Iako špijunsko-kriminalna karijera Bože Vukušića sadrži suučesništvo u ubojstvu, mučenja i otmice, ovaj bivši doušnik Službe državne sigurnosti SFRJ, a danas član Počasnog bleiburškog voda, afirmiran je kao ugledni društveni radnik zbog mentorstva moćnika Vladimira Šeksa i Vice Vukojevića
Svake godine – nekako s proljeća, kad se počne govoriti o svibanjskoj komemoraciji na Bleiburgu – u ovdašnji javni život vraća se Bože Vukušić, glavni operativac Počasnog bleiburškog voda, bez obzira na formalnu funkciju koju je o određenom trenutku zauzimao u rečenoj organizaciji posvećenoj njegovanju uspomene na pobijene pripadnike oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske te civile koji su se u svibnju 1945. povlačili prema Austriji s ustašama i domobranima: ustvari, svih ovih godina više se radilo o slavljenju ustaštva i NDH te o anatemiziranju antifašizma, nego o izražavanju pijeteta prema žrtvama osvetničkog partizanskog trijumfalizma.
Vukušić je sad ‘voditelj predstavništva PBV-a u Hrvatskoj’, a iznad sebe ima dvojicu moćnih političkih sponzora: Vladimira Šeksa, glavnog savjetnika i političkog mentora premijera Andreja Plenkovića, i Vicu Vukojevića, bivšeg suca Ustavnog suda, čija društvena moć posljednjih godina u najvećoj mjeri proizlazi iz pripadnosti njegovog poduzetnog sina Višeslava moćnom poslovno-političkom lobiju, koji čine Zoran Gobac, Milijan Brkić, Josip Jurčević, Pavao Vujnovac, Ivan Vrdoljak, Ivan Šuker… Vukušić proteklih dana, otkako je upravitelj koruške biskupije zabranio služenje svete mise na Bleiburgu, zabrinuto najavljuje razgovore s predstavnicima vlasti o iznalaženju najboljeg rješenja, obećava da se neće odustati od tradicije koja postoji od 1952. godine, lamentira nad nepravednom i ničim izazvanom odlukom klagenfurtskog klera, održava sastanke s Hrvatskom biskupskom konferencijom, koja suorganizira okupljanje na poljani u Austriji, a njegovo trudbeništvo nailazi na razumijevanje u brojnim medijima i državnim institucijama.
Kako je moguće da čovjek poput Vukušića, odnosno čovjek s tako mračnom biografijom, koja je svima poznata, već više od četvrt stoljeća funkcionira kao važan politički faktor i da se pojavljuje kao netko tko se s hrvatskim vlastima i Katoličkom crkvom dogovara kako će izgledati blajburška komemoracija, a pritom raspolaže i ozbiljnim novcem koji dijelom dolazi iz državnog proračuna? Kakva je uopće veza pedeset sedmogodišnjeg Vukušića s Bleiburgom? Kako se baš on – koji nema obiteljsku traumu povezanu s Bleiburgom, jer su njegovi bili u partizanima – početkom ovog stoljeća uopće našao u ulozi majstora ceremonije, čiji je pravi smisao u žalu za propalom kvislinškom tvorevinom upamćenom jedino po etnički motiviranim zločinima? Zašto je izabrao upravo blajburšku temu za svoju preokupaciju, nakon što mu je propala kratkotrajna obavještajna karijera, a potom i sramotna revizionistička rabota u saborskoj Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, poznatijoj kao Vukojevićeva komisija?
Božidar Spasić, jedan od operativnih šefova u Službi državne bezbjednosti (nekoć Udba) u Beogradu tokom osamdesetih godina, iznio je 2011. godine, u intervjuu za TV BN iz Bijeljine, ovakav odgovor na to pitanje: godine 1982. ili 1983. dvadesetogodišnji suradnik Službe državne sigurnosti Vukušić pismeno je predlagao svojim špijunskim šefovima u Beogradu da se organizira postavljanje dinamita na Bleiburgu, na mjestu komemoracije. Ta zamisao, svjedočio je Spasić, čija vjerodostojnost dakako nije besprijekorna, ozbiljno je razmatrana, ali je na kraju, ipak, odbačena. Spasić je, inače, otkrio i to da je Vukušić, rođen u Šestanovcu između Imotskog i Omiša, upao u suradničku mrežu Službe nakon ‘provalne krađe’ u Splitu, kad je sa svojom tadašnjom djevojkom opljačkao zlatninu iz jednog obiteljskog stana. Poslije toga, završio je u Njemačkoj i počeo se kretati u krugovima hrvatskih političkih emigranata.
U kolovozu 1983., nekoliko dana nakon što je u Münchenu jugoslavenska tajna policija ubila Stjepana Đurekovića, Vukušić je u Karlsruheu nagovorio Damira Šišnjaka, koji je pobjegao iz Hrvatske zbog sitnog kriminala, da u jednoj gostionici ubije gastarbajtera Jusufa Tatara, građevinskog radnika iz Bosne i Hercegovine. I ne samo da je Vukušić odredio metu atentata i uvjerio Šišnjaka da je Tatar doušnik Udbe, već je egzekutoru dao i pištolj s prigušivačem.
Naknadno se ispostavilo da nesretni gastarbajter ni na koji način nije bio povezan ni s jugoslavenskim ni s inozemnim službama sigurnosti, što se za Vukušića ne može reći. Šišnjak i Vukušić su ubrzo uhapšeni, ubojica je sve priznao i razotkrio Vukušićevu nalogodavnu i logističku ulogu, pa su i jedan i drugi 1984. osuđeni na doživotnu robiju, a to u njemačkom pravosuđu obično znači petnaestogodišnji boravak u zatvoru. Vukušić je, međutim, iz njemačkog zatvora pušten nakon sedam i pol godina, u drugoj polovici 1991., kad dolazi u Zagreb i smjesta dobiva namještenje u Službi za zaštitu ustavnog poretka (SZUP), koja je u to vrijeme bila u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova. Šef te službe tada je bio Jerko Vukas, dok je Vice Vukojević bio pomoćnik ministra policije. Prema knjizi odvjetnika Ante Nobila ‘Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu’ (VBZ, Zagreb 2018.), Šišnjakova je odvjetnica tada, 1991., zatražila uvid u spis o Vukušićevom prijevremenom puštanju iz zatvora kako bi i ona pokušala ishoditi raniju slobodu za svog klijenta: onemogućeno joj je, međutim, da pregleda dokumente zbog interesa ‘nacionalne sigurnosti’. Vukušić je, dakle, pušten s robije u kontekstu nacionalne sigurnosti Njemačke, a Nobilo iz toga izvlači zaključak da je dojučerašnji zatvorenik i novopečeni obavještajac samostalne Hrvatske pristao na suradnju s njemačkom tajnom službom BND.
Prije nego što se skrasio u SZUP-u, Vukušić se pokušao probiti u redove Sigurnosno-informativne službe (SIS) Ministarstva obrane, ali to je spriječio tadašnji šef SIS-a Josip Perković, unatoč višestrukim intervencijama Gojka Šuška. Vukušić to nikad nije oprostio Perkoviću i poduzimao je štošta da mu zagorča život, a vrhunac su bile njegove intenzivne višegodišnje akcije povezane s njemačkim procesom protiv Perkovića i Zdravka Mustača zbog umiješanosti u ubojstvo Stjepana Đurekovića. Te akcije završile su pravomoćnom osudom na doživotni zatvor dvojice nekoć visokorangiranih službenika savezne i republičke, hrvatske, Udbe. A početak je bio potkraj 1991., ubrzo nakon što je Vukušić stigao u Zagreb i zaposlio se u civilnoj tajnoj službi. Po Vukojevićevom nalogu, Božo Vukušić, njegov brat Jure i još šest osoba oteli su Blagoja Zelića, djelatnika Službe državne sigurnosti u Splitu, i Petra Gudelja, navodnog SDS-ovog suradnika kojeg je Zelić držao pod kontrolom. Mučili su ih i tako iznudili izjave o Perkovićevoj upletenosti u ubojstvo Bruna Bušića 1978. u Parizu. Zelića su, nakon višetjedne torture, polumrtvog bacili na splitsko gradsko smetlište: preminuo je nedugo potom. Vukušiću se sudilo na Županijskom sudu u Splitu zbog otmice i mučenja Blagoja Zelića, ali slučaj je otišao u zastaru, i to ponajviše zahvaljujući nemaru i neprofesionalnosti Državnog odvjetništva, nemaru i neprofesionalnosti koji nisu mogli biti slučajni.
U lipnju 1992. Vukušić i družina oteli su u Mostaru Ivana Lasića, tada već bivšeg načelnika jedne od uprava u saveznoj Službi državne sigurnosti u Beogradu. I njega se tokom petnaestodnevnog zatočeništva i mučenja tjeralo da svjedoči o Perkovićevim zločinačkim akcijama protiv hrvatskih domoljuba u inozemstvu od sredine šezdesetih do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća. Sve te izjave kasnije su iskorištene u dokumentarno-propagandnom filmu o ubojstvu Bruna Bušića, filmu koji je trebao poslužiti za političku eliminaciju Josipa Perkovića. Franjo Tuđman, međutim, Perkovića je samo premjestio s jedne na drugu utjecajnu funkciju u vojnom sigurnosnom sustavu.
Između tih dviju otmica, u ožujku 1992., Vukušić je Administrativnoj komisiji Vlade Republike Hrvatske podnio zahtjev da mu se robijanje u Njemačkoj prizna u mirovinski staž s dvostrukim trajanjem. Odbijen je uz logično obrazloženje da se kazneno djelo ubojstva ne može smatrati političkim deliktom i borbom za hrvatsku samostalnost. No drugostupanjsko tijelo hrvatske Vlade, na čelu s Vladimirom Šeksom, ubrzo je prihvatilo Vukušićevu žalbu, proglasilo ga političkim zatvorenikom, priznalo mu petnaest godina staža i isplatilo ozbiljnu sumu državnog novca za svaki dan robijanja u Njemačkoj. Samo da podsjetimo: Šeks je danas predsjednik Nadzornog odbora Počasnog bleiburškog voda, Vukojević predsjednik PBV-a, a Vukušić voditelj predstavništva u Hrvatskoj. Što povezuje ovu trojicu, mimo Počasnog bleiburškog voda? Povezuje ih to što ih se već gotovo trideset godina dovodi u kontekst suradnje s jugoslavenskom tajnom policijom i obavještajnim službama nekih drugih zemalja. I baš su persone takvih svojstava zasjele na čelo organizacije koja već godinama kompromitira Hrvatsku u svijetu, uz podršku najradikalnijih nacionalista i Hrvatske biskupske konferencije. To dovoljno govori o ovoj zemlji i naravi njezine tranzicije.
Čini se da Vukušićevo političko preživljavanje ponajviše ima veze s operacijom koju je, pod pokroviteljstvom i uz suučesništvo Vice Vukojevića, tadašnjeg pomoćnika ministra unutarnjih poslova, izveo u razdoblju od kraja 1991. do kraja 1993. godine. O tome govori dokument SZUP-a od 17. srpnja 1995. koji je citiran u Nobilovoj knjizi. Ondje piše da je rečeni tandem ‘ostvario uvid, iznosio te činio preslike dosjea osoba iz dokumentarističkih fondova bivše SDS RSUP-a SRH’, i to na ‘prijevaran i zlouporaban način’, a takvih je dosjea bilo najmanje dvjesto i pet. Nikad zbog toga nisu procesuirani. Ta ukradena dokumentacija, osim kao vrelo za kasnije Vukušićeve knjige u kojima se razotkrivaju imena i prezimena stvarnih i lažno optuženih udbaša, služila je i kao poluga za Vukojević-Vukušićevo doživotno zaduživanje ili javno etiketiranje mnogih ljudi u ovdašnjem političkom, vojnom i crkvenom vrhu. Kad bismo saznali čijih su se sve tajnopolicijskih dosjea onomad dokopali Vukojević i Vukušić, bili bi jasniji mnogi događaji iz proteklih četvrt stoljeća u Hrvatskoj, uključujući vjerojatno i to kako su se Šeks, Vukojević i Vukušić zainteresirali baš za temu Bleiburga.
portalnovosti
Svake godine – nekako s proljeća, kad se počne govoriti o svibanjskoj komemoraciji na Bleiburgu – u ovdašnji javni život vraća se Bože Vukušić, glavni operativac Počasnog bleiburškog voda, bez obzira na formalnu funkciju koju je o određenom trenutku zauzimao u rečenoj organizaciji posvećenoj njegovanju uspomene na pobijene pripadnike oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske te civile koji su se u svibnju 1945. povlačili prema Austriji s ustašama i domobranima: ustvari, svih ovih godina više se radilo o slavljenju ustaštva i NDH te o anatemiziranju antifašizma, nego o izražavanju pijeteta prema žrtvama osvetničkog partizanskog trijumfalizma.
Vukušić je sad ‘voditelj predstavništva PBV-a u Hrvatskoj’, a iznad sebe ima dvojicu moćnih političkih sponzora: Vladimira Šeksa, glavnog savjetnika i političkog mentora premijera Andreja Plenkovića, i Vicu Vukojevića, bivšeg suca Ustavnog suda, čija društvena moć posljednjih godina u najvećoj mjeri proizlazi iz pripadnosti njegovog poduzetnog sina Višeslava moćnom poslovno-političkom lobiju, koji čine Zoran Gobac, Milijan Brkić, Josip Jurčević, Pavao Vujnovac, Ivan Vrdoljak, Ivan Šuker… Vukušić proteklih dana, otkako je upravitelj koruške biskupije zabranio služenje svete mise na Bleiburgu, zabrinuto najavljuje razgovore s predstavnicima vlasti o iznalaženju najboljeg rješenja, obećava da se neće odustati od tradicije koja postoji od 1952. godine, lamentira nad nepravednom i ničim izazvanom odlukom klagenfurtskog klera, održava sastanke s Hrvatskom biskupskom konferencijom, koja suorganizira okupljanje na poljani u Austriji, a njegovo trudbeništvo nailazi na razumijevanje u brojnim medijima i državnim institucijama.
Božo Vukušić i još sedam osoba oteli su 1991. i mučili Blagoja Zelića i Petra Gudelja. Zelića su polumrtvog bacili na splitsko gradsko smetlište: preminuo je nedugo potom
Kako je moguće da čovjek poput Vukušića, odnosno čovjek s tako mračnom biografijom, koja je svima poznata, već više od četvrt stoljeća funkcionira kao važan politički faktor i da se pojavljuje kao netko tko se s hrvatskim vlastima i Katoličkom crkvom dogovara kako će izgledati blajburška komemoracija, a pritom raspolaže i ozbiljnim novcem koji dijelom dolazi iz državnog proračuna? Kakva je uopće veza pedeset sedmogodišnjeg Vukušića s Bleiburgom? Kako se baš on – koji nema obiteljsku traumu povezanu s Bleiburgom, jer su njegovi bili u partizanima – početkom ovog stoljeća uopće našao u ulozi majstora ceremonije, čiji je pravi smisao u žalu za propalom kvislinškom tvorevinom upamćenom jedino po etnički motiviranim zločinima? Zašto je izabrao upravo blajburšku temu za svoju preokupaciju, nakon što mu je propala kratkotrajna obavještajna karijera, a potom i sramotna revizionistička rabota u saborskoj Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, poznatijoj kao Vukojevićeva komisija?
Božidar Spasić, jedan od operativnih šefova u Službi državne bezbjednosti (nekoć Udba) u Beogradu tokom osamdesetih godina, iznio je 2011. godine, u intervjuu za TV BN iz Bijeljine, ovakav odgovor na to pitanje: godine 1982. ili 1983. dvadesetogodišnji suradnik Službe državne sigurnosti Vukušić pismeno je predlagao svojim špijunskim šefovima u Beogradu da se organizira postavljanje dinamita na Bleiburgu, na mjestu komemoracije. Ta zamisao, svjedočio je Spasić, čija vjerodostojnost dakako nije besprijekorna, ozbiljno je razmatrana, ali je na kraju, ipak, odbačena. Spasić je, inače, otkrio i to da je Vukušić, rođen u Šestanovcu između Imotskog i Omiša, upao u suradničku mrežu Službe nakon ‘provalne krađe’ u Splitu, kad je sa svojom tadašnjom djevojkom opljačkao zlatninu iz jednog obiteljskog stana. Poslije toga, završio je u Njemačkoj i počeo se kretati u krugovima hrvatskih političkih emigranata.
Kako je moguće da se čovjek s takom mračnom biografijom poput Vukušićeve pojavljuje kao netko tko se dogovara s hrvatskim vlastima i Katoličkom crkvom?
U kolovozu 1983., nekoliko dana nakon što je u Münchenu jugoslavenska tajna policija ubila Stjepana Đurekovića, Vukušić je u Karlsruheu nagovorio Damira Šišnjaka, koji je pobjegao iz Hrvatske zbog sitnog kriminala, da u jednoj gostionici ubije gastarbajtera Jusufa Tatara, građevinskog radnika iz Bosne i Hercegovine. I ne samo da je Vukušić odredio metu atentata i uvjerio Šišnjaka da je Tatar doušnik Udbe, već je egzekutoru dao i pištolj s prigušivačem.
Naknadno se ispostavilo da nesretni gastarbajter ni na koji način nije bio povezan ni s jugoslavenskim ni s inozemnim službama sigurnosti, što se za Vukušića ne može reći. Šišnjak i Vukušić su ubrzo uhapšeni, ubojica je sve priznao i razotkrio Vukušićevu nalogodavnu i logističku ulogu, pa su i jedan i drugi 1984. osuđeni na doživotnu robiju, a to u njemačkom pravosuđu obično znači petnaestogodišnji boravak u zatvoru. Vukušić je, međutim, iz njemačkog zatvora pušten nakon sedam i pol godina, u drugoj polovici 1991., kad dolazi u Zagreb i smjesta dobiva namještenje u Službi za zaštitu ustavnog poretka (SZUP), koja je u to vrijeme bila u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova. Šef te službe tada je bio Jerko Vukas, dok je Vice Vukojević bio pomoćnik ministra policije. Prema knjizi odvjetnika Ante Nobila ‘Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu’ (VBZ, Zagreb 2018.), Šišnjakova je odvjetnica tada, 1991., zatražila uvid u spis o Vukušićevom prijevremenom puštanju iz zatvora kako bi i ona pokušala ishoditi raniju slobodu za svog klijenta: onemogućeno joj je, međutim, da pregleda dokumente zbog interesa ‘nacionalne sigurnosti’. Vukušić je, dakle, pušten s robije u kontekstu nacionalne sigurnosti Njemačke, a Nobilo iz toga izvlači zaključak da je dojučerašnji zatvorenik i novopečeni obavještajac samostalne Hrvatske pristao na suradnju s njemačkom tajnom službom BND.
Prije nego što se skrasio u SZUP-u, Vukušić se pokušao probiti u redove Sigurnosno-informativne službe (SIS) Ministarstva obrane, ali to je spriječio tadašnji šef SIS-a Josip Perković, unatoč višestrukim intervencijama Gojka Šuška. Vukušić to nikad nije oprostio Perkoviću i poduzimao je štošta da mu zagorča život, a vrhunac su bile njegove intenzivne višegodišnje akcije povezane s njemačkim procesom protiv Perkovića i Zdravka Mustača zbog umiješanosti u ubojstvo Stjepana Đurekovića. Te akcije završile su pravomoćnom osudom na doživotni zatvor dvojice nekoć visokorangiranih službenika savezne i republičke, hrvatske, Udbe. A početak je bio potkraj 1991., ubrzo nakon što je Vukušić stigao u Zagreb i zaposlio se u civilnoj tajnoj službi. Po Vukojevićevom nalogu, Božo Vukušić, njegov brat Jure i još šest osoba oteli su Blagoja Zelića, djelatnika Službe državne sigurnosti u Splitu, i Petra Gudelja, navodnog SDS-ovog suradnika kojeg je Zelić držao pod kontrolom. Mučili su ih i tako iznudili izjave o Perkovićevoj upletenosti u ubojstvo Bruna Bušića 1978. u Parizu. Zelića su, nakon višetjedne torture, polumrtvog bacili na splitsko gradsko smetlište: preminuo je nedugo potom. Vukušiću se sudilo na Županijskom sudu u Splitu zbog otmice i mučenja Blagoja Zelića, ali slučaj je otišao u zastaru, i to ponajviše zahvaljujući nemaru i neprofesionalnosti Državnog odvjetništva, nemaru i neprofesionalnosti koji nisu mogli biti slučajni.
U lipnju 1992. Vukušić i družina oteli su u Mostaru Ivana Lasića, tada već bivšeg načelnika jedne od uprava u saveznoj Službi državne sigurnosti u Beogradu. I njega se tokom petnaestodnevnog zatočeništva i mučenja tjeralo da svjedoči o Perkovićevim zločinačkim akcijama protiv hrvatskih domoljuba u inozemstvu od sredine šezdesetih do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća. Sve te izjave kasnije su iskorištene u dokumentarno-propagandnom filmu o ubojstvu Bruna Bušića, filmu koji je trebao poslužiti za političku eliminaciju Josipa Perkovića. Franjo Tuđman, međutim, Perkovića je samo premjestio s jedne na drugu utjecajnu funkciju u vojnom sigurnosnom sustavu.
Između tih dviju otmica, u ožujku 1992., Vukušić je Administrativnoj komisiji Vlade Republike Hrvatske podnio zahtjev da mu se robijanje u Njemačkoj prizna u mirovinski staž s dvostrukim trajanjem. Odbijen je uz logično obrazloženje da se kazneno djelo ubojstva ne može smatrati političkim deliktom i borbom za hrvatsku samostalnost. No drugostupanjsko tijelo hrvatske Vlade, na čelu s Vladimirom Šeksom, ubrzo je prihvatilo Vukušićevu žalbu, proglasilo ga političkim zatvorenikom, priznalo mu petnaest godina staža i isplatilo ozbiljnu sumu državnog novca za svaki dan robijanja u Njemačkoj. Samo da podsjetimo: Šeks je danas predsjednik Nadzornog odbora Počasnog bleiburškog voda, Vukojević predsjednik PBV-a, a Vukušić voditelj predstavništva u Hrvatskoj. Što povezuje ovu trojicu, mimo Počasnog bleiburškog voda? Povezuje ih to što ih se već gotovo trideset godina dovodi u kontekst suradnje s jugoslavenskom tajnom policijom i obavještajnim službama nekih drugih zemalja. I baš su persone takvih svojstava zasjele na čelo organizacije koja već godinama kompromitira Hrvatsku u svijetu, uz podršku najradikalnijih nacionalista i Hrvatske biskupske konferencije. To dovoljno govori o ovoj zemlji i naravi njezine tranzicije.
Čini se da Vukušićevo političko preživljavanje ponajviše ima veze s operacijom koju je, pod pokroviteljstvom i uz suučesništvo Vice Vukojevića, tadašnjeg pomoćnika ministra unutarnjih poslova, izveo u razdoblju od kraja 1991. do kraja 1993. godine. O tome govori dokument SZUP-a od 17. srpnja 1995. koji je citiran u Nobilovoj knjizi. Ondje piše da je rečeni tandem ‘ostvario uvid, iznosio te činio preslike dosjea osoba iz dokumentarističkih fondova bivše SDS RSUP-a SRH’, i to na ‘prijevaran i zlouporaban način’, a takvih je dosjea bilo najmanje dvjesto i pet. Nikad zbog toga nisu procesuirani. Ta ukradena dokumentacija, osim kao vrelo za kasnije Vukušićeve knjige u kojima se razotkrivaju imena i prezimena stvarnih i lažno optuženih udbaša, služila je i kao poluga za Vukojević-Vukušićevo doživotno zaduživanje ili javno etiketiranje mnogih ljudi u ovdašnjem političkom, vojnom i crkvenom vrhu. Kad bismo saznali čijih su se sve tajnopolicijskih dosjea onomad dokopali Vukojević i Vukušić, bili bi jasniji mnogi događaji iz proteklih četvrt stoljeća u Hrvatskoj, uključujući vjerojatno i to kako su se Šeks, Vukojević i Vukušić zainteresirali baš za temu Bleiburga.
portalnovosti
