"Potres se dogodio u samo svitanje/ proljetne sunčane nedjelje/ u kojoj nas je brzo ohladio/ neočekivani snijeg."
Je li to zapis potresenog Augusta Šenoe, kroničara velikog zemljotresa, „rike podzemnog vatrenog zmaja“ koji je 1880. razorio Zagreb? Jesu li to možda stihovi dubrovačkog diplomata Jakete Palmotića Dionorića, koji u svom čuvenom epu „Dubrovnik ponovljen“ opisuje stravičnu dubrovačku „proljetnju sunčanu nedjelju“ i Veliku trešnju travnja 1667.: „Sveta bješe jur nedjelja s velicijema došla posti,/ kad našega Spasitelja smrt plačemo u žalosti,/ a u gustom crnu oblaku mnogo dana gladovasmo,/ bojasmo se i strašismo, smrt prid očim sveđ gledasmo,/ sve što imasmo izgubismo“? Ili je to opis onog strašnog zemljotresa iz Knjige Otkrivenja, kad se otvori šesti pečat i „sunce postade crno kao vreća od kostrijeti, cijeli mjesec postade kao krv, a zvijezde s neba padoše na zemlju“, onoga strašnog dana kad se „sve gore i svi otoci sa svojih mjesta pokrenuše” (Otk 6, 12-14)?
Ne: nadahnutom rečenicom o nesreći „u samo svitanje proljetne sunčane nedjelje u kojoj nas je brzo ohladio neočekivani snijeg“, u srpnju pandemijske 2020. godine započinje opsežni izvještaj Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, raskošno opremljena publikacija „Vodič za aktivnosti nakon potresa“ u kojoj se na trideset šest stranica detaljno opisuju aktivnosti što ih je Vlada Republike Hrvatske poduzela nakon snažnog potresa koji je tog ožujka porazbijao Zagreb. U izvještaju, koji se čita bez daha, kao kakav napeti triler, kronološki je zabilježeno svih dvadesetak infarktno dramatičnih sjednica, savjetovanja i sastanaka sa stručnim povjerenstvima i radnim skupinama koje su predsjednik Vlade i ministar graditeljstva održali u sljedeća tri mjeseca.
„Sažetak aktivnosti Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja nakon potresa“, stoji tako velikim crvenim slovima u vrhu poglavlja, a neznani pjesnik ispod naslova recitira: „Potres se dogodio u samo svitanje proljetne sunčane nedjelje u kojoj nas je brzo ohladio neočekivani snijeg. Ministarstvo je odmah uspostavilo kontakt sa strukovnim komorama, nadležnom inspekcijom i znanstvenom zajednicom. Telefonski su kanali u pandemiji poslužili kao izvrstan i učinkovit alat za prvotne dogovore.“
Sretna je historijska okolnost ispala, eto, da je netom uoči zagrebačkog potresa – niti stotinu pedeset godina ranije – Alexander Graham Bell izumio telefon kao izvrstan i učinkovit alat za prvotne dogovore, pa su – nakon šokantnog svitanja proljetne sunčane nedjelje – zahvaljujući telefonskim kanalima u Ministarstvu odmah uspostavili kontakt sa strukovnim komorama, nadležnom inspekcijom i znanstvenom zajednicom.
„Što donosi jesen?“, glasio je naslov sedmog, posljednjeg poglavlja ove uzbudljive publikacije. „Nije odluka vječna bila mene sasvijem poraziti,/ neg cjeć teškijeh grijeha i dila milostivo pohoditi“, piše ministar graditeljstva, „ali ures će uzvratiti moj prelijepi meni opeta,/ ko feniče na svem sviti iz pepela ka izlijeta!“ Dobro, zajebavam se, to su zapravo ohrabrujući stihovi korčulanskog vlastelina i pjesnika Petra Kanavelića, svjedoka dubrovačke Velike trešnje 1667. godine. U svom izvještaju o zagrebačkom potresu 2020. hrvatski su vlastelini to pak formulirali ovako: „Ljeto i jesen pred nama donose puno rada na koji smo spremni. Obnovit ćemo Zagreb, korak po korak. U to ne treba sumnjati. Nijedna Vlada Republike Hrvatske građane u ovakvim situacijama nije ostavila same.“
I zaista, dva-tri mjeseca kasnije – baš kako su eksperti Ministarstva graditeljstva i predvidjeli – došla je jesen. Pa je došla zima. Pa je došao novi potres.
A nova se katastrofa dogodila – pokušat ću sada ja – u samo banijsko praskozorje ledenog zimskog ponedjeljka, nakon kojega nas je sutradan u studeno podne prosinačkog utorka ohladio još jedan, mnogo gori.
Sami potresi, međutim, bili su – ostanimo u pjesničkom zanosu – sam onaj Dionorićev „gusti crni oblak“ pičkinoga dima prema šoku kojega su u Vladi i Ministarstvu doživjeli „u samo svitanje proljetne sunčane nedjelje u kojoj ih je brzo ohladio neočekivani snijeg“. Dvije i pol godine, da skratim, prošle su otada, uskoro će i pune dvije od potresa na Baniji u zimu te 2020., a u Vladi i Ministarstvu graditeljstva još uvijek u šoku „plaču u žalosti“.
Nakon što je tako prije dva tjedna Vlada donijela odluku o Programu mjera obnove zgrada oštećenih potresom, Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje ovih je dana objavio izvještaj o rezultatima obnove, svojevrsni drugi dio svog kultnog „Vodiča za aktivnosti nakon potresa“: „U toliko u gradu se zavaljeni čiste puti,/ a i kuće kopaju se kijeh obori udes ljuti./ Svak o teškom trudu radi, svak nastoji o potrebi/ i opet spravlja da sagradi stan i kuću dragu sebi.“
Dobro, opet se zajebavam, to je Jaketa Palmotić Dionorić u svom izvještaju o obnovi Dubrovnika nakon potresa 1667. U svom najnovijem izvještaju o obnovi nakon potresa hrvatski su vlastelini to pak formulirali ovako: „Planirani popravak oštećenih nekonstrukcijskih elemenata planira se do početka sezone grijanja u studenom ove godine“.
Saznali smo tako da je „ugovorena izrada projektne dokumentacije i stručni nadzor za konstrukcijsku obnovu devetsto kuća“, „trenutno je u postupku javne nabave dodatnih šesto kuća“, a „u tijeku je i postupak javne nabave za ugovaranje izvođenja radova na dvjesto obiteljskih kuća“: u Sisačko-moslavačkoj županiji „planira se izgraditi dvadeset zamjenskih višestambenih zgrada“, „pokrenuta je izrada projekta prometnih površina i infrastrukture oko zgrada, čija će izgradnja početi po provedenom postupku javne nabave za izvođače radova“, a „u tijeku je i izrada projektne dokumentacije za popravak i energetsku obnovu obiteljskih kuća u državnom vlasništvu“.
Ukratko, gotovo dvije godine nakon potresa u banijsko praskozorje, Vlada donosi Program mjera obnove, a Središnji ured za obnovu „ugovara izradu projektne dokumentacije“, „provodi postupke javne nabave“ i „planira planirani popravak do zime“!
„Planira planirani popravak do zime“? „Do zime ljudi definitivno neće biti u svojim novim domovima“, u Globusu im onda odgovara dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić. „Država je na području Gline počela graditi samo jednu kuću i gradi je već četiri mjeseca, a još nema ni fasadu. Gotovo svi kontejneri prokišnjavaju i sramota je da će ljudi u njima provesti još jednu zimu. Da im barem uklone ruševine iz dvorišta, da svako jutro ne gledaju ostatke svoje muke! Kako su se šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća nakon potresa mogli obnavljati Skoplje i Banja Luka, a mi danas uza svu modernu tehnologiju ne možemo napraviti ništa?“
Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća?! Pa šezdesetih i sedamdesetih godina pretpretpretprošlog stoljeća, kad je kataklizmički i deset puta jači potres sravnio Dubrovnik sa zemljom – načevši i srušivši sve zgrade unutar zidina, pobivši pri tom polovicu stanovništva i pola gradskog vijeća na čelu s knezom – odlukom preživjelih gradskih vlasti rok od dvije godine za dovršetak obnove vlasnici oštećenih kuća imali su ukoliko su uopće željeli sačuvati vlasnička prava! A izgradnja srušenih kuća morala je započeti već u roku od dva mjeseca!
Prije tri i pol stoljeća, u vrijeme vještica i Isaaca Newtona, kad su posljednji krikovi građevinske tehnike još uvijek bili poluga i konjska snaga! Dvjesto godina prije telefonskih kanala i drugih učinkovitih alata za prvotne dogovore, kad se preko glasnika i tekliča prvotno još uvijek dogovarala obnova, a ne podjela plijena.
Ima dobri stari Jaketa Palmotić Dionorić u svom „Vodiču za aktivnosti nakon potresa“ iz 1667. i o tome par stihova, svidjet će vam se.
„Na Grad prazan i pust tako
Zli susjedi naripiše,
Ter ga hudo i opako
Vrh zla svega popljeniše.
Kradoše oni, i bez straha
Zlo činiše tu svakoje
Zasve da ori trešnja plaha
I oganj kaže sile svoje.
Ter gdje od grada bjehu vrata
Obdan i obnoć otvorena
Mnoga srebra mnoga zlata
Bješe lasno pokradena.“
