Branimir Glavaš osuđeni je ratni zločinac. Ratni zločinci su agresori koji su izvršili agresiju na humanost i, samim time, ne mogu biti heroji niti, da se poslužim uvriježenim pojmovnikom, branitelji. Političari desnice redom opravdavaju Glavaša, jučer je to učinio i Nikola Grmoja. Svi oni smatraju da se pobjednicima u ratu ne smije suditi jer se, navodno, pobjednici ne mogu ogriješiti o zakon. Zanimljiva je ta logika, nje su se držali i oni koji su pobijedili u Drugom svjetskom ratu, pa su posegnuli za masovnom odmazdom, primjerice na Križnom putu. Ja smatram da pobjeda nosi i moralnu obvezu, zato osuđujem svaki zločin neovisno o tome jesu li taj zločin, ako pogledamo arhivu presuda hrvatskih sudova, počinili Branimir Glavaš, Mirko Norac, Mihajlo Mišo Hrastov ili su ga, bez sudskih presuda, počinili pripadnici partizanske vojske.
Glavaš, zločinac a ne heroj
Svaki osuđeni ili neosuđeni ratni zločinac je agresor. Hrvatskim desničarima, ljubiteljima Glavaševe metode, ne smetaju zločini, oni su kivni zbog nelojalne konkurencije. Naime, Grmoja i ekipa su bijesni zbog toga što su oni protiv kojih se oni navodno bore već počinili ono što čine i njihovi – ubijaju bez milosti i s užitkom. No ne može se osuđivati partizanske zločine, a braniti one počinjene u uniformi Hrvatske vojske. Tko opravdava Glavaša, opravdava i Križni put. Ako pobjednici mogu raditi što požele, onda to načelo treba poštovati do kraja – to vrijedi i za pobjednike u Drugom svjetskom ratu. Ja, međutim, nisam pristaša toga načela, ja ga odbacujem jer osuđujem svaki zločin, pogotovo onaj koji se, perverznom vratolomijom, pokušava promovirati kao dio naših kolektivnih „dana ponosa i slave”.
Partizani su pobjednici u Drugom svjetskom ratu i niti jedan zločin to ne može promijeniti, baš kao što su branitelji pobjednici u Domovinskom ratu i to niti jedan zločinac ne može promijeniti. Partizani koji su počinili zločine, nisu pobjednici, oni su agresori, baš kao što su agresori i branitelji koji su posegnuli za zločinom. Povijesni događaji ne služe da ih unosimo u našu sadašnjost, moja sadašnjost nije sadašnjost ratova, niti jednog rata, pa tako ni Domovinskog rata, ali o svakom ratu donosim i iznosim sud. To što se društvo sustavno uvodi u nemoć sadašnjeg trenutka potenciranjem nostalgije za onim što se zbilo, prvenstveno svjedoči o nemoći i nezrelosti društva. U ratu ne postoji ništa veličanstveno. Nije moguće istovremeno izgrađivati mir i veličati rat. Rat je poziv na neprijateljstvo, mir je obveza i dužnost da se društvo uredi na principima pravednosti i morala. Ovo, naravno, ne znači zaborav.
Revizionisti i hrvatski Ustav
Kao ljudska bića dužni smo sjećati se onih koji su se u prošlosti, zbog pravde, suprotstavili agresorima. U Drugom svjetskom ratu nositelji pravde bili su pripadnici partizanskog pokreta, a tijekom Domovinskog rata to su bili branitelji. Ovo, uostalom, stoji i u svim našim dokumentima – u takvim okolnostima je osamostaljena Hrvatska, u takvim okolnostima je obranjena, u takvim okolnostima smo primljeni u Europsku uniju i u takvom duhu je nastao najzanemareniji i najprezreniji dokument, Hrvatski ustav. Zadatak naše generacije nije da se borimo za pobjede u prethodnim ratovima, to su učinili partizani i branitelji, naš zadatak je da nam suvremeni agresori ne okupiraju državu koja je u Drugom svjetskom ratu stvorena, a u Domovinskom ratu obranjena. Iza povijesnog revizionizma se krije agresija i to treba jasno reći, toga trebamo biti svjesni.
Revizionisti su agresori, agresori su i svi oni koji ratnim zločincima ljube ruke ili ih veličaju kao heroje, agresori su svi oni koji miru postavljaju uzor u ratu. Zbog svih tih agresora koji i danas Hrvatsku doživljavaju kao ratni plijen, namjerno je držeći u stisku korupcije, kako bi je mogli nekažnjeno pljačkati, pohvalno je što je u Zagrebu održan koncert partizanskih pjesama. Partizanske pjesme su u ono vrijeme bile slobodarske, one našem vremenu ne donose slobodu niti je mogu donijeti, ali sloboda našeg vremena raste svakim takvim koncertom jer je pokazatelj aktivnog otpora suvremenim agresorima koji našu sadašnjost pokušavaju pretvoriti u prostor za odlaganje povijesnog smeća.
Ustaštvo je nastalo kao sramotna fašistička ideologija, a danas je ustaštvo smeće, partizanski pokret je pokret otpora fašističkoj ideologiji, danas sjećanje na partizane otklanja povijesno smeće koje nas okružuje, guši i oduzima životni prostor.
