Interesi kapitala žele preusmjeriti klimatski pokret prema individualnim rješenjima. Međutim, papirne slamke i štedne sijalice neće spasiti planet: potreban nam je pokret koji će završiti sa sistemom koji ga uništava
Donedavno, glavni protuargumenti sa kojima su se suočavali aktivisti za zaštitu okoliša bili su protuargumenti poricatelja klimatskih promjena, tajno financiranih od strane industrije fosilnih goriva. Širile su se dezinformacije kako bi se sakrila teška istina, a znanost je bila žestoko diskreditirana.
Danas, uz nekoliko značajnih iznimki, malo tko poriče dokaze o klimatskim promjenama. Ta je rasprava uglavnom završena. Čak je i naftni div Shell prisiljen priznati klimatsku krizu nedavno preklinjao na Twitteru da razmislimo o tome „šta smo spremni promijeniti (u našim životima, op. prev.) kako bismo smanjili emisije?“.
Međutim, odbijanje da se ispravno razumije logika klimatskih promjena nije u potpunosti nestalo. Umjesto toga, imamo posla s drugačijim i suptilnijim oblikom poricanja klimatskih promjena.
Ova perspektiva ne negira znanost kada je u pitanju klimatska uzbuna: ona negira njenu političku dimenziju i pretvara se da je dovoljno malo prilagoditi sistem na jednom mjestu ili ga modificirati na drugom kako bi se izbjegla katastrofa. Oni koji zastupaju tu perspektivu prave se da je uobičajeno poslovanje i dalje izvedivo i koncentriraju se na zabranu plastičnih slamki i promicanje ekološki prihvatljivih vrećica. Ta perspektiva navodi nas na zaključak da je klimatska kriza problem osobne potrošnje i da bi promjena potrošačkih preferencija bila dovoljna da se spriječi klimatska katastrofa.
Ovu liberalnu fantaziju prati još jedna kriva ideja: takozvani „antropocen“. Sve popularniji koncept među akademicima i klimatskim aktivistima, a koji sugerira da je ljudska vrsta u općem smislu riječi odgovorna za povećanje razine udjela ugljičnog dioksida sa 280 ppm iz 1750. na 417 ppm iz maja prošle godine.
Ovakav pristup klimatskoj krizi sličan je onima koji proizvode škole establišmenta koji za ozbiljne društvene bolesti – kao što su siromaštvo i nepismenost – okrivljuju društvo u cjelini, a ne ekonomski sistem koji ih uzrokuje i nekolicinu bogatih koji donose važne odluke.
Teza o antropocenu ima još i mračniju stranu. Ako se ljudska bića mogu kolektivno okriviti za bolesti planeta, onda bi logično rješenje za ovaj problem bio smanjenje ljudske populacije. Ova ideja, naravno, nije nova: britanski ekonomist Thomas Malthus iznio je slične ideje u 18. i 19. stoljeću.
Nedugo nakon toga, Malthusovu tezu o prenaseljenosti kritizirali su Marx i Engels, koji su je opisali kao „uvredu za ljudsku rasu“. Prema tumačenju socijalista, Malthus je krivo pripisao čovječanstvu u cjelini krivnju za probleme koji proizlaze iz određenog društvenog sistema. Kad bi se stvari proizvodile i raspodjeljivale prema ljudskim potrebama, a ne prema imperativu kapitalističkog rasta, i ako bi tehnologija bila orijentirana prema zajedničkim ciljevima, ne bi bilo razloga zašto ljudi ne bi mogli živjeti u harmoniji sa planetom.
Brojni su dokazi koji podupiru ovu tezu. Izvješće Carbon Disclosure Projecta iz 2017. pokazalo je da je 100 kompanija odgovorno za 71% globalnih emisija od 1988. godine. Slična studija koja je izašla 2019. godine u izdanju Climate Accountability Institutea otkrila je da je samo 20 kompanija odgovorno za emisiju 35% ugljičnog dioksida i metana povezanih sa potrošnjom energije u cijelome svijetu od 1965. Stoga, dominantna klasa – bilo kao pojedinačni potrošači (sa svojim privatnim avionima i prekomjernom luksuznom potrošnjom), bilo kao kapitalisti u općem ekonomskom smislu (koji pokreću nove ekstrakcije nafte i plina i prebacuju proizvodnju na jeftinija mjesta koja još više zagade) – ima nesrazmjeran utjecaj na našu klimu.
Dok spaljujemo tlo pod sobom i najavljujemo rastuće brojke BDP-a na našem jedinom planetu, trenutni društveni poredak počinje nalikovati kultu smrti. Posebnost kapitalizma je u tome što je on i sistem klasne dominacije i univerzalne dominacije; ova dva impulsa čine ga dvostruko više toksičnim za okoliš.
Sve je popularnija teza da je za našu ekološku krizu odgovoran kapitalizam kao sistem, a ne ljudska vrsta. Švedski autor Andreas Malm, u svojoj knjizi Fosilni kapital, istražuje ulogu koju je snaga pare u Britanskoj industrijskoj revoluciji odigrala u ovoj dinamici, tvrdeći da je logika kapitala – a posebno njegova logika da podjarmi ljudski rad – bila presudna u usponu tehnologija koje su mijenjale klimu.
Jason Moore, povjesničar koji se bavi okolišom i sociolog sa Univerziteta Binghamton ide dalje od toga. On tvrdi da ne živimo u antropocenu, već u kapitalocenu, ističući da većina svjetskih emisija dolazi od proizvodnje: tj. od nečega nad čim obični ljudi nemaju kontrolu, ili ako imaju, imaju vrlo malu. U našim ekonomijama, sredstva za proizvodnju ostaju u privatnim rukama: rukama kapitalista.
Jednom kada kao problem označimo kapitalizam, rješenja postaju mnogo jasnija. Ako kapitalizam podrazumijeva moć jedne klase i beskrajnu težnju za profitom, socijalizam mora značiti demokratsku moć i proizvodnju za ljudske potrebe. Te dvije stvari trebale bi biti naši temeljni stupovi u borbi protiv klimatskih promjena.
Prvi bi korak bio napad na lako uočljivu i posve nepotrebnu potrošnju kapitalističke klase. Glavni pak cilj, kako sugerira Moore, mora biti postizanje kolektivne kontrole nad samom proizvodnjom, što bi bio način da se osigura da ono što se danas proizvodi nije samo u službi profita, već da donosi dobrobit društvu i planetu u cjelini.
Razmislimo stoga o prednostima koje bi to moglo imati. Umjesto da provodimo živote vezani za svoje poslove, mogli bismo preuzeti demokratsku kontrolu i planirati kako koristiti svoje resurse i svoj rad. Mogli bismo postaviti ciljeve koji se tiču klimatskih promjena i rješavati ih dok osiguravamo rast životnog standarda za većinu ljudi; tako što bismo izvršili drugačiju preraspodjelu bogatstva, uspostavili učinkovitu organizaciju proizvodnje i dobili više slobodnog vremena za nas same.
Ekološki prihvatljive politike mogle bi imati i mnogo veće koristi. Postoji mnogo kuća koje treba izolirati, a potrebno je izgraditi solarne panele i vjetroturbine. Mogli bismo obučiti novu generaciju radnika da rade zelene poslove koji pomažu oporavku klime umjesto da je čine još zagađenijom. Države to mogu učiniti, ali samo ako oduzmu bogatstvo kapitalistima i iskoriste ga za korisne svrhe i opće dobro, a ne za one privatne i profitabilne.
Te bi zahtjeve trebao obuhvatiti Green New Deal, čija će radikalnost samo rasti kako se približava klimatska katastrofa. Njegove nam alternative ne nude budućnost: zeleni kapitalizam, kojeg favorizira liberalni centar se ne uspijeva pozabaviti ekološki destruktivnim trendovima koji se nalaze u srcu kapitalističkog sistema. Ili još gore, ekofašizam: rastuća ideologija koja nastoji izolirati zapadnu manjinu od posljedica klimatske katastrofe, dok prisiljava siromašne mase iz ostatka svijeta da snose njezine posljedice.
Ova ekstremno desničarska ekološka agenda naglašava još jedan aspekt naše borbe. Kapitalizam je globalni sistem. Svaki otpor stoga mora prelaziti nacionalne granice. Ako to ne učinimo, u opasnosti smo da gledamo rast sve isključivijih zelenih politika koje su više zabrinute za smeće u našim gradovima nego za poplave koje bi mogle raseliti svaku sedmu osobu u Bangladešu do 2050. godine.
Odluke donesene u salama za sastanke u Londonu ili New Yorku mogu zagaditi rijeke u Bangladešu ili uništiti prašume u Brazilu. Green New Deal koji pokreće električne automobile s litijevim baterijama iskopanim u nesigurnim uvjetima na globalnom Jugu nije dovoljan.
Koalicije koje su nam potrebne da porazimo fosilni kapitalizam osvojit će vlast okupljanjem žrtava poplava, od Engleske do Indonezije, i mnogih drugih u eko-socijalistički pokret koji govori u ime 99% svjetske populacije i protiv zagađivačkih spekulanata koji posvuda pljačkaju zemlju.
Ovo su temeljna načela zelenog socijalizma. Jasno da mnoštvo detalja još uvijek treba razraditi, ali klimatski pokret mora započeti sa odbacivanjem nekih iluzija. Da prafraziram staru izreku: onaj tko ne želi govoriti o kapitalizmu, neka šuti i o ekološkoj devastaciji.
Umjesto što je problem, antropocen bi mogao biti rješenje: čovječanstvo bi kolektivno moglo preuzeti kontrolu nad svojom sudbinom, stvarajući povijest u kojoj nema mjesta granicama, a sve to u zajedničkom projektu poboljšanja života. Danas je zahtjev za demokratskim planiranjem – suočen s tržišnom anarhijom i moći koncentriranom u rukama kapitalista – zahtjev za pukim preživljavanjem.
