Ako je Zapad spreman potrošiti u Ukrajini onoliko koliko su Sjedinjene Države potrošile u dva rata u kojima su njihove trupe bile izravno uključene, i ako je to otprilike jednako ruskom ulaganju u njihove ratne troškove u Ukrajini, moramo svakako zaključiti da je proxy element u ukrajinskom ratu toliko značajan da opravdava karakterizaciju rata kao proxy rata. Što rat duže traje, to će situacija oko njega postati polariziranija, a naši argumenti uvjerljiviji, nasuprot onima u radničkom pokretu koji su se podredili interesima svojih ratobornih država.
Od samog početka, većina ljudi na Zapadu opravdano je osudila rusku invaziju Ukrajine. Postoji gotovo univerzalna podrška pravu Ukrajine na samoodređenje.
Međutim, manjina nas je također tvrdila da ljudi na Zapadu ne mogu ograničiti analizu rata na to da ga se okarakterizira kao samoobranu manje zemlje protiv imperijalističke invazivne sile.
Tome je tako zato što pozadinu ukrajinskog obrambenog rata čini interimperijalno rivalstvo: Zapad se brzo neizravno uključio slanjem vojne, financijske i humanitarne pomoći.
Potrebno je stvoriti pritisak i u Rusiji i na Zapadu. Što jači otpor možemo stvoriti protiv rata na Zapadu, to više prostora možemo stvoriti za ruski antiratni pokret da se oporavi
Iako je istina da su mnogi prošli ratovi sadržavali interimperijalni proxy element, moramo donijeti konkretan sud o tome koliko je taj element centralan za dinamiku rata koji je u tijeku. Opseg pomoći koju je Zapad pružio Ukrajini zapravo je izvanredan.
Zapadna pomoć Ukrajini jednaka je prosječnom godišnjem iznosu koji je SAD trošio u Afganistanu između 2002. i 2020. godine, a ako se uzmu u obzir današnje cijene, isto toliko je prosječno trošio na rat u Vijetnamu. Da bi se to prikazalo brojčano, prema Kiel Institutu za svjetsko gospodarstvo (IfW), Zapad je poslao, ili obećao poslati, 128 milijardi američkih dolara Ukrajini – tijekom prošle godine.
Osim toga, izvanredno je da je zapadna pomoć Ukrajini usporediva s onim što Rusija troši na invaziju. Prema britanskom Ministarstvu obrane Putin je u prosincu 2022. obećao oko 140 milijardi dolara za ratne napore u 2023. godini. Za usporedbu, takav opseg pomoći nadmašuje vrstu pomoći koju su Kinezi i Sovjeti slali Sjevernom Vijetnamu i Vietkongu. A taj opseg pomoći pak bio je tek djelić onoga što je SAD trošio na rat u Vijetnamu. Kineska pomoć od 1950-1970. godine, iako mnogo značajnija od sovjetske pomoći tijekom većeg dijela tog razdoblja, godišnje je iznosila oko 1/12 američke potrošnje u razdoblju od 1965. do 1975. godine.
Dakle, ako je Zapad spreman potrošiti u Ukrajini onoliko koliko su Sjedinjene Države potrošile u dva rata u kojima su njihove trupe bile izravno uključene, i ako je to otprilike jednako ruskom ulaganju u njihove ratne troškove u Ukrajini (što Kinezi i Sovjeti nisu mogli učiniti čak ni na vrhuncu rata u Vijetnamu), moramo svakako zaključiti da je proxy element u ukrajinskom ratu toliko značajan da opravdava karakterizaciju rata kao proxy rata. Jednostavno rečeno, postoji nešto kvalitativno različito u ovom ratu u usporedbi s jednoznačnim obrambenim ratom, a što je posljedica same razine zapadnog uplitanja.
Mora biti jasno da zapadne imperijalističke države održavaju ovu razinu ulaganja zbog trenutne analize troškova i koristi koji se zbrajaju u ključnim prijestolnicama Zapada. Osobito Washington misli da se trošak isplati
Štoviše, dinamika ovog inter-imperijalnog proxy rata ima realnu tendenciju eskalacije koju ignoriraju ili umanjuju oni koji ne uvažavaju ovu ključnu karakteristiku ukrajinskog rata. Eskalacija ima posljedice i za radničku klasu izravno zaraćenih strana i za međunarodnu radničku klasu u cjelini. Nakon prve godine rata stanje na terenu je zašlo u vojnu pat poziciju. Gubici na obje strane sada se broje u stotinama tisuća, a civilne žrtve u desecima tisuća. Milijuni su raseljeni ili pate od ekonomskih posljedica rata. Ali svaka eskalacija jedne strane rađa daljnju eskalaciju druge, tako da sada ulazimo u drugu godinu rata, s dogovorenom opskrbom velikog broja tenkova, pregovorima o borbenim zrakoplovima uz mogućnost uporabe i opasnijeg oružja.
Nameće se očito pitanje o ponašanju Zapada u ovom sukobu: zbog čega je spreman toliko potrošiti, ne samo na samu Ukrajinu, nego i na šire mjere vezane uz rat. Dakle, potrošnja na domaće subvencije za održavanje zapadnih gospodarstava zapravo je čak i veća od izravnih ratnih troškova, što pravu cijenu rata čini mnogo značajnijom. Njemačka je sama najavila više od 250 milijardi eura subvencija u 2022. Sve veća potrošnja na „obrambene proračune“ na Istoku i Zapadu potiče širu utrku u naoružanju koja neće završiti preko noći niti čak sa završetkom rata u Ukrajini.
Doista, trebamo se zapitati kakve će biti ekonomske, socijalne i druge posljedice ako se ovaj sve veći nivo potrošnje održi na duže vrijeme. Medijski izvještaji govore da mnoge države NATO-a moraju povećati vojnu proizvodnju kako bi održale razinu vlastite borbene spremnosti, dok istovremeno Ukrajini isporučuju materijal na razini na kojoj se trenutno rasipa. Drugim riječima, zapadne ekonomije moraju proći kroz značajnu promjenu kako bi održale adekvatne razine proizvodnje oružja za vrstu masovnog konvencionalnog rata kakav vidimo u Ukrajini. Navodno se vojno-industrijski kompleks u mnogim državama NATO-a žali da je spreman posvetiti se takvoj razini trošenja samo ako postoji jamstvo višegodišnjih investicija. Tko će to platiti?
Sve veća potrošnja na „obrambene proračune“ na Istoku i Zapadu potiče širu utrku u naoružanju koja neće završiti preko noći niti čak sa završetkom rata u Ukrajini
Mora biti jasno da zapadne imperijalističke države održavaju ovu razinu ulaganja zbog trenutne analize troškova i koristi koji se zbrajaju u ključnim prijestolnicama Zapada. Osobito Washington misli da se trošak isplati jer postiže nekoliko stvari istovremeno. Veže zapadnu Europu za vlastito gospodarstvo (ne bi bilo nikakvo čudo da je doista raznio Sjeverni tok II). Nada se izvlačenju ukrajinskog bogatstva. Kažnjava Rusiju, svog inferiornog geopolitičkog suparnika (koji je zasad preslab za pobjedu u Ukrajini, ali presnažan za poraz). I upozorava Kinu da se ne petlja s Tajvanom i američkom kontrolom nad Pacifikom. Čini se da Washington također vjeruje da troškovi neće proizvesti veliku društvenu pobunu koja bi značajnije uzdrmala kapitalistički sustav. Očito ne vjeruje da će proxy rat prerasti u izravni interimperijalni sukob ili rezultirati uporabom nuklearnog oružja. No samo zato što Washington to misli, ne znači da je doista tako. Rizici se zapravo povećavaju što duže rat traje.
S obzirom na proxy karakter rata, o troškovima za Ukrajinu se rijetko otvoreno raspravlja – da se ne bi dovela u pitanje mantra da će se Ukrajina boriti do pobjede i da se ne bi postavilo pitanja o društvenim žrtvama koje podnosi zapadno stanovništvo. No, može li Ukrajina izdržati razinu gubitaka koju trenutno trpi? Čitamo u tisku o problemima Ukrajine s ljudstvom, problemima s mobilizacijom i regrutacijom. Ukrajina je i prije rata bila „krhki štićenik MMF-a“ (Adam Tooze). Razmjeri ruskog uništavanja i razmjeri vojne/financijske/humanitarne ovisnosti o Zapadu samo će se dodatno povećavati u dugotrajnom ratu. Ukrajina se već pretvara u garnizonsku državu, u kojoj su manjine, ljevica i radnički pokret pod žestokom represijom. Je li to vrijedno toga?
Iako se čini da ni Zapad ni Rusija nisu ni blizu odustajanju, troškovi rata su sve veći za njih i njihove saveznike, kao i za ljude Ukrajine. Što duže rat traje, to će stvari biti gore. Zato su oni među nama koji insistiraju da je element interimperijalnog proxy rata ključan, u pravu kada naglašavaju nužnost zaustavljanja rata u Ukrajini. U pravu smo kada naglašavamo potrebu za mirovnim pregovorima. Potrebno je stvoriti pritisak i u Rusiji i na Zapadu. Što jači otpor možemo stvoriti protiv rata na Zapadu, to više prostora možemo stvoriti za ruski antiratni pokret da se oporavi jer će Putin imati manje mogućnosti da se predstavlja kao branitelj ruskog naroda od zapadnog neprijateljstva.
Eskalacija ima posljedice za radničku klasu izravno zaraćenih strana, i za međunarodnu radničku klasu u cjelini
Mi na Zapadu imamo dužnost da se suprotstavimo proxy ratu koji NATO vodi protiv Rusije u Ukrajini iz tog razloga, ali se analiza rata ne smije svesti samo na interimperijalni element. Naš stav se sažima u zahtjevu za zaustavljanje rata, izlasku Rusije [iz Ukrajine] i ne-širenju NATO-a. Dodajemo i “ne nuklearnom ratu” jer također vidimo opasnost da ovaj interimperijalni rat dovede do nuklearne eskalacije, pa čak i do direktnog interimperijalnog sraza. Što rat duže traje, to će situacija oko njega postati polariziranija, a naši argumenti će biti uvjerljiviji, nasuprot onima u radničkom pokretu koji su se podredili interesima svojih ratobornih država. Ako uspijemo prenijeti ovu poruku radničkom pokretu, to ćemo s više snage moći reći: nećemo plaćati vaše ratove, nećemo plaćati vaše krize!
