O pogubnim ekonomskim i društvenim implikacijama netransparentnog i štetnog poslovanja banaka, manjkave zakonske regulative i propusta u radu nadzornih tijela razgovarali smo sa članicom Upravnog odbora Udruge Franak
Prvostupanjska presuda u kolektivnoj tužbi protiv osam banaka pozitivna je sudska reakcija na proces koji Udruga Franak vodi već godinu i pol dana. Kako će se ova odluka suda, ako bude proglašena pravomoćnom, manifestirati na ugovorne obaveze dužnika s kreditima vezanim uz švicarski franak i hoće li imati ikakve reperkusije na štetno poslovanje banaka u Hrvatskoj općenito?
- Ako prvostupanjska presuda bude potvrđena na Visokom trgovačkom sudu, dogodite će se konkretno sljedeće: banke će morati u roku od šezdeset dana reprogramirati kredite s valutnom klauzulom u CHF-u u kunske, a kamatnu stopu fiksirati na upravo onu koja je bila na početku ugovora. Za klijente će to značiti da će se onaj dio duga koji je umjetno stvoren aprecijacijom CHF-a jednokratno otpisati te će se njihov dug vratiti u okvire očekivanog. Pod očekivanim mislim na to da će dug nakon više godina otplate biti manji, a ne veći. Ovaj jednokratni otpis duga će se naravno odraziti s druge strane i u bilancama banaka na način da će se smanjiti njihova aktiva. To ne znači da će banke morati bilo kome isplatiti novac, nego umanjiti potraživanja to jest očekivane prihode koji su se trebali dogoditi u budućnosti. U dijelu kamatne stope dogodit će se isto to - smanjenje budućih prihoda.
Kada je riječ o reperkusijama po štetno poslovanje banaka, o njemu možemo govoriti već sada, jer je nesporno da smo u dvije godine djelovanja Udruge Franak uspjeli ukazati na mnoge sistemske probleme koji se odnose na poslovanje banaka, od netransparentnosti, manjkave zakonske regulative, propusta u radu nadzornih tijela, itd. Već danas ove aktivnosti imaju određene reperkusije. Prije angažmana Udruge Franak se u medijskom prostoru posvećenom ekonomskim temama, koji je ionako mizeran u odnosu na njihovu važnost, gotovo uopće nije moglo naći disonantne poruke. Ako ćemo težiti ekonomskoj demokraciji, onda je ključno da se javno artikuliraju alternativne interpretacije problema koje generira financijski sektor te ponude i određena alternativna rješenja konkretnih problema.
Potreba za dugoročnim angažmanom
Kako je početak borbe kroz Udrugu Franak izgledao uzmemo li u obzir percepciju javnosti o nedodirljivosti banaka i je li danas takav status banaka konačno poljuljan?
- Percepcija javnosti o nedodirljivosti banaka definitivno je poljuljana i rekla bih da je u ovom trenutku to najveći uspjeh dosadašnjeg angažmana Udruge Franak. Zanimljivo je da se iz potrebe rješavanja vrlo specifičnog problema razvila platforma propitivanja fundamentalnijih problema bankarskog poslovanja. Na institucionalnoj razini nikako ne možemo govoriti o tome da bi status banaka bio poljuljan. Unatrag godinu dana imali smo priliku vidjeti vrlo sramežljive i sitne korake u sferi jačanja zaštite korisnika financijskih usluga, putem izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o kreditnim institucijama. Izvjesno je da će pomaci na institucionalnoj razini zahtijevati dugoročni angažman i to na internacionalnoj razini.
U vrijeme financijalizacije i kreditne ekspanzije, zaduživanje hrvatskog stanovništva mnogostruko se povećalo, a najveći dio tog zaduživanja odnosio se upravo na stambene kredite kojima je velik dio stanovništva rješavao egzistencijalna pitanja. Hrvatska narodna banka nije poduzela gotovo ništa da građane zaštiti od sklapanja ovih štetnih ugovora koji su imali dalekosežne društvene posljedice. Možete li pojasniti ulogu HNB-a u ovim procesima?
- Hrvatska narodna banka kao regulator se mogla puno proaktivnije postaviti u okolnostima kada su plasirani krediti vezani uz CHF, no ona to nije učinila. Ukoliko je HNB tada prepoznala da se radi o rizičnim kreditnim plasmanima, onda je trebala učiniti nešto više nego odaslati upozorenja javnosti putem biltena HNB-a i obraćanjem viceguvernera Hrvatskom saboru. Radi čega bi odgovornost za ekspanziju rizičnih kreditnih ugovora trebala pasti isključivo na leđa klijenata banaka, ako je posao i odgovornost HNB-a da se bavi regulacijom tržišta bankovnih usluga. Je li pojedinac koji ulazi u banku ne bi li riješio svoje stambeno pitanje taj koji bi trebao procijeniti potencijalne sistemske posljedice koje može proizvesti nagla ekspanzija rizičnih kreditnih plasmana? Za taj posao HNB plaćaju građani RH iz državnog proračuna.
Koncepti nelegitimnog duga i osobnog bankrota
Mislite li da bi ovakve mobilizacije građana oko ekonomskih pitanja mogle dovesti i do zahtjeva naroda za transparentnošću podataka o javnom dugu te možda u konačnici referenduma o njegovoj reviziji?
- Mobilizacija oko pitanja zaduženja građana definitivno otvara mogućnosti postavljanja niza drugih povezanih pitanja pa time i pitanja javnog duga. CADTM, kao organizacija koje se najviše bavila ovim pitanjem, prepoznaje koliko je teško postavljati zahtjev za revizijom državnog duga u zemljama EU te se u promišljanju strategija i metodologije revizija duga počeo ozbiljnije zalagati za pritisak odozdo prema gore, tj. za to da građani krenu sa zahtjevima za transparentnošću i za revizijom duga i na razini pojedinih državnih tvrtki, državnih institucija i agencija, općina itd. Referendum se može činiti svojevrsnim prečacem, no čak i da narod na referendumu odluči da je revizija duga potrebna, takva odluka u provedbi bi vjerojatno naišla na opstrukcije na svim razinama. Kada je riječ o Hrvatskoj, mislim da je tek potrebno pokrenuti ozbiljnu raspravu o nelegitimnom dugu, jer se inače može dogoditi da se nelegitimnim dugom smatraju samo ona dugovanja proizvedena u korupcijskim poslovima, dok je zapravo to puno širi pojam, koji uključuje i razmatranje namjene kredita. Prema tome, nelegitiman je i onaj dug koji je ugovorno gledano korektan, no koji je podignut sa svrhom kreditiranja društveno štetne investicije ili investicije od koje će profitirati samo neki, a dug otplaćivati svi. Budući da su takvi projekti danas postali pravilo, a ne iznimka, mnogima će biti teško i na pojmovnoj razini, prihvatiti konstataciju da se tu radi o nelegitimnom dugu. A mnogima će, naravno, biti u interesu da se takva definicija nelegitimnog duga ne prihvati, tako da bih tu prije očekivala dugotrajnu borbu nego rješenje putem referenduma.
Zalažete se i za uvođenje institucije osobnog bankrota. Koje su prednosti ove mjere uzmemo li u obzir hrvatsko bankarsko poslovanje odnosno kreditne ugovore između građana i banaka?
- Koncept osobnog bankrota jest zaštita onih koji dođu u situaciju nemogućnosti daljnje otplate osobnih dugova. Danas u Hrvatskoj, ako vam se dogodi prijevremeni raskid kredita i ovrha, može vam se dogoditi da kada se banka namiri iz svih sredstava osiguranja kredita (hipoteka, jamci itd.), vi i dalje ostanete dužni. U slučaju raskida kredita vezanih za CHF u ovom momentu, može se dogoditi da ostanete dužni iznose koje nećete uspjeti otplatiti do kraja života. Osobni bankrot sredstvo je zaštite dužnika od ovakve situacije jer otvara mogućnost da nakon određenog perioda u kojemu ste, poput firme, pod “stečajnim upraviteljem”, i u kojem de facto ne raspolažete svojim financijama. Taj period može trajati kraće ili dulje, ovisno o zakonskom rješenju. Nakon tog perioda, u kojem se banka namiri koliko može, preostali dug vam se briše.
Osobni bankrot stavlja banku u poziciju da ukoliko prijevremeno raskine ugovor, dio svojeg potraživanja neće moći naplatiti. Ono što pritom ne smijemo zaboraviti, jest da su banke danas najčešće osigurane i od slučaja nemogućnosti naplate kredita (putem CDS-a). Tim više je vrlo cinična pozicija “kažnjavati” dugotrajnim osobnim stečajem pojedinca koji nije vlastitom krivicom došao u financijske poteškoće, u ime održavanja iluzije da se baš svi dugovi moraju otplatiti. Postoje situacije u kojima je cijena otplate duga naprosto prevelika. Primjerice, u Indiji je u posljednjih nekoliko godina preko 270 000 poljoprivrednika počinilo samoubojstvo kako bi zaštitilo svoje obitelji u situaciji nemogućnosti otplate dugova (u slučaju smrti nositelja kredita briše se dug čitavoj obitelji). Otplata duga po cijenu života apsolutno je neprihvatljiva.
Svrha zaduživanja
Kako komentirate uvjete kreditiranja hrvatskog radnog stanovništva s obzirom na trenutne, ali i one nadolazeće promjene na tržištu rada koje ide u smjeru fleksibilizacije, nestalnosti zapošljavanja, obespravljivanja radnika...
- To je zanimljivo pitanje jer u Hrvatskoj uvjeti kreditiranja ni u kojem slučaju ne prate trendove na tržištu rada. Tu postoji tenzija dviju oprečnih nastojanja bankarskog sustava: s jedne stane banke žele plasirati što više kredita pa imamo ekspanziju financijalizacije, dok s druge strane, posebno sada nakon sloma nekretninskog balona i svega što je uslijedilo u SAD-u i Europi, banke nastoje temeljitije procjenjivati klijente prije nego im plasiraju kredite. Rješenje koje imamo tipično je za logiku cjelokupnog financijskog sustava – oni koji su radi nestalnog posla rizičniji klijenti, ili su na rubu kreditne sposobnosti, mogu dobiti kredit, ali pod nepovoljnijim uvjetima: moraju plaćati više polica osiguranja, imati više jamaca, imaju manji izbor banaka koje ih uopće žele kreditirati itd.
Trenutno surađujete s Ericom Toussaintom, članom povjerenstva koje je radilo na otpisu većeg dijela vanjskog duga Ekvadora, čovjeku koji je prilikom posjeta Zagrebu istaknuo da bankrot i neplaćanje duga nisu nikakva tragedija. Suprotno tome, ministar financija kao opravdanje daljnjih privatizacija državne imovine neprestano spominje bankrot kao katastrofičnu alternativu...
- Meni je suradnja s CADTM-om zanimljiva jer kada usporedite strukturu odnosa vjerovnik-dužnik na različitim razinama – državnoj i osobnoj – vidite istu logiku. Rizičniji dužnici radi nepovoljnijih uvjeta kreditiranja postaju sve opterećeniji neotplativim dugovima te na kraju sve više gube slobodu i autonomiju i u financijskom i svakom drugom smislu. Ono što Toussaint tvrdi jest da ne smijemo zaboraviti originalnu svrhu zaduživanja i dopustiti da plaćanje duga postane samome sebi svrha. Podizanje novih kredita da bi se pokrili postojeći evidentno je neodrživo. U takvim okolnostima potrebno je stati i zapitati se – koja je bila originalna svrha podizanja kredita te koji su bili originalni uvjeti i radi čega su se oni promijenili. Financijske institucije doslovno su u poziciji ucjenjivanja država i raspolažu mogućnošću jednostranih mijenjanja uvjeta, primjerice, temeljem procjena rejtinških agencija, koje su duboko interesno involvirane u isti taj financijsko-politički sustav čije aktere navodno objektivno ocjenjuju.Izvor: Zarez
Prvostupanjska presuda u kolektivnoj tužbi protiv osam banaka pozitivna je sudska reakcija na proces koji Udruga Franak vodi već godinu i pol dana. Kako će se ova odluka suda, ako bude proglašena pravomoćnom, manifestirati na ugovorne obaveze dužnika s kreditima vezanim uz švicarski franak i hoće li imati ikakve reperkusije na štetno poslovanje banaka u Hrvatskoj općenito?
- Ako prvostupanjska presuda bude potvrđena na Visokom trgovačkom sudu, dogodite će se konkretno sljedeće: banke će morati u roku od šezdeset dana reprogramirati kredite s valutnom klauzulom u CHF-u u kunske, a kamatnu stopu fiksirati na upravo onu koja je bila na početku ugovora. Za klijente će to značiti da će se onaj dio duga koji je umjetno stvoren aprecijacijom CHF-a jednokratno otpisati te će se njihov dug vratiti u okvire očekivanog. Pod očekivanim mislim na to da će dug nakon više godina otplate biti manji, a ne veći. Ovaj jednokratni otpis duga će se naravno odraziti s druge strane i u bilancama banaka na način da će se smanjiti njihova aktiva. To ne znači da će banke morati bilo kome isplatiti novac, nego umanjiti potraživanja to jest očekivane prihode koji su se trebali dogoditi u budućnosti. U dijelu kamatne stope dogodit će se isto to - smanjenje budućih prihoda.
Kada je riječ o reperkusijama po štetno poslovanje banaka, o njemu možemo govoriti već sada, jer je nesporno da smo u dvije godine djelovanja Udruge Franak uspjeli ukazati na mnoge sistemske probleme koji se odnose na poslovanje banaka, od netransparentnosti, manjkave zakonske regulative, propusta u radu nadzornih tijela, itd. Već danas ove aktivnosti imaju određene reperkusije. Prije angažmana Udruge Franak se u medijskom prostoru posvećenom ekonomskim temama, koji je ionako mizeran u odnosu na njihovu važnost, gotovo uopće nije moglo naći disonantne poruke. Ako ćemo težiti ekonomskoj demokraciji, onda je ključno da se javno artikuliraju alternativne interpretacije problema koje generira financijski sektor te ponude i određena alternativna rješenja konkretnih problema.
Potreba za dugoročnim angažmanom
Kako je početak borbe kroz Udrugu Franak izgledao uzmemo li u obzir percepciju javnosti o nedodirljivosti banaka i je li danas takav status banaka konačno poljuljan?
- Percepcija javnosti o nedodirljivosti banaka definitivno je poljuljana i rekla bih da je u ovom trenutku to najveći uspjeh dosadašnjeg angažmana Udruge Franak. Zanimljivo je da se iz potrebe rješavanja vrlo specifičnog problema razvila platforma propitivanja fundamentalnijih problema bankarskog poslovanja. Na institucionalnoj razini nikako ne možemo govoriti o tome da bi status banaka bio poljuljan. Unatrag godinu dana imali smo priliku vidjeti vrlo sramežljive i sitne korake u sferi jačanja zaštite korisnika financijskih usluga, putem izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o kreditnim institucijama. Izvjesno je da će pomaci na institucionalnoj razini zahtijevati dugoročni angažman i to na internacionalnoj razini.
U vrijeme financijalizacije i kreditne ekspanzije, zaduživanje hrvatskog stanovništva mnogostruko se povećalo, a najveći dio tog zaduživanja odnosio se upravo na stambene kredite kojima je velik dio stanovništva rješavao egzistencijalna pitanja. Hrvatska narodna banka nije poduzela gotovo ništa da građane zaštiti od sklapanja ovih štetnih ugovora koji su imali dalekosežne društvene posljedice. Možete li pojasniti ulogu HNB-a u ovim procesima?
- Hrvatska narodna banka kao regulator se mogla puno proaktivnije postaviti u okolnostima kada su plasirani krediti vezani uz CHF, no ona to nije učinila. Ukoliko je HNB tada prepoznala da se radi o rizičnim kreditnim plasmanima, onda je trebala učiniti nešto više nego odaslati upozorenja javnosti putem biltena HNB-a i obraćanjem viceguvernera Hrvatskom saboru. Radi čega bi odgovornost za ekspanziju rizičnih kreditnih ugovora trebala pasti isključivo na leđa klijenata banaka, ako je posao i odgovornost HNB-a da se bavi regulacijom tržišta bankovnih usluga. Je li pojedinac koji ulazi u banku ne bi li riješio svoje stambeno pitanje taj koji bi trebao procijeniti potencijalne sistemske posljedice koje može proizvesti nagla ekspanzija rizičnih kreditnih plasmana? Za taj posao HNB plaćaju građani RH iz državnog proračuna.
Koncepti nelegitimnog duga i osobnog bankrota
Mislite li da bi ovakve mobilizacije građana oko ekonomskih pitanja mogle dovesti i do zahtjeva naroda za transparentnošću podataka o javnom dugu te možda u konačnici referenduma o njegovoj reviziji?
- Mobilizacija oko pitanja zaduženja građana definitivno otvara mogućnosti postavljanja niza drugih povezanih pitanja pa time i pitanja javnog duga. CADTM, kao organizacija koje se najviše bavila ovim pitanjem, prepoznaje koliko je teško postavljati zahtjev za revizijom državnog duga u zemljama EU te se u promišljanju strategija i metodologije revizija duga počeo ozbiljnije zalagati za pritisak odozdo prema gore, tj. za to da građani krenu sa zahtjevima za transparentnošću i za revizijom duga i na razini pojedinih državnih tvrtki, državnih institucija i agencija, općina itd. Referendum se može činiti svojevrsnim prečacem, no čak i da narod na referendumu odluči da je revizija duga potrebna, takva odluka u provedbi bi vjerojatno naišla na opstrukcije na svim razinama. Kada je riječ o Hrvatskoj, mislim da je tek potrebno pokrenuti ozbiljnu raspravu o nelegitimnom dugu, jer se inače može dogoditi da se nelegitimnim dugom smatraju samo ona dugovanja proizvedena u korupcijskim poslovima, dok je zapravo to puno širi pojam, koji uključuje i razmatranje namjene kredita. Prema tome, nelegitiman je i onaj dug koji je ugovorno gledano korektan, no koji je podignut sa svrhom kreditiranja društveno štetne investicije ili investicije od koje će profitirati samo neki, a dug otplaćivati svi. Budući da su takvi projekti danas postali pravilo, a ne iznimka, mnogima će biti teško i na pojmovnoj razini, prihvatiti konstataciju da se tu radi o nelegitimnom dugu. A mnogima će, naravno, biti u interesu da se takva definicija nelegitimnog duga ne prihvati, tako da bih tu prije očekivala dugotrajnu borbu nego rješenje putem referenduma.
Zalažete se i za uvođenje institucije osobnog bankrota. Koje su prednosti ove mjere uzmemo li u obzir hrvatsko bankarsko poslovanje odnosno kreditne ugovore između građana i banaka?
- Koncept osobnog bankrota jest zaštita onih koji dođu u situaciju nemogućnosti daljnje otplate osobnih dugova. Danas u Hrvatskoj, ako vam se dogodi prijevremeni raskid kredita i ovrha, može vam se dogoditi da kada se banka namiri iz svih sredstava osiguranja kredita (hipoteka, jamci itd.), vi i dalje ostanete dužni. U slučaju raskida kredita vezanih za CHF u ovom momentu, može se dogoditi da ostanete dužni iznose koje nećete uspjeti otplatiti do kraja života. Osobni bankrot sredstvo je zaštite dužnika od ovakve situacije jer otvara mogućnost da nakon određenog perioda u kojemu ste, poput firme, pod “stečajnim upraviteljem”, i u kojem de facto ne raspolažete svojim financijama. Taj period može trajati kraće ili dulje, ovisno o zakonskom rješenju. Nakon tog perioda, u kojem se banka namiri koliko može, preostali dug vam se briše.
Osobni bankrot stavlja banku u poziciju da ukoliko prijevremeno raskine ugovor, dio svojeg potraživanja neće moći naplatiti. Ono što pritom ne smijemo zaboraviti, jest da su banke danas najčešće osigurane i od slučaja nemogućnosti naplate kredita (putem CDS-a). Tim više je vrlo cinična pozicija “kažnjavati” dugotrajnim osobnim stečajem pojedinca koji nije vlastitom krivicom došao u financijske poteškoće, u ime održavanja iluzije da se baš svi dugovi moraju otplatiti. Postoje situacije u kojima je cijena otplate duga naprosto prevelika. Primjerice, u Indiji je u posljednjih nekoliko godina preko 270 000 poljoprivrednika počinilo samoubojstvo kako bi zaštitilo svoje obitelji u situaciji nemogućnosti otplate dugova (u slučaju smrti nositelja kredita briše se dug čitavoj obitelji). Otplata duga po cijenu života apsolutno je neprihvatljiva.
Svrha zaduživanja
Kako komentirate uvjete kreditiranja hrvatskog radnog stanovništva s obzirom na trenutne, ali i one nadolazeće promjene na tržištu rada koje ide u smjeru fleksibilizacije, nestalnosti zapošljavanja, obespravljivanja radnika...
- To je zanimljivo pitanje jer u Hrvatskoj uvjeti kreditiranja ni u kojem slučaju ne prate trendove na tržištu rada. Tu postoji tenzija dviju oprečnih nastojanja bankarskog sustava: s jedne stane banke žele plasirati što više kredita pa imamo ekspanziju financijalizacije, dok s druge strane, posebno sada nakon sloma nekretninskog balona i svega što je uslijedilo u SAD-u i Europi, banke nastoje temeljitije procjenjivati klijente prije nego im plasiraju kredite. Rješenje koje imamo tipično je za logiku cjelokupnog financijskog sustava – oni koji su radi nestalnog posla rizičniji klijenti, ili su na rubu kreditne sposobnosti, mogu dobiti kredit, ali pod nepovoljnijim uvjetima: moraju plaćati više polica osiguranja, imati više jamaca, imaju manji izbor banaka koje ih uopće žele kreditirati itd.
Trenutno surađujete s Ericom Toussaintom, članom povjerenstva koje je radilo na otpisu većeg dijela vanjskog duga Ekvadora, čovjeku koji je prilikom posjeta Zagrebu istaknuo da bankrot i neplaćanje duga nisu nikakva tragedija. Suprotno tome, ministar financija kao opravdanje daljnjih privatizacija državne imovine neprestano spominje bankrot kao katastrofičnu alternativu...
- Meni je suradnja s CADTM-om zanimljiva jer kada usporedite strukturu odnosa vjerovnik-dužnik na različitim razinama – državnoj i osobnoj – vidite istu logiku. Rizičniji dužnici radi nepovoljnijih uvjeta kreditiranja postaju sve opterećeniji neotplativim dugovima te na kraju sve više gube slobodu i autonomiju i u financijskom i svakom drugom smislu. Ono što Toussaint tvrdi jest da ne smijemo zaboraviti originalnu svrhu zaduživanja i dopustiti da plaćanje duga postane samome sebi svrha. Podizanje novih kredita da bi se pokrili postojeći evidentno je neodrživo. U takvim okolnostima potrebno je stati i zapitati se – koja je bila originalna svrha podizanja kredita te koji su bili originalni uvjeti i radi čega su se oni promijenili. Financijske institucije doslovno su u poziciji ucjenjivanja država i raspolažu mogućnošću jednostranih mijenjanja uvjeta, primjerice, temeljem procjena rejtinških agencija, koje su duboko interesno involvirane u isti taj financijsko-politički sustav čije aktere navodno objektivno ocjenjuju.Izvor: Zarez
