Bio sam u ovoj drugoj "grupaciji" sve do prije pet godina. Sve do jučer.
Prije deset mjeseci napisao sam da se nogomet vratio u Zagreb kad su navijači Dinama, Bad Blue Boysi, na Šalati označili početak stvaranja Futsal Dinama. Već tada je Zagreb rekao što misli o Mamićima i njihovom načinu vođenja kluba. Rekao prisutnošću. Svih ovih godina još rječitije mu je Grad isto to poručivao tihim bojkotom Dinamovih utakmica. Zato smo i došli do apsurda da se titule prvaka slave pred tisuću ljudi, a da čak ni velike europske utakmice ne mogu napuniti Maksimir.
Ako se prije godinu dana nogomet na Šalati vratio u Zagreb, jučer se vratio (i) u Maksimir. Već dva i pol sata prije tekme, na Kvatriću odakle je krenuo korteo navijača, bilo je jasno da ovo nije obična utakmica.
Derbi protiv Hajduka to i po definiciji nije, ali ovaj je zaista bio poseban. Vidio sam ljude koje nisam susreo godinama. Jer, nekad smo se redovito viđali na utakmicama. Posljednjih godina te prilike nije bilo. Odustajali smo od odlazaka u Maksimir, netko prije, netko kasnije.
Sreo sam i frenda iz osnovnjaka sa sinom kojeg je prvi put odveo na Dinamovu utakmicu. Sretali su se i ljudi kojima je odlazak na stadion dio životnog rituala.
Na kraju, sreo sam i - samoga sebe, sretnog kao malo dijete što sam ponovno dio one skupine ljudi prema kojima sam uvijek imao najjači osjećaj pripadnosti.
Ciljano smo na SEEbizu u subotu prenijeli dio Bobanove kolumne iz Sportskih novosti koja govori o tome što Dinamo jest. Što je bio i što opet treba postati. Jučerašnji dan valjda je početak te "nove povijesti".
Ako je netko pretpostavljao da je samo Sjever protiv Mamića, trebao je jučer čuti Istok. Narod ne možeš prevariti. Čekao sam u redu za ulaznice i za Partizan, i za Newcastle i toliko puta prije. Nikad nisam osjetio takav interes kao prethodnih dana. I to dosta govori. Ljudi su se zaželjeli Dinama, zaželjeli normalnog nogometa.
Sljedeća je utakmica u srijedu. Tamo neki Fola Esch, "hakleri" iz Luksemburga, jedva da sam i čuo za tu momčad. Protivnik nije važan. Nikad nije ni bio. Odlazak na utakmicu ne mjeriš prema protivniku nego prema - svojoj ljubavi.
Rezultat je jučer bio u drugom planu, važnija se utakmica igrala na tribinama. Tako će biti još neko vrijeme sve dok se ne naviknemo da je opet sve "normalno" i da se napokon možeš veseliti ili tugovati, a da pritom nemaš grižnju savjesti zbog primitivizma i lopovluka koji je pokušao oteti tvoj klub. A oteti ga ipak nije uspio.
Tko god u budućnosti bude vodio klub, upravljački i vlasnički, shvatio je poruku - ne smiješ biti neprijatelj vlastitih navijača!
seebiz
