svijet spektakla?
Emocionalno, isto kao i u vrijeme ‘Gilgameša’. Društvene mreže su alatke koje omogućavaju nove oblike humora, nove oblike nadzora, kratke forme cvatu, malo gubimo na gramatičnosti jezika, ali ne gubimo na lucidnosti i nipošto se ne bih vratila u vrijeme prije interneta. Ono što se ne mijenja je potreba da boravimo ‘jedni u drugima’ i da izdržimo rad na nuklearnim jezgrama afekata. Politički je zanimljivo da tek u posljednjih desetak godina imamo romane o velikim ženskim prijateljstvima, autorica kao što su Elena Ferrante, Lana Bastašić ili Zadie Smith; prije smo čitali samo o Ahileju i Patroklu, o Don Quijoteu i Sanchu Pansi, o Tolkienu i Lewisu. Znači da se politički okviri mijenjaju nabolje, unatoč svoj našoj dnevnoj apokaliptici, jer danas pišemo i o velikim, formativnim, neuništivim ženskim prijateljstvima.
Što je vama važno, što je vaša najdublja lirika, o tome govorite i u knjizi, kad je prijateljstvo u pitanju?
Svi koje volimo imaju svoje psihoze, svoja potpuno iracionalna i destruktivna ponašanja, ali nisu zbog toga manje vrijedni prihvaćanja.
Druga vaša nedavna knjiga zove se ‘Veličanstveno ništa’ i tiče se osobne i društvene analize depresije. U knjizi ste spomenuli depresiju kao najveću kritiku zapadne civilizacije i kao neku vrstu pasivne revolucije. Koliko danas čitava armija depresivnih ima šanse za bilo kakvu afirmativnu promjenu?
Kad su Arthuru Milleru dva psihijatra napisala u ‘New York Timesu’ da je njegov lik Willy Loman u ‘Smrti trgovačkog putnika’ ustvari ‘samo depresivan’ i da ga ‘jednostavno treba staviti na Prozac’, Miller im je odgovorio da je zbilja žalosno ljudima prepisivati antidepresive, umjesto da se borimo za promjenu sustava koji nas politički melje i poništava. I to je i dalje ostao problem psi-profesija, kako psihologije tako i psihijatrije: strahovito se boje svoje i naše političnosti. Srećom, danas postoji i obimna analitička kritika lažne apolitičnosti psi-profesija.
Isto je tako izvjesno i da aktivne revolucije nisu uspjele promijeniti sustav nasilja. Pretvorile su se u nove režime ljudskog ugnjetavanja i stradanja. Revolucionarni idealizam, dakle, može biti jednako surov koliko je i desna rigidnost stavova. Zato je važno baviti se depresijom kao epistemom, vrstom spoznaje koja priznaje povredu i tjera nas da se pitamo zašto se osjećamo izdano, neshvaćeno, nevidljivo, poništeno. Mislim da ako u depresiji prepoznamo vrstu štrajka, onda već počinjemo prepoznavati njezinu političnost, koja je ogromna. Ako je tretiramo samo kao ‘bolest’ – napominjem da je danas čak ni Svjetska zdravstvena organizacija ne tretira kao bolest – onda opet upadamo u mitologizaciju traume. Tim više jer i medicina danas smatra da depresija nije ni nasljedni ni kemijski uvjetovan poremećaj, već izrazito socijalna, multifaktorska reakcija na okoliš.
Arogancija ljevice
Politički, stranke i pokreti, na lokalnoj i svjetskoj razini, koji u svojim nastojanjima insistiraju na društvenoj solidarnosti, liječenju i pomoći, na niskoj su cijeni?
Kapitalizam je vrsta poretka u kojoj je sve srozano na niske cijene i sve što se uopće prodaje, prodaje se jer je plasirano po daleko preniskoj cijeni, cijeni koja nije adekvatna trudu uloženom u neki rad. Treba, dakle, raditi na skupim stvarima: solidarnosti, vrednovanju ljudskog rada, učenja, brižnosti, odgovornosti.
Ono što na drugom kraju tih društvenih lomova vidimo su politički osvetnici, riječ je o desnici, koji samo čekaju svoj trenutak.
Da, zato što je ljevica dugo bila previše arogantna da se bavi ‘malim čovjekom’ kao ravnopravnim sugovornikom. I bome je platila vrlo, vrlo visoku cijenu za svoju aroganciju: ljudi joj ne vjeruju.
Dva kata niže, promatrano iz prostora metafizičkog: Zašto je ljudska duša depresivna?
Kako veli moto portala Peščanik: ‘Ako vam je dobro, ONDA NIŠTA.’ Metafizički, nismo toliko glupi da bismo se pretvarali da je sve u najboljem redu.
Što umjetnost ima za reći u vezi borbe protiv depresije?
Umjetnost je jedna od rijetkih zona ljudskog djelovanja koja se ne boji depresije, a ne boji se ni ekstremnih emocija, ne boji se ljudske ‘ludosti’ i ljudske autodestruktivnosti. I zato je, vjerujem, zbilja revolucionarna. I kao tragedija i kao komedija i kao groteska i kao satira, umjetnost je naša glavna civilizacijska alkemičarka. Pritom umjetnost nije ‘terapija’ u značenju brisanja pamćenja o traumi, nego upravo obrnuto: pristanka da prođemo kroz tuđe i svoje paklove. U rajevima je ionako samo reklamna industrija.
Kakav su trag ove knjige dramatičnih tema na kraju ostavile u vama?
Dubok. Kanim dalje raditi s temom psihoza, koje su jako bitan dio obiju knjiga. Zanima me i fikcionalnost psihoza i psihotičnost fikcionalnosti. Mislim da je mašta ono najstvarnije što posjedujemo. Da nije, ne bi mogla oblikovati stvarnost.
portalnovosti
