Spram darova koje raznim nacionalnim ekonomijama donosi Međunarodni monetarni fond bili su još sasvim nedavno skeptični uglavnom samo ljevičari. Odnedavno pak sve više rezerve oko te vrste financijske pomoći iskazuju oni s druge strane ekonomsko-političke razdjelnice. Krajem prošlog mjeseca zabilježen je u Hrvatskoj dosad najizrazitiji primjer takvoga relativnog obrata: liberalni ekonomski analitičari i reprezentanti privatnih poslodavaca s neskrivenim su ogorčenjem prokomentirali najnovije stajalište MMF-a o stanju i perspektivi hrvatske ekonomije.
Ako zaključke i preporuke najautoritativnijeg svjetskog kreditora maksimalno sažmemo, naglasci se dadu svesti na nekoliko kratkih citata. Posebno je odjeknula sugestija da je „u područjima s viškom kapaciteta kao što su turizam i ugostiteljstvo, potrebno provoditi aktivno osposobljavanje i prekvalifikacije u područja kao što su zeleno gospodarstvo i građevinarstvo“.
Šok i nevjericu koji su uslijedili među domaćim poduzetnicima opisuje jedan precizan mim s Hrvojem Bujasom u glavnoj ulozi. Prvi čovjek udruge Glas poduzetnika, danas entuzijastične posebno kod utjerivanja državnih subvencija, a prije svega za uslužni sektor, u tom je slučaju klasi kojoj pripada dao ne samo fantastične glasovne mogućnosti, nego i vjeran izraz lica.
Daleko od toga da ugostitelje pod epidemiološkim restrikcijama ne treba spašavati javnim sredstvima; taj nam dio nije sporan. I nećemo tvrditi da im pomoć treba svima ukinuti zato što je veliki dio njih dobiveni novac - dokazano, ali nekažnjeno - zloupotrebio na štetu radnika i države. Isto su činili mnogi drugi, baš kao što su i dobivali bez obzira na vrstu djelatnosti.
Pustimo sad i to što se oni stalno marketinški okomljuju na državna polazišta koja iole prate nekakav javni interes. No čim bilo tko utjecajan dovede u pitanje temeljnu strukturu ovakve privrede, dakako upravljane politikama zakona, poreza, olakšica i poticaja, te raznih drugih mjera, na vidjelo izbija gola ideološka osnova najzastupljenije hrvatske kapitalističke struje. A tko je uopće i zašto rekao da uslužni sektor mora ovdje biti toliko masivan i dominantan?
Pitanje je više retoričke naravi, kao i niz daljnjih koja se sama nadovezuju: kako onda postupati kad se pokaže da je taj sektor preranjiv uslijed (ne)predvidivih kriznih stresova, nije li njegovom ugroženošću sada kardinalno uzdrmana čitava tako monokulturno ustrojena državna ekonomija, što da pritom činimo s drugim sektorskim manama poput srozavanja cijene rada naspram ostvarene profitne stope, ne bismo li zato doslovce morali hitno osmisliti restrukturiranje privrede u totalu, i za kojim se sve prioritetima i novonastalim datostima pritom valja povesti?
Turističko-ekonomska arhitektura hrvatskog poduzetništva nije iscrtana nikakvim visprenim poslovnim nervom domaćih privatnika, nego posve linearno postavljenim oportunizmom. Što je i logično, jer ljudi zarađuju tamo gdje za to imaju priliku, osim što takve rentijersko-profiterske okolnosti nisu bogomdane, kao što se često pogrešno tvrdi, nego su dirigirane. Nije se u izgradnji pretežno turistički određene privrede nipošto polazilo najprije od našeg mora i sunca.
Na početku bijaše, naime, odluka svjetskog financijaškog gremija, na čelu sa Svjetskom bankom i MMF-om, da se Hrvatska i slični imaju preobraziti u tržište za plasman zapadnjačkih roba i kredita. Tome je služila hrvatska monetarna politika zadnjih dva i pol desetljeća, ukratko kazano. Robnu smo proizvodnju krotko zapustili i napustili, prepustili je svima drugima, i to nikako samo Kinezima, jer su npr. Nijemci svoju itekako sačuvali.
Komparativne prednosti kojima je otpočetka karakteriziran turistički sektor, nadopunjavane su daljnjom konjunkturom. Ako se u masovnim proporcijama nekoga štedjelo u razrezu fiskalnih opterećenja za poslovanje, onda su to bili manji iznajmljivači apartmana. Ne samo da su primali bespovratna sredstva za gradnju bazena, recimo, nego su bili povlašteni u poreznom dijelu priče. Čitav narod usmjeravan je na ekonomsko-političku okladu po kojoj će turističke navale po Jadranu i zaleđu uvijek biti, i zauvijek ćemo je regularno servisirati. A narod ko' narod, posegnuo je za kruhom tamo gdje ga jedino još i može naći, jer su mogućnosti u ostalim sektorima svedene na ponešto građevinarstva, na stranački nadziran javni sektor, i na Rimca.
Zblenutost poduzetnika suočenih s krajnjim efektom takve suicidalne ekonomsko-političke stratifikacije jest dakle refleks jedne izdvojene privatničke frakcije. A zbog njezine predimenzioniranosti, ujedno frakcije s naraslom dozom inertnosti prema svemu što se ne tiče dotičnog joj biznisa. S tim da je u Hrvatskoj za turizam u međuvremenu velikim dijelom barem posredno vezano mnogošta: i rudimenti upropaštene poljoprivrede, i ostaci navedenog građevinskog sektora, i prometna uslužna mašinerija, i simbiotski pridruženi filmaši ili stomatolozi.
O tome kako gro naših poduzetnika ne razmišlja s pozicija strategije nacionalne ekonomske politike, nego očekivano sektorski-interesno, govori njihova reakcija na sugestiju koja ide nauštrb turizma, i u prilog zelenom gospodarstvu. Ta zadružna kobila od javnog dobra – prirodnih te komunalnih infrastrukturnih vrijednosti – koju dva desetljeća nemilo mamuzaju, kolabirala je ljetos već sredinom turističke sezone koje jedva da je i bilo u nekim prihvatljivim razmjerima. Prihvatljivim s gledišta sektorskog profita i javnobudžetskog prihoda, dok se i ta mjera stvari pokazuje faktično neodrživom, primjerice u ekološkom pogledu.
Krajem prošlog srpnja crvene zastavice koje označavaju fekalnu ili kemijsku kontaminaciju zaredale su duž naših kupališta od južne Dalmacije do Istre. Zasrali smo i deterdžentima napunili Jadran toliko da ga dotrajale socijalističke kanalizacije više ne mogu držati ni približno dovoljno čistim i zdravim. Tome se mora pribrojati i uporno inzistiranje hrvatskih vlasti na zastarjelom i biološki pogubnom sustavu zbrinjavanja otpada u županijskim centrima.
Na sve te alarmantne momente ne reagira ni Hrvatska udruga poslodavaca, ni Glas poduzetnika, ni tzv. neovisni ekonomski komentatori desne provenijencije. Jednako trzaju ili ne, međutim, i kad su u pitanju druge novije opaske MMF-ove misije u Hrvatskoj. Intenzivnu duševnu bol izazivaju im i njezini stavovi o mogućnostima smanjenja PDV-a i upute oko većih rashoda za javno zdravstvo.
No isti subjekti nemaju problema s MMF-ovom napomenom da je aktualne prioritete nužno „balansirati sa srednjoročnim ciljevima ponovnog povećanja fiskalnog prostora u razdoblju prije uvođenja eura“. Luđačkoj košulji monetarnog pa fiskalnog discipliniranja u koju smo ugurani prije četvrt stoljeća, nije namijenjen nikakav supstancijalni redizajn zbog i nakon krize. Profil kapitalista izraslih otad u RH, rado se susreće s MMF-om u toj ekonomsko-političkoj točki gdje se oko njihove zajedničke ideologije uvijek iznova spajaju uzrok i posljedica našeg privrednog i socijalnog udesa. To ipak nije moguće vidjeti kod rasnih industrijalaca tipa Vladimira Ferdeljija.
A tu negdje možemo i podvući crtu što se tiče samog MMF-a koji već godinama uistinu dezavuira vlastitu raniju politiku javnoproračunske štednje. No tako je samo kad govorimo o ekonomijama centra, onima koje naveliko izvoze robu, po mogućnosti s obilnom dodanom vrijednošću, kao i novac posredstvom svojih banaka. Ne kad se radi o nama i sličnima, pa bi se moglo reći da je MMF samo uvjetno preobražen, a u biti igra novu rolu - dobrog policajca. Loši su protagonisti svi ostali isti, npr. ostatak notorne europske Trojke, ili već spomenuta Svjetska banka, itd.
I dok se kontinentalni i globalni centri moći nastoje aktivno prilagoditi izazovu gorućih kontradikcija vladajućeg društvenog uređenja, onih koje čitavo vrijeme koproduciraju, takva sposobnost adaptacije u naših privatnika i njihovih teorijskih suflera apsolutno izostaje. Ništa bolje ne ocrtava pustoš ekonomsko-političke misli ambijenta u kojem i mediji servilno prenose i pronose uglavnom samo neprekinuti jauk i škrgut zubiju gospodarstvenika iz uslužnog sektora.
lupiga
