I opet isto, već mnogo puta ponovljeno, na Bliskom istoku, pa u glavama, srcima i riječima naših ljudi. I opet valja ponoviti nešto što je u različitim varijacijama toliko puta rečeno. Ubijanje civila i djece u Gazi, rušenje njihovih domova, protjerivanje iz kraja u kojemu ionako žive kao izbjeglice, stegnuti u najvećem koncentracijskom logoru na svijetu, manjem od otoka Krka, u kojemu je prije ovoga rata boravilo dva milijuna ljudi, zločin je bez presedana i ikakvog opravdanja, koji razdire savjest svijeta i svakoga od nas čini saučesnikom samo pod jednim uvjetom: da je zločin bez presedana i bez ikakvog opravdanja, koji razdire savjest svijeta i svakoga od nas čini saučesnikom kada ispaljuju rakete po izraelskim gradovima, ubijaju civile, žene i djecu, upadaju u omladinske klubove, masakriraju stotine mladih ljudi, otimaju djevojke, žene, djecu i muškarce kao taoce. Ako ovo drugo nije besprimjeren zločin, onda besprimjeren zločin ne može biti ni ono prvo. Ako ovome drugom nalazimo opravdanja (“Hamasov napad je gesta očajnih ljudi”, Željko Komšić, član Predsjedništva BiH) u prethodnim zbivanjima, u postupanju “druge strane”, u životnim uvjetima u kojima su živjeli ljudi koji su krenuli da ubijaju druge ljude, onda isto tako besprijekorna opravdanja možemo naći i onome prvom. Čija opravdanje više vrijede, koja su opravdanja moralno ispravnija? Sa stanovišta dnevno-političkih i egzistencijalnih oportuniteta, uvijek će više vrijediti opravdanja pobjedničke strane. Kako nema baš nikakve sumnje da će Izrael i u ovom ratu pobijediti, onda su izraelska opravdanja za zločine nad civilima, ubijanje djece, protjerivanje stanovništva Gaze nesumnjivo vrednija za kvalitet naših života i ispravnost naših moralnih figura. Međutim, kako vojna i politička pobjeda u naše vrijeme, a možda ni u bilo koje vrijeme, nije nužno pobjeda, i kako je simbolička i emocionalna moć stradanja i žrtve katkad veća i od vojne i političke pobjede, pogotovo u eri u kojoj nam je to stradanje neprestano pred očima, pobjednici će biti i oni čije je stradanje veće. A u to nema baš nikakve sumnje: veće će biti stradanje Palestinaca.
Između predstojeće pobjede, jedne izraelske, druge palestinske, jedne vojne i političke, druge mučeničke, preraspoređivat će se naš svijet. Službena Hrvatska, Hrvati – katolici i konvencionalna desnica, uključujući i većinu hrvatskih građana, kao i sve hrvatske političke snage, te većina Hrvata u Bosni i Hercegovini, slavit će predstojeću pobjedu Izraela, a proslava će biti tim rezolutnija što će izraelska strana u svom nastupu, vojnom i retoričkom, biti brutalnija. Sablasno su u hrvatskim ušima odzvonile riječi izraelskog ministra obrane Yoava Gallanta: “Borimo se protiv tih zvijeri i djelujemo u skladu s tim!” Pa ono: “Nema struje, nema hrane, nema vode, nema goriva!” U emisijama “Otvoreno” HRT-a nikoga tko bi ove riječi na bilo koji način problematizirao. Doživljeno je svojevrsno moralno oslobađanje, pri kojemu onima koji ga konzumiraju na umu nisu Palestinci u Gazi, nego oni u tim riječima vide svoje zamišljene neprijatelje, oni od Yoava Gallanta dobivaju odobrenje za ono što se zbiva u njihovim glavama i dušama, a možda i za ono što u budućnosti, makar i simbolično, kane učiniti.
Za to vrijeme u Sarajevu, u bošnjačkim medijima, na tamošnjim društvenomrežnim trgovima i među političarima, vlada uobičajeni konsenzus oko događaja na Bliskom istoku. Hamasov napad na Izrael, ubijanje i otmice stotina civila, raketiranje izraelskih gradova u bošnjačkim su medijima dočekani s distancom, kao da se to događa jako daleko, recimo onoliko daleko koliko im je nekoliko dana ranije daleko bilo azerbajdžansko protjerivanje ukupnog armenskog stanovništva iz Nagorno Karabaha, ali uz stanovite implicitne simpatije prema svim tim muslimanskim gazijama. Simpatije koja biva formulirana riječima Željka Komšića, koji nastupa kao neka vrsta radikalnog glasnogovornika: “Hamasov napad je gesta očajnih ljudi.” Komšić nije musliman, pa može reći i ono što bi se nezgodno moglo protumačiti izgovori li to musliman. Čim se prilike preokrenu, čim teror jednih bude prevladan terorom drugih, čim se opet Palestinci od onih koji čine zločine nad civilima pretvore u civile nad kojima zločine čini država Izrael, bošnjačko će društvo i vlasti u Sarajevu preći u fazu potpune identifikacije, dok će ono što se na početku zbivalo negdje daleko biti doživljeno kao masakr u vlastitoj avliji. Priču o gazijama zamijenit će priča o vječnim žrtvama, o muslimanskim mučenicima i o zavjeri Zapada, Amerike i svjetskog židovstva protiv svih muslimana svijeta. Gaza će se u toj pripovijesti pretvoriti u Bosnu, Bosna će se pretvoriti u Gazu. I nastupit će opet razdoblje potpune identifikacije, u kojemu će se izraelskog tlačitelja i neprijatelja prepoznavati u svojim srpskim i hrvatskim susjedima, onim iz prvoga bosanskog komšiluka, kao i u onima preko granice.
Identificiranje s palestinskom stranom, uvijek i pod svaku cijenu, u posljednjih pedesetak godina karakteristička je ljevičarska gesta – da upotrijebimo tu Komšićevu riječ. Tako je od vremena kada je, usred Hladnoga rata, Zapad stao na stranu Izraela, a SSSR je, s najvećim dijelom nesvrstanog svijeta, bezuvjetno podržao Palestince. Kako su se potom mijenjale okolnosti, a sve je jako dugo potrajalo, praćeno površnim pop-kulturnim ljevičarenjem i moralnom zabavom za dokonu čeljad koja ugodno živi i svaki rat joj je dovoljno daleko, tako se uvriježilo da radikalni ljevičari, uvjereni kosmopoliti, stižu na korak od antisemitizma, a da desničari, puni antisemitskih predrasuda, srčano podržavaju državu Izrael. Naročito je to tragikomično u našim zemljama, pogotovo u Hrvatskoj, među književnim i kulturnim ćevap-turistima, redom ljevičarima, na jednoj strani, i podržavateljima države Izrael koji negiraju Holokaust, na drugoj strani. Svaka nova krvavija na Bliskom istoku njima je povod za niz bizarnih navijačkih ispada. I sa svakom novom krvavijom na Bliskom istoku, oni postaju sve gori i opasniji u onome što nam je mnogo bliže od Bliskog istoka. Postaju sve jednostraniji, oslobođeni svake moralne odgovornosti.
Izraelski ministar obrane kao svoj upravo ostvareni ratni cilj objavljuje da je stanovnike Gaze ostavio bez struje, hrane i vode, a u svojim neprijateljima vidi zvijeri, nikako ljude. Kako bez struje, hrane i vode nije ostavio Hamas, nego dva milijuna civila, može se jedino zaključiti da ministar obrane u ta dva milijuna ljudi vidi svoje neprijatelje. Oni su mu prethodno dali za pravo da tako misli, jer su u golemoj većini na strani Hamasa. Vjerojatno zato što im ništa nije ni preostalo, nego da budu na strani Hamasa.
Hamas, pak, svoje neprijatelje ne nalazi u izraelskoj vojsci, policiji i državi, nego u svakom građaninu Izraela. Da nije tako, ne bi poubijali sve one ljude. Da nije tako, ne bi sve one koje nisu ubili uzimali kao taoce. Da nije tako, ne bi onako zlostavljali i ponižavali židovsku ženu, jer je u njihovoj vjeri zlostavljanje i ponižavanje tuđih žena tabu. Oni, međutim, u toj ženi vide zvijer, i u svim tim ubijenim i zatočenim Izraelcima vide životinje, nikako ljude. Tako prema njima i postupaju. Hamas, kojeg podržava golema većina stanovnika Gaze, svoje političke ciljeve deklarirao je tako da mogu biti ostvareni samo džihadom, nikako pregovorima. Zapad, pak, kao i država Izrael, Hamas smatra terorističkom organizacijom, s kojom ne može biti pregovora. Što ujedno znači da pregovora ne može biti s organizacijom koja prilično legitimno, premda ne i legalno, predstavlja dva milijuna ljudi. U takvoj situaciji biva logično da jedni u drugima mogu prepoznati samo zvijeri, nikako ljude. (Pritom, ne zanosite se da je Hamas isto što i ISIL. ISIL je predstavljao skupinu razbojnika, uzurpatora. Hamas predstavlja dva milijuna ljudi. Ti ljudi nisu Hamas, ali su za Hamas. Otprilike onako kako su Madžari za Orbana, pa i onako kako su Amerikanci za demokrate i republikance.)
Pripovijest o zvijerima nije opasna samo za Bliski istok. Pripovijest o zvijerima je infektivna, te se širi na nas. Protiv takve epidemije moguće se izboriti samo upornim i tvrdoglavim insistiranjem o neprimjerenosti masovnih zločina nad civilima. I kada te zločine provodi Hamas. I kada te zločine provodi država Izrael. S pokroviteljstvom ili bez pokroviteljstva Zapada. Protiv takve epidemije moguće se izboriti samo sviješću o tome da je nedostojna svaka navijačka pozicija tamo gdje se ubijaju ljudi, i gdje odavno više nema okupatora ni uzurpatora, nego su ljudi jedni drugima okupatori i uzurpatori. Navijanje u ratu na Bliskom istoku kolektivna je duševna bolest.
