Prava namjera Škorinih neistina, koje šire nepovjerenje i mržnju te duboko i trajno onečišćujući hrvatski politički krajolik, uvijek je samo jedna: zaustaviti ravnopravnu raspodjelu državnog novca te zagospodariti, ideološki dakako, njegovim izvorima i time ugušiti svaki drukčiji glas
Istina je da Miroslav Škoro pokazuje bizarno, katkad čak i morbidno neznanje o zagrebačkim komunalnim uslugama, ali to ne znači da nije opasno ono što zagovara. Možemo se kiselo namrštiti kada pretendent na položaj gradonačelnika ustvrdi kako na Mirogoju postoji “spalionica biootpada”, a bivša ministrica okoliša Mirela Holy na to uzvrati rečenicom: “Ako mislite da je krematorij spalionica otpada, onda postoji.” Možemo se snebivati kad Tomaševićev protukandidat iskazuje prezirno pomanjkanje interesa za organizaciju gradske uprave i gradske probleme, ali sve to nažalost ne znači da je Škoro tek gubitnik na kojega ne treba trošiti riječi. Dapače, ono što izgleda kao Škorino političko ludilo, jasan je politički program, i može se sažeti u dvije riječi: ukinuti demokraciju.
U drugome krugu izbora, Škorino natjecanje s Tomaševićem nije više od teorije zavjere kakvu protudemokratska radikalna desnica, u prilagođenim varijantama, rauba evo već i stotinu godina: “naši” politički protivnici “sišu” ili naš novac, ili sumnjive pare ljevičarsko-židovskih hulja, kako bi “nama” zajahale za vrat. Ta tvrdnja - koliko iluzorna toliko zavodljiva, koliko neistinita toliko utjecajna – u pozadini je svih Škorinih optužbi protiv Zeleno-lijeve koalicije, uključujući i ovu posljednju, od ponedjeljka, kako su Tomašević i platforma Možemo! iz zagrebačkog i državnog proračuna od 2003. do 2020. - zapazite izraz kojim se Škoro služi – “izvukli” 130 milijuna kuna.
Takvom interpretacijom Domovinski pokret sugerira najmanje četiri zloćudne političke neistine: prvu, da Zeleno-lijeva koalicija jedina koristi novčane proračunske izvore, što naravno nije točno; drugu, da nelegalno, ili polulegalno, “izvlači” novac, a ne da čini ono što čini: legalno se prijavljuje na natječaje, i do posljednje kune opravdava svaki trošak; treću, da ih financiraju anacionalni i protuhrvatski inozemni izvori, umjesto istih onih koji financiraju i vladu: fondovi EU; te četvrtu, da Zeleno-lijeva koalicija sve to čini kako bi naudila vlastitom gradu, vlastitoj zemlji, vlastitom narodu i vlastitim građanima.
Prava namjera tih neistina, koje šire nepovjerenje i mržnju te duboko i trajno onečišćujući hrvatski politički krajolik, uvijek je samo jedna: zaustaviti ravnopravnu raspodjelu državnog novca te zagospodariti, ideološki dakako, njegovim izvorima i time ugušiti svaki drukčiji glas; u krajnjem slučaju, državu, od regulatora koji stvara uvjete za ravnopravno postojanje svih svjetonazora, pretvoriti u nadzornika koji će određivati što se smije, a što se ne smije: u jednu riječ, kakvu-takvu parlamentarnu demokraciju koja služi osobnom ostvarivanju slobode svakoga njezinog člana, pretvoriti u autokraciju Lukašenkova tipa, u kojoj će se, ako treba, i tisuće ljudi pobacati u zatvore, e da bi jedina “prava” istina, i jedina “prava” ljubav prema svome narodu, nesmetano mogla ostati na vlasti.
Da, upravo je to politički cilj Miroslava Škore i Domovinskog pokreta – dokusuriti ovu slabašnu demokraciju, i pretvoriti je, kad-tad, u zagušljivi kabare u kojemu će pjevači lakih domotužnih nota konačno moći nesmetano navući crne kožne uniforme.
Dakako da takva ambicija djeluje groteskno u kampanji za gradonačelnika Zagreba. Ali, sjetimo se, ni dvije godine još nisu prošle otkako je isti taj Miroslav Škoro bio objavio kandidaturu za predsjednika Republike, u kojoj je najavio, ni manje ni više, nego upravo to: šlus s demokracijom! “Hrvatska treba predsjednika koji će biti oruđe naroda za odlučni zaokret. Hrvatska treba osnaženje ustavnog položaja predsjednika Republike. Zato sam odlučio da ću se kandidirati za predsjednika, a srž je mog programa savez s narodom nasuprot vladavini stranačkih elita i kompromisa sklopljenih daleko od očiju javnosti i volje biračkog tijela. Želim biti narodni predsjednik i samo ću vama polagati račune”, rekao je Škoro 23. lipnja 2019. u video poruci na Facebooku, kojom je najavio predsjedničku kandidaturu.
“Moj prvi predsjednički potez bit će upućivanje inicijative prema parlamentu za promjenu Ustava. Ako tu inicijativu potrebna većina ne prihvati, predložit ću predsjedniku Vlade raspisivanje ustavnog referenduma; ako on ne prihvati taj prijedlog, pozvat ću građane na skupljanje potpisa za provođenje referenduma”, najavio je Škoro. I, kao naročito važnu polugu svoje predsjedničke vlasti, iznio zahtjev za pravom da raspiše “zakonodavni referendum”, koji je definirao kao referendum na kojemu “narod” ima pravo ozakoniti zakon koji predloži predsjednik Republike – odnosno on, Miroslav Škoro.
Pa zamislite samo kakve bi se sve ljepote na tom referendumu mogle ozakoniti: od zabrane pobačaja i istospolnih brakova, preko ukidanja manjinskih samouprava i manjinskog prava glasa, pa sve do zabrane petokrake, pa i financiranja - a zašto ne i organiziranja? - “ljevičarskih” organizacija, pa, jednog dana, zašto ne, i zabrane prava glasa – pretjeranog, naravno – a potom i referendumskog usvajanja zakona kojim bi se pravo na kandidiranje za predsjednika Republike s dva mandata produžilo na, štajaznam, tri, četiri, pet mandata, šest, sedam, osam...
A opet, istina je: Škoro je sve izbore izgubio, a izgubit će i ove u nedjelju, pa mu preostaje još samo, kako netko reče, da raspiše referendum za pobjednika Dore, ili zavede diktaturu u nekom osječkom soliteru. Ali, ponavljamo, sve to ne znači da opasnosti nema: kampanjom u drugom krugu izbora za gradonačelnika Zagreba, Domovinski se pokret konačno - ovaj put posve programatski – potvrdio kao opasna, iracionalna desnica koja političku vlast ne shvaća kao priliku da kompromisima i ravnopravnim natjecanjem poboljša životne uvjete svakoga građanina države, uključujući tu i ultrasuvremenu borbu s izazovima antropocena, nego kao sredstvo dominacije jedne ideološke skupine nad svima drugima, što nije drugo nego beznadan povratak na politiku sile i afirmaciju nasilja mračnog dvadesetog stoljeća.
I zato, ako ima ikakve koristi od Škorine kampanje u drugome krugu, ona je u spoznaji da je opasna politika sumnjičenja, teorija zavjere i latentne mržnje, kakvu je totalitarna desnica dvadesetog stoljeća razvila do makabrične perfekcije, u Hrvatskoj i danas zabrinjavajuće živa. U sadašnjem političkom trenutku, utjeha je u tome da ta desnica očito ne može do vlasti. Svi međutim znamo da je Europa nepredvidiva, i da se uvijek u toplom pepelu njezine povijesti tamno žare prigušeni plamičci berlinskih lomača iz 1933, ili proljetnih paljevina iz proljeća i ljeta 1941. Utoliko nam može biti žao samo to da je ekipa iz Možemo! dobila premalo, a ne previše novca: jer, da su, recimo, proveli projekata za deset puta više od 130 milijuna kuna, možda bi u ovoj zemlji bilo više zelenila, više raznolikosti, više snošljivosti, i možda bi više ljudi moglo nazrijeti čudnovati refren što izbija iz Škorine političke ambicije: “Ne dirajte Lukašenka, tajnu želju u meni...”
