SJEĆATE li se Rade Buljubašića? Nikako niste smjeli zaboraviti tog živopisnog lika koji je plaću dobivao od HEP-a, a da mjesecima nije dolazio na posao. Povratnik iz Australije, kojeg su njegovi hadezeovci zaposlili u HEP-u, ispravno je shvatio da ne mora dolaziti na posao, ali da je izuzetno važno da svakodnevno dolazi u HDZ i tamo za stranku odrađuje posliće. Dok ga kolega novinar Marko Špoljar nije uhvatio, Rade je svakoga mjeseca primao četiri tisuće kuna, a od HEP-a je dobio i stan, razumljivo prošli mu je ostao u Australiji i bilo je nezgodno da seli nekretninu, te mobitel jer mu okrutni šefovi u dodijeljenom stanu nisu osigurali telefon. Stan je i otkupio po povlaštenoj cijeni i sve u svemu u nekoliko godina maznuo HEP-u 760 tisuća kuna. Ni to mu nije bilo dosta pa je od HEP-a, nakon otkrića afere, umjesto otkaza dobio i otpremninu da ode u mirovinu što je on objeručke prihvatio te po drugi put razočaran Hrvatskom otišao u Australiju.
18 godina liječio mali prst
Nije Buljubašić jedini koji je uživao u takvim blagodatima zaposlenja u državnoj elektrokompaniji. Poznat je i slučaj Bogoslava Peteana koji 18 godina nije dolazio na posao jer je iščašio mali prst lijeve ruke. Tu je Valter Krizmanić koji je postao direktor političkom voljom i na temelju krivotvorene diplome.
Za sve su te slučajeve znali čelnici HEP-ovih sindikata, a ako i nisu znali morali su znati. No, oni su cijelo vrijeme brinuli druge brige. Važnije im je bilo da se ne dira u njihove povlastice nego da iz svojeg društva iskorijene parazite. Na neki su se način poistovjetili s njima. I sada ti isti sindikalisti, među njima i Denis Geto, šef sindikata Tehnos, najavljuju da će isključivati struju ako Vlada zaista krene u privatizaciju četvrtine Hrvatske elektroprivrede. Dakle, oni koji su u svom društvu trpjeli Buljubašića, Krizmanića i Peteana, naumili su isključivati struju kako im padne na pamet. Meni, vama, tvornicama koje nešto proizvode i zapošljavaju, apartmanima koji ugošćuju turiste, kafićima, umirovljenicima u Dalmaciji koji se griju električnom energijom... Bilo kome, zato što misle da mogu i jer nikako ne žele da četvrtina tvrtke, koja nije njihova nego naša, postane privatna.
Uzeli bi cijelu zemlju za taoce
Na stranu to je li ideja privatizacije četvrtine HEP-a dobra ili loša, i što je u najmanju ruku glupava ideja da se tim novcem otkupljuje udio u naftnoj kompaniji, ali sindikalisti bi uzeli cijelu državu kao taoca jer misle da im je HEP ćaća ostavio.
E, pa nije. Baš kao što je nije ostavio moj djed meni. Njega su nakon 2. svjetskog rata, nakon što su ga prvo partizani htjeli strijeljati, naredbom Ministarstva rudarstva i industrije, poslali da 10 godina odrapi na obnovi hidroelektrane Manojlovac. Bez mogućnosti žalbe. Spakirao je kofer i vodio obnovu i dogradnju elektrane i čekao da ga pošalju u neku malo manju pripizdinu. Dočekao je i to pa je kad je dobio neko direktorsko mjesto vlastitome sinu dao otkaz jer je smatrao da ne mogu otac i sin raditi u istoj kompaniji. Ugradio je sebe u tu elektroprivredu, a zauzvrat je dobio Orden rada i prisilno umirovljenje početkom sedamdesetih. Bio je ljutit, ali nikome zbog svoje povrijeđenosti nije isključio struju kako bi to napravili današnji HEP-ovci. Nije uzimao taoce kako to namjeravaju današnji sindikalci.
Umišljena prava
No, ni oni nisu najgori. U pohlepi i umišljenosti još su gori oni koji se nazivaju braniteljima. Veterani Domovinskog rata, predvođeni Josipom Klemmom, zaključili su da im po nekom pravu pripada 7 posto Hrvatske elektroprivrede i da bi toliko dionica trebalo prenijeti u njihov fond. Nije im dosta što su dobili i preprodali dionice Ine i HT-a, pa bi sada i malo HEP-a. Ta grupa ljudi ponaša se kao da su vlasnici Hrvatske i svaki dan proveden u ratu računaju u postotcima, udjelima, dionicama, novcu. Samo viču: "Daj još, daj još!". Nezasitno grabe i trgaju ono što su branili. Više od 20 godina je prošlo od završetka rata, i sa svakim danom postaju sve pohlepniji i pohlepniji. Mirovine, dionice, invalidnine, skrbi, stanovi, automobili, školovanje, povlastice za uvoz, prenesena prava... Dokle više? Gdje je kraj toj pohlepi.
I Mravak je bio i branitelji HEP-ovac
Branitelj je bio i Ivan Mravak. Čovjek je, kažu svjedoci, hrabro i spretno osiguravao struju dijelovima Vukovara cijelo vrijeme opsade. Puno godina kasnije Ivan Mravak je postao predsjednik uprave HEP-a i zaposlio Radu Buljubašića. Usput je i ispunjavao svaku želju Ive Sanadera koji bi u HEP zagrabio kad god bi mu nedostajalo novca. Nosio je kufere novca u HDZ i Carinu na svaki Sanaderov mig. Na koncu je dobio godinu i pol zatvora jer je sve priznao i usput umočio kriminalne partnere. Ivan Mravak je bio i HEP-ovac i branitelj. Jedini sukob u njegovoj savjesti bio je onaj između HEP-ovske i braniteljske pohlepe.
index
18 godina liječio mali prst
Nije Buljubašić jedini koji je uživao u takvim blagodatima zaposlenja u državnoj elektrokompaniji. Poznat je i slučaj Bogoslava Peteana koji 18 godina nije dolazio na posao jer je iščašio mali prst lijeve ruke. Tu je Valter Krizmanić koji je postao direktor političkom voljom i na temelju krivotvorene diplome.
Za sve su te slučajeve znali čelnici HEP-ovih sindikata, a ako i nisu znali morali su znati. No, oni su cijelo vrijeme brinuli druge brige. Važnije im je bilo da se ne dira u njihove povlastice nego da iz svojeg društva iskorijene parazite. Na neki su se način poistovjetili s njima. I sada ti isti sindikalisti, među njima i Denis Geto, šef sindikata Tehnos, najavljuju da će isključivati struju ako Vlada zaista krene u privatizaciju četvrtine Hrvatske elektroprivrede. Dakle, oni koji su u svom društvu trpjeli Buljubašića, Krizmanića i Peteana, naumili su isključivati struju kako im padne na pamet. Meni, vama, tvornicama koje nešto proizvode i zapošljavaju, apartmanima koji ugošćuju turiste, kafićima, umirovljenicima u Dalmaciji koji se griju električnom energijom... Bilo kome, zato što misle da mogu i jer nikako ne žele da četvrtina tvrtke, koja nije njihova nego naša, postane privatna.
Uzeli bi cijelu zemlju za taoce
Na stranu to je li ideja privatizacije četvrtine HEP-a dobra ili loša, i što je u najmanju ruku glupava ideja da se tim novcem otkupljuje udio u naftnoj kompaniji, ali sindikalisti bi uzeli cijelu državu kao taoca jer misle da im je HEP ćaća ostavio.
E, pa nije. Baš kao što je nije ostavio moj djed meni. Njega su nakon 2. svjetskog rata, nakon što su ga prvo partizani htjeli strijeljati, naredbom Ministarstva rudarstva i industrije, poslali da 10 godina odrapi na obnovi hidroelektrane Manojlovac. Bez mogućnosti žalbe. Spakirao je kofer i vodio obnovu i dogradnju elektrane i čekao da ga pošalju u neku malo manju pripizdinu. Dočekao je i to pa je kad je dobio neko direktorsko mjesto vlastitome sinu dao otkaz jer je smatrao da ne mogu otac i sin raditi u istoj kompaniji. Ugradio je sebe u tu elektroprivredu, a zauzvrat je dobio Orden rada i prisilno umirovljenje početkom sedamdesetih. Bio je ljutit, ali nikome zbog svoje povrijeđenosti nije isključio struju kako bi to napravili današnji HEP-ovci. Nije uzimao taoce kako to namjeravaju današnji sindikalci.
Umišljena prava
No, ni oni nisu najgori. U pohlepi i umišljenosti još su gori oni koji se nazivaju braniteljima. Veterani Domovinskog rata, predvođeni Josipom Klemmom, zaključili su da im po nekom pravu pripada 7 posto Hrvatske elektroprivrede i da bi toliko dionica trebalo prenijeti u njihov fond. Nije im dosta što su dobili i preprodali dionice Ine i HT-a, pa bi sada i malo HEP-a. Ta grupa ljudi ponaša se kao da su vlasnici Hrvatske i svaki dan proveden u ratu računaju u postotcima, udjelima, dionicama, novcu. Samo viču: "Daj još, daj još!". Nezasitno grabe i trgaju ono što su branili. Više od 20 godina je prošlo od završetka rata, i sa svakim danom postaju sve pohlepniji i pohlepniji. Mirovine, dionice, invalidnine, skrbi, stanovi, automobili, školovanje, povlastice za uvoz, prenesena prava... Dokle više? Gdje je kraj toj pohlepi.
I Mravak je bio i branitelji HEP-ovac
Branitelj je bio i Ivan Mravak. Čovjek je, kažu svjedoci, hrabro i spretno osiguravao struju dijelovima Vukovara cijelo vrijeme opsade. Puno godina kasnije Ivan Mravak je postao predsjednik uprave HEP-a i zaposlio Radu Buljubašića. Usput je i ispunjavao svaku želju Ive Sanadera koji bi u HEP zagrabio kad god bi mu nedostajalo novca. Nosio je kufere novca u HDZ i Carinu na svaki Sanaderov mig. Na koncu je dobio godinu i pol zatvora jer je sve priznao i usput umočio kriminalne partnere. Ivan Mravak je bio i HEP-ovac i branitelj. Jedini sukob u njegovoj savjesti bio je onaj između HEP-ovske i braniteljske pohlepe.
index
