Itekako ima pravo mađarski premijer Viktor Orbán u replici proturuskim ratnim huškačima u SAD/EU/NATO-u, da se „mir u Ukrajini ne može postići iz udobnih/unosnih fotelja u Bruxellesu“.
Itekako ima pravo mađarski premijer Viktor Orbán u replici proturuskim ratnim huškačima u SAD/EU/NATO-u – izravnim krivcima s Volodimirom Zelenskim za cca milijun mrtvih i ranjenih vojnika i civila na objema stranama u više od dvije godine ukrajinskog rata – da se „mir u Ukrajini ne može postići iz udobnih/unosnih fotelja u Bruxellesu“. Ni summitima NATO-a tipa onog neki dan u Washingtonu. Kojemu je cilj bio ne samo verbalno napuniti zapadni bankomat za neograničenu korupcijsko-vojnu potrošnju kijevskoga marionetskog režima – Zelenski niti ne pomišlja na redovne demokratske izbore za koje je rok već prošao, sic transit) prije no što vjerojatno Donald John Trump 5. studenoga pobijedi dementnog, izgubljenog u prostoru i vremenu Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr. na američkimpredsjedničkim izborima već i resetirati američku udarnu vojnu šaku radi operativne uloge u „obrani“ imperijalnih interesa SAD-a u Aziji. Naravno, protiv Kine i Sjeverne Koreje, ali i svake moguće im saveznice na Indopacifiku koja bi podržala dvije – uz Rusku Federaciju, dakako – „najtoksičnije autokracije na svijetu“ koje „agresivno uništavaju“ zapadne tzv. demokratske vrijednosti i naš način života.
Htjeli ste rat, ne mir i sigurnost – pa imate rat!? U kojemu, naravno, ne postoji čak ni Pirova pobjeda, jer jednostavno nema niti može biti pobjednikaNaravno da to nije istina, jer tzv. kolijevke zapadne demokracije – SAD, Velika Britanija, EU-zemlje tzv. prve brzine, injsl. – aktualno prakticiraju najgrublja kršenja ljudskih prava i sloboda vlastitih građana, rasizam i ksenofobiju prema migrantima, etc. te imperijalnim ratnim huškaštvom (u Ukrajini, Palestini i šire) guraju Kuglu preko ruba nuklearnog uništenja. Kapitalističkom pohlepom šake „vlasnika“ 85 posto svjetskog bogatstva za profitima po svaku cijenu, Plavi planet zamire u klimatskom škripcu iz kojeg jamačno više nije moguć izlazak bez strašnih posljedica. Nikakve tzv. autokracije i tzv. demokracije ne drže giljotinu nad čovječanstvom, ratom i mirom u svijetu, koliko je posrijedi pitanje nadmetanja globalnih ekonomskih, geostrateških i vojnih utjecaja u svijetu koji se brže mijenja no što su to njegovi ključni vođe u stanju pojmiti. No što je razum kadar globalno suzbiti tsunami nerazuma opasnih namjera?
Orbánovo tzv. mirotvorno soliranje netom što je Mađarska preuzela na šest mjeseci predsjedanje Vijećem EU-a – iznenadni posjet Kijevu, pa u nastavku još iznenadniji Moskvi i Pekingu, kasnije i jamačno budućem američkom predsjedniku Donaldu Johnu Trumpu n njegovu posjedu na Floridi – pokazalo je kako proamerički tzv. kolektivni Zapad jedno govori, drugo misli i treće čini. Licemjerje na entu. A njegov autsajderski tzv. CRO mali od kužine, ne odveć poametan kada su posrijedi tzv. prava strana povijesti, privrženost međunarodnoj pravdi, ljudskim pravima i slobodama, humanosti i mirotvorstvu cupka tim bespućem uvjeren da je nekomu važan i potreban. Sic transit. Javna je tajna da je činovničko sljeme EU-a prilično strahovalo od toga kako će se tih šest mjeseci ponašati mađarska „bijela vrana“ iz eurounijskog jata u odnosu na (prijateljsku) Rusiju i ukrajinski rat. I sad, nakon što je Orbán produžio iz Kijeva u Moskvu, pa u Peking, Bruxelles je hitro pobrzao javiti da „mađarski premijer nije bio ovlašten govoriti u ime EU-a“, što ovaj nije nigdje ni rekao, ali…
U Njemačkoj je došlo do oštrih reagiranja političke, ali i najšire javnosti zbog ugovora režima kancelara Olafa Scholza i SAD-a o ponovnom stacioniranju američkih krstarećih raketa u Njemačkoj kao „zaštitne mjere zastrašivanja/odvraćanja“Što to znači? Izrijekom samo to da Unija ni nakon dijela administrativnih promjena u vodstvu tzv. europske obitelji i izbornog šoka u Francuskoj i dalje nije zainteresirana za mir u Ukrajini. Mađar jest u Kijevu predložio Zelenskom da promijeni svoju neprihvatljivu „pregovaračku“ agendu, ako uistinu želi mir i prekinuti daljnje pogibelji i razaranja domova Ukrajinaca. Umjesto, je li, ultimatuma kijevskog režima Moskvi o tomu da ruska vojska smjesta napusti svaki pedalj ukrajinskog tla, uključivo poluotok Krim, pa će onda možebitno uslijediti pregovori, Orbán je Zelenskom bio predložio obrnuto: smjesta prekid vatre s obiju strana, pa pregovori o trajnom rješenju prihvatljivu objema zaraćenim stranama. Taj prijedlog nije neprihvatljiv ni službenoj Moskvi niti Orbánovu pekinškom domaćinu Xiju Jinpingu, ali itekako jest proameričkom tzv. kolektivnom Zapadu. Pa onda – „logikom“ slabljenja Rusije do projektiranog uništenja – mora biti i ancilama u Kijevu. Kakav vražji mir, hoćemo rat, i on se mora nastaviti, pače – intenzivirati. Do posljednjeg Ukrajinca!?
Glede&unatoč, CRO je vladu i njezine gazde u Bruxellesu i Washingtonu zgrozilo to da predsjednik RH Zoran Milanović nije na koncu dvodnevnog NATO-ova summita potpisao Sporazum o pomoći Ukrajini, predstavljen u Washingtonu kao inicijativu proameričke skupine G-7 i koji su prihvatile 23 od 32 zemlje članice NATO-a. RH je time ostao na strani Mađarske, Slovačke, Bugarske, Turske, Grčke… Ured predsjednika RH je novinare uputio neka se o tomu obrate vladi i napomenuo kako o tom sporazumu „nije bilo riječi na sastancima kojima ne nazočio predsjednik Milanović“. Ministar pak vanjske i europske politike (koju RH zapravo nema) Gordan Grlić-Radman nije krio bijes zbog toga što RH neće sudjelovati u pomoći Ukrajini i poslijeratnoj obnovi: „Naravno da se i SAD i svi čude. Ako se vidi što smo sve učinili za Ukrajinu, cijela vlada, jasno je da je problem u predsjedniku RH. On od samog početka smatra da bi se Hrvatska valjda trebala držati neutralno. Hrvatska vlada je prisutna, a to što predsjednik svojim nesudjelovanjem i takvim odnosom/ponašanjem reputacijski šteti, državi ne ide u prilog“.
Kina, potpisnica nedavno strateškog sporazuma s Rusijom i uključena neki dan u nuklearne vojne vježbe s ruskom vojskom u Bjelorusiji, imala je i svoj mirovni plan za Ukrajinu, ali je na proameričkom tzv. kolektivnom Zapadu i u Kijevu odbijen s indignacijom. Odbijen je i mirovni plan više afričkih zemalja, kao i svaka takva inicijativa izvan kruga ratnohuškačkih zemalja bilo na Starom kontinentu ili drugdje u mirotvornom svijetu. Ratni i ekstremno proturuski gard proamričkoga tzv. kolektivnog Zapada sada je osobito došao do izražaja i na NATO-ovu dvodnevno summitu u SAD-u, gdje se Volodimir Zelenski kobno osramotio osobitom neosjetljivošću za tragediju svog naroda i zemlje čiji gradovi i resursi nestaju u plamenu, dimu i bojnim otrovima najtoksičnije vrsti. Dok je primjetno, je li, svršavao zbog licemjernoga ratnohuškačkog tapšanja po ramenu – ne umiru Ameri pod kišom ruskih krstarećih projektila i ukrajinske sofisticirane ubilačke tehnike sa zapadnim prstom na okidaču, sic transit – Zelenski je grmio s washingtonske govornice: „Želim jamstva za prijem Ukrajine u NATO i želim još novčane pomoći i oružja za gađanje ciljeva duboko u Rusiji!“
Ratni interesi SAD-a se svode na samo jedno: pokoriti i megakorporativno zagospodariti tzv. najunosnijom nekretninom na svijetu, RusijimDementni i izgubljen u prostoru još nekoliko mjeseci predsjednik SAD-a Joe Biden je – svjestan sada što je izgovorio ili ne, nije važno – najavio je skoru isporuku Kijevu pet najsuvremenijih protuzračnih sustava Patriot, što će ih navodno osigurati SAD, Njemačka, Nizozemska, Rumunjska i Italija. Isporuka američkih borbenih aviona F-16 više nije u pitanju, a prve takve letjelice navodno će ovih dana isporučiti Danska i Nizozemska i odmah će djelovati nad Ukrajinom. Istodobno, ta će zemlja dobiti još 40 milijardâ dolara zapadne pomoći. „Rusija se pojačano naoružava uz pomoć Kine, Sjeverne Koreje i Irana, pa NATO mora tomu parirati, dugoročno pokazati svoju nadmoć“, rekao je Joe Biden, inzistirajući na povećanom financiranju „obrane“ članica Alijanse budući da ih samo 23 od 32 izdvaja minimalnih najmanje dva posto BDP-a; RH 1,9 posto.
„Ovo u Ukrajini nije samo rat koji će se nastaviti, nego sukob civilizacija“, huntingtovski je pametovao šef SOA-e na odlasku Daniel Markić. Taj član, je li, raskošno-rastrošno brojna izaslanstva – čak s nekim suprugama i gradonačelnikom Bjelovara Darijom Hrebakom, HDZ-ovim tzv. žetončićem u vladajućoj većini, sic transit! – u pratnji predsjednika RH Zorana Milanovića, koji jedini u ime RH ima razloga nazočiti summitu NATO-a na najvišoj diplomatskoj razini, iskazao se načitanim pobornikom nakaradne, moglo bi se reći i rasističke teorije Samuela Phillipsa Huntingtona.
Taj je američki politolog 1996. godine člankom „Sukob civilizacija“, koji je proširio u knjigu „Sukob civilizacija i prepravljanje svjetskog poretka“ (Civilizations and the Remaking of World Order), kritički reagirao na tada vrlo popularnu tezu baltimorskog profesora političke ekonomije Francisa Fukuyame o kraju povijesti. Huntington dijeli Kuglu na šest tzv. glavnih civilizacija – zapadni svijet, Latinska Amerika, pravoslavni svijet, istočni (budističke zemlje istočne i jugoistočne Azije, sinsfera, tj. države pod kineskim kulturnim utjecajem, indosfera, tj. zemlje pod indijskim utjecajem i Japan kao specifična civilizacija), islamski svijet te civilizacije subsaharske Afrije – ali i tzv. usamljene (Izrael na Bliskom istoku, Etiopija kao kršćanska oaza u Africi) i podijeljene zemlje s različitim civilizacijama (npr. Ukrajina, dio pripada zapadnom, a dio pravoslavnom svijetu). Kao glavna žarišta poslijehladnoratovskih sukoba, Huntington smatra upravo dodirna područja različitih civilizacija.
Taj politolog tvrdi da će sukobi eskalirati baš među ključnim zemljama pojedinih civilizacija, što je na Zapadu šire primljeno srcu i umu nakon navodno Al-Qaedina atentata na newyorške „Blizance“ WTC-a 11. rujna 2001., ali i kritički srezano među multikulturalističkim aktivistima, ali i političarima koji ne misle da je globalno produktivno graditi tzv. novi svjetski poredak na identitetsko-civilizacijskim razlikama. Jer, te razlike su neusporedivo manje i nevažnije od globalnoga, zajedničkog interesa za mirom, sigurnošću i napretkom na osnovi razumijevanja, dogovora, suradnje i međusobnog povjerenja u zajedničkomu planetarnom domu. U kojemu ima i mora biti mjesta za sve ljude sa svim njihovim posebnim i zajedničkim potrebama, afinitetima i željama.
Identitetsko-civilizacijske, je li, razlike suštinski nisu niti bi ikad ikomu igdje smjele biti izlikom za neprijateljstva ili, nedajbože, ratove kakav se već dvije godine i kusur vodi u Ukrajini i blizu godine izraelski genocid u Palestini, gdje neodgovorni/nesavjesni vođe huntingtovskoga zapadnog svijeta (SAD/EU/NATO s tzv. saveznicima/partnerima) i pravoslavnog svijeta (Rusija s Bjelorusijom i azijskim simpatizerima) vode glavnu riječ i bjesomučno udaraju u ratnohuškačke bubnjeve.
Nema veze što u Ukrajini ljudi umiru kao muhe i cijeli gradski blokovi nestaju u ratnom užasu, a izraelski genocid nad arapskim starosjediocima u Palestini – naočigled cijelog svijeta! – dnevno povećava broj od već cca 150.000 ubijenih i teško ranjenih civila, većinom žena i djece u dobi do 12 godina!? To je notorna blamaža civiliziranog svijeta potkraj prve četvrtine 21. stoljeća koji to nije kadar ili ne želi prekinuti, ali i jaki dokaz nevjerojatne UN-ove i impotencije globalne mirotvorne svijesti. Važno je da traje rat!? Da vojne industrije i Zapada i Istoka zadovoljno trljaju ruke i inkasiraj golu kešovinu? Da četiri bijesna jahača Apokalipse strahom, krizama, glađu, bolestima, migracijama (na nogama je već više od 100 milijuna nesretnih ljudi s tzv. globalnog Juga)… nasrću na budućnost ljudskog roda u njegovu jedinom domu.
Viktor Orbán i orbáni nisu svojom mirotvornom inicijativnom dobrodošli ni u Kijevu, ni u Bruxellesu, ni u Washingtonu niti igdje na proameričku tzv. kolektivnom Zapadu, jer na mir i sugurnost ljudi ne gledaju jednako – nečovjekoljubivo. I NATO-ov summit u Washingtonu je to potvrdio, tako da ni zadnji hlebinac ne treba imati iluzija o neodgovornosti aktualnih gospodara života i smrti, koji uporno peru svoju nečistu savjest lažnim deterdžentom o prijekoj potrebi ratovanja tzv. slobodnog svijeta za obranu demokratskih vrijednosti i našeg načina života od imperijalne agresije tzv. autokratskih režima u Ruskoj Federaciji, Kini, Sjevernoj Koreji i Iranu te „terorističkih skupina“ na njihovim financijsko-oružanim i polit-ideološkim jaslama. U tom je kontekstu – a što bi se drugo i moglo očekivati u aktualnoj konstelaciji međunarodnih odnosa!? – glatko je u Kijevu i na cijelom proameričkomu tzv. kolektivnom Zapadu odbijena i mirotvorna inicijativa za Ukrajinu indijskog premijera Narendre Modija, koji je u Beču kazao da su njegova zemlja i Austrija „spremne pružiti svu moguću potporu ne bi li se u Ukrajini uspostavilo mir i sigurnost. Gubitak nedužnih života je neprihvatlji bilo gdje da se događa“.
Ratnohuškačkoj su svijesti rat, razaranja, raseljavanje milijuna ljudi tek unosna investicija radi ekonomske i vojne dominacije u tzv. novomu svjetskom poretku. Mirotvorstvo i čovjekoljublje, suradnja i razumijevanje su ostavljeni aktivističkim idealistima i pjesnicima za ubijanje slobodnog vremena, ne kao agenda bez koje nema izgledne budućnosti svijeta i svake njegove jedinke. Orbán je u povodu posjeta Kini – ocijenjenog na proameričkomu tzv. kolektivnom Zapadu kao njegov „premijerski posjet“ – objavio da je najmnogoljudnija zemlja na svijetu „ključna za uspostavu mira u Ukrajini“. Doduše, za mir u Ukrajini ključni su SAD i Rusija, a svi drugi su manje-više statisti u toj predstavi bez obzira što mislili o sebi, uključivo Volodimira Zelenskog i njegov režim koji bespogovorno protiv Rusa odrađuju prljav posao za ekonomske interese proameričkoga tzv. kolektivnog Zapada. Ako treba, a SAD/EU/NATO sada i iz Washingtona poručuju da treba, dugoročno i do posljednjeg Ukrajinca!? Orbána nisu zbunile na summitu osude njegove mirotvorne misije Kijev-Moskva-Peking, dapače, vratio je kritičarima susretom na Floridi s najvjerojatnijim skorašnjim opet predsjednikom SAD-a Donaldom Trumpom, s kojim je razgovarao o miru u Ukrajini. Istodobno, turski je predsjednik Recep Tayyip Erdoğan poručio čelništvu Alijanse da za njegovu zemlju ne dolazi u obzir nikakva suradnja NATO-a s Izraelom. Glavnim saveznikom SAD-a na Bliskom istoku.
Ratni interesi SAD-a se svode na samo jedno, bez obzira na to tko će od tzv. partnera/suradnika i topovskog mesa na bojišnicama platiti koju cijenu: pokoriti i megakorporativno zagospodariti tzv. najunosnijom nekretninom na svijetu (dr. sc. Slavko Kulić), Rusijim. Pa ostatkom još nepokorenog svijeta. Volodimiru bi Zelenskom – najvećem krivcu za rat s Rusijom, jer ga je dopustio, a itekako mogao morao izbjeći – trebalo bi biti najviše stalo do mira i sigurnosti ljudi u već ratom uništenoj Ukrajini. I prvi je pozvan podržati svaku mirotvornu inicijativu ma otkud dolazila, a on se ponaša kao da dnevno ginu neki tuđi zli ljudi, razara se nečija tuđa zemlja i kao da mu je obećan Nobel za mir bude li što duže odgađao trenutak kada mora zašutjeti oružje. A hoće i mora jednom, ako ne prije!? Ako ne već zbog mirotvornih tzv. slobodnih strijrlaca izvan zaraćenih tabora, a ono zbog toga što tzv. novi svjetski poredak ne može funkcionirati bez Ruske Federacije i više od trećine Kugle koja joj ne želi biti neprijateljem, odnosno sa žilet-žicom, dugim cijevima i raketnim rampama na strogim granicama, je li, Huntingtonovih „identitetsko-civilizacijskih svjetova“.
Tako nije nikad funkcionirao, ma koliko su si to zamišljali hazarderi u pojedinim povijesnim razdobljima i vrlo loše skončali, pa naravno da neće ni u digitalnom tzv. globalnom selu kanadskog teoretičara filozofije medija Herberta Marshalla McLuhana. Stoga jezivo zvuči NATO-ov poklič s washingtonskog summita: „Hoćemo rat, ne mir i sigurnost u Ukrajini i svijetu!“ Ni Joe Biden – je li, ne baš zbog demencije i fizičke načetosti – washingtonski gazda Sjevernoatlantskog saveza niti itko iz Alijansina stada nije se ufao odgovoriti čemu služi resetiranje temeljnih NATO-ovih načela eda bi ta udarna američka vojna šaka bila spremna i za ratne intervencije na Indopacifiku. Jer, vidi vraga, tzv. autokracije Kine i Sjeverne Koreje, Irana… „opasno ugrožavaju slobodni svijet i demokratske vrijednosti“, pa… Ruku u vatru, ako CRO ministar obrane, ma tko bio, ne bi na Uncle Samov mig opet poslao poginuti nekog Josipa Briškog na drugi kraj svijeta, gdje niti je tko od tzv. običnog svijeta čuo za RH, niti ima štogod protiv balkanske miš-državice niti itko u Hrvatskoj može zdravorazumski pojmiti što je toliko sudbonosno za naciju da neki Ivan Anušić „ima pravo“ slati njihovu djecu tući se s kineskom vojskom ne bi li ju se spriječilo Peking zauzeti kineski otok Tajvan.
„NATO-ova deklaracija sa summita u Washingtonu puna je hladnoratovskog mentaliteta i ratoborne retorike, a sadržaj koji se odnosi na Kinu pun je provokacija, laži, huškanja i kleveta“, komentirao je glasnogovornik kineske misije pri EU neumjesne tvrdnje iz NATO-a da je „Kina postala odlučujući pokretač ruskih ratnih napora u Ukrajini“ te da „Peking nastavlja postavljati sustavne izazove Europi i sigurnosti“. „Kao što svi znamo“, tvrdi glasnogovornik, „Kina nije kreator krize u Ukrajini, a njezino je temeljno stajalište promicanje mirovnih pregovora i političkog rješenja. To je široko poznato i cijenjeno u međunarodnoj zajednici.“ No, kinesko je ministarstvo vanjskih poslova bilo još jasnije: „Snažno se protivimo tomu da NATO djeluje izvan svoje misije kao regionalnoga obrambenog saveza, da se ubacuje u azijsko-pacifičku regiju kako bi potaknuo sukob i suparništvo te narušio prosperitet i stabilnost na tom području.“ Inače, NATO je pozvao četiri zemlje iz te regije „razgovarati o zajedničkim sigurnosnim interesima na tom području“, pa… Sigurnost Europe na Indopacifiku!? Sic transit.
Američka glupost na entu. Baš kao i morska ideja Volodimira Zelenskog o tomu da Rusija (ipak?) sudjeluje na drugoj međunarodnoj konferenciji o Ukrajini netom prije predsjedničkih izbora u SAD-u 5. studenoga 2024., čiji će ishod možebitno promijeniti američku vanjsku politiku zamijeni li Trump Bidena. Na prvu konferenciju sredinom lipnja 2024. u Švicarskoj – na inicijativu Zelenskoga – Moskva nije bila pozvana, a pozvana Kina ju je ignorirala. Rusi su, objavilo je njihovo ministarstvo vanjskih poslova, glatko odbili sudjelovati u prozapadnom igrokazu, gdje im je namijenjena uloga optuženika pod isljedničkim reflektorom. „Taj bi se sastanak“, tvrdi zamjenik ministra Mihail Jurjevič Galužin, „opet fokusirao isključivo na prijedloge ukrajinskog predsjednika (= SAD-ove, op. a.) te bi se ignoriralo druge mirovne inicijative. Nama nisu prihvatljivi takvi ultimatumi i zato ne kanimo sudjelovati na toj drugoj konferenciji.“
Bivši pak ruski predsjednik Dmitrij Anatoljevič Medvjedev komentirao je NATO-ovo obraćanje na summitu u Washingtonu kako će, je li, „nastaviti podupirati Ukrajinu na njezinu nepovratnom putu ka punoj euroatlantskoj integraciji, uključivo članstvo u NATO-u“. Naime, kazao je, „zaključak je očit. Moramo učiniti sve da ‘nepovratni put’ Ukrajine u NATO završi nestankom ili Ukrajine ili NATO-a. Ili, još bolje – nestankom oboje.“ Javna je tajna da kremaljski politički i vojni vrh jednako smatraju tzv. specijalnu rusku vojnu operaciju za denacifikciju Ukrajine „životnom borbom Rusije sa Zapadom“. Desetljećima prije, polit-ideološki preparirana većinska američka javnost vidi u Rusiji svoga krvnog neprijatelja. Toj psihopatiji s obiju strana zasad nema lijeka. Medvjedev, je li, jamačno nikad nije čuo za velikosrpskog intelektualca Nikolu M. Stojanovića i njegovu genocidnu poruku Hrvatima – „do istrage naše ili vaše“ – koju je parafrazno odapeo ne samo sudionicima NATO-ova summita nego i cijelom Zapadu, pa…
Ako, dakle, SAD i NATO žele rat, ne mir i sigurnost – imat će rat. A što, ako ostali svijet ne želi rat!? Tko ga pita, vođe velikih i moćnih ga žele, jer ludo misle da će time biti još veći i moćniji. Brus će biti. Znakovito, Mađari su se na washingtonskom summitu suprotstavili tomu da se Ukrajinu primi u NATO jer bi to bilo kontraproduktivno, a još su žešće protiv toga da se Sjevernoatlantski savez, tzv. europski obrambeni blok, prepravlja u – protukineski blok. To je suluda, suicidna ideja dementnog Bidena, koji se sada u Washingtonu dodatno blamirao nesnalaženjem u prostoru i vremenu, mentalno se gubio. Zelenskog je javno pozdravio kao „ukrajinskog predsjednika Vladimira Putina“, a svoju zamjenicu pak Kamalu Devi Harris nazvao SAD-ovom „potpredsjednicom Trump“. Na presici je na završetku NATO-ova summita definitivno doveo u pitanje svoju sposobnost za drugi predsjednički mandat: molio je novinare da ga ne citiraju, miješao ljude i kontinente…
Je li SAD tako nisko pao da taj čovjek – hvali se kako je osam puta ovih dana posjetio specijalističku ordinaciju za liječenje Alzheimerove bolesti, i da je to dokaz njegova primjernoga fizičkog i mentalnog zdravlja! – smije voditi najmoćniju zemlju na svijetu i držati prst na nuklearnom okidaču!? I taj i takav Joe Biden – američki i ruski šef države jedini mogu zaustaviti rat u Ukrajini i jamčiti mir i sigurnost ostatku svijeta! – slaboumno viče s NATO-ove govornice: „SAD se ne može povući iz svijeta, neće odustati od svakovrsne potpore Ukrajini, novom industrijskom politikom među zapadnim zemljama povećat ćemo kapacitete Japana i Europe za proizvodnju vlastitog oružja i nemam razloga razgovarati s Putinom dok ne promijeni svoje ponašanje. Snažan NATO je ključan za američku sigurnost“. Rat, rat, i dalje rat, ne i nikako mir!? Izrijekom, najvidljiviji su ratnohuškački predstavnici NATO-ovih zemalja tzv. prve brzine zborno osudili Orbánovu mirotvornu inicijativu za Ukrajinu i njegovo hodočašće u tom smislu od Kijeva preko Moskve do Pekinga. Indikativno? Itekako.
„Ukrajini prijeti opasnost da se ekonomski potpuno iscrpi i demografski uništi, pa moramo biti iskreni prema njima i ne obećavati što nismo kadri ispuniti“, komentirao je predsjednik RH Zoran Milanović zajedničku izjavu sudionika summita o potpori Kijevu za članstvo u NATO-u. „Govori se da je put Ukrajine prema NATO-u ireverzibilan, što treba shvatiti jako ozbiljno, jet to obavezuje. Živimo u opasno vrijeme u kojemu valja paziti na svaki potez i svaku riječ. Važno je održati dijalog s Moskvom, tu ne mislim samo na Putina, i zna se tko treba razgovarati s Rusima. To su Amerikanci. To se dogodilo prije desetak dana nakon onog incidenta na plaži u Sevastopolju (gdje su Ukrajinci zapadnim projektilom izazvali krvoproliće među kupačima, op. a.), i neke stvari su se promijenile. Bitan je odnos Moskve i Washingtona, a sve ostalo je dekor.“
Istodobno, u Njemačkoj je došlo do oštrih reagiranja političke, ali i najšire društvene javnosti zbog ugovora režima kancelara Olafa Scholza i SAD-a – pohvaljenog na washingtonskom summitu, sic transit – o ponovnom stacioniranju američkih krstarećih raketa u Njemačkoj kao „zaštitne mjere zastrašivanja/odvraćanja“ i preciznim dalekometnim sustavom. „Svakom tko se bavi obrambenim pitanjima“, kazao je Scholz, „ta dugo pripremana odluka nije iznenađenje.“ To je izravna SAD/NATO-ova prijetnja Ruskoj Federaciji i iz Njemačke: krstareći projektili tipa Tomahawk imaju domet veći od 2000 km, pa mogu dosegnuti i Moskvu, 1600 km od Njemačke . Uz Tomahawke je predviđeno postavljanje raketa zemlja-zrak tipa SM-6 i novorazvijenih supersoničnih projektila američke proizvodnje, kojem se sporazumu dviju država potpisanom na summitu protivi čak i Scholzova stranka SPD. Navodno je instaliranje tog oružja privremeno, sve dok ta i ostale veće države članice NATO-a ne razviju vlastite krstareće rakete.
„Ova akcija ponovo čini Njemačku metom mogućih napada“, ustvrdio je dopredsjednik tzv. radikalno desne političke stranke Alternative für Deutschland (AfD) Tino Shrupalla, jer bi NATO mogao tim oružjem napasti Rusiju već 2026. godine, što Moskva, naivno je očekivati, neće čekati skrštenih ruku. Naprotiv, ruski veleposlanik u Njemačkoj Sergej Genadijevič Nečajev upozorio je vladu u Berlinu da je to „destruktivan i opasan potez koji ne pridonosi sigurnosti ni Njemačke niti cijele Europe, a uzrokovat će daljnje napetosti, pojačati utrku u naoružanju i opasnost od nekontroliranog rata Rusije i NATO-a s nepopravljivim posljedicama“. Glasnogovornik ruskog predsjednika pak Dmitrij Sergejevič Peskov je bio još izravniji: „Rusija će učinkovito odgovoriti na prijetnju svojoj ssigurnosti iz Njemačke, jer Njemačka, SAD, Francuska i Velika Britanija izravno sudjeluju u sukobu u Ukrajini. Vraćaju se i svi atributi Hladnog rata. Sve se to poduzima ne bi li se osigurao strateški poraz Rusije na bojnom polju. Ovo nije razlog za pesimizam, naprotiv, to je razlog da se okupimo i iskoristimo sve svoje ogromne potencijale te ispunimo sve ciljeve u sklopu specijalne vojne operacije u Ukrajini“.
Odlazeći s mjesta glavnog tajnika NATO-a Jens Stoltenberg, kojega je Milanović napadno ignorirao u Wshingtonu za službenog rukovanja (drži ga tek nevažnim Bidenovim potrčkom/trbuhozborcem), „proslavio se“ notornom glupošću: „Američke krstareće rakete u Njemačkoj pokazuju SAD-ovu predanost NATO-u i europskoj sigurnosti“. Ako dođe do onoga stani-pa’ni, ta će se „sigurnost“ – neka si je izgubljen u prostoru i vremenu Biden nosi kući za nacionalnu uporabu! – realizirati nuklearnim sunčanicama nad Berlinom, Parizom, Londonom, Varšavom i inom proturuskom Europom, ali i Washingtonom. Baš kao i nad Moskvom i mnogima ruskim velikim gradovima…
Pa kad vučeš vraga za rep, prekasno je žaliti se kad te – nabodena na trozub – surva u užareni sumpor pakla. Više nema natrag, oprostite ili nismo znali. Htjeli ste rat, ne mir i sigurnost – pa imate rat!? U kojemu, naravno, ne postoji čak ni Pirova pobjeda, jer jednostavno nema niti može biti pobjednika.
