Sjedim na aerodromu Zaventem i čekam. Nekada bi jednostavno sjedio i o nečem razmišljao, možda razgovarao s nekim tko putuje kao i ja. Danas sjedim i tipkam po mom pametnom telefonu. Stižu me vijesti iz domovine, ljuti me Twittter, sajtovi s obaveznim djevojkama koje imaju što pokazati, dužnosnicima koji imaju što sakriti. U ovoj gužvi različitih odijela, pletenih kapica i majki s malom crnom djecom kudrave kose, žena u živopisnim haljinama koje pokrivaju sve vijesti iz domovine kao da su van vremena.
Piše se o čipkastoj ljubičastoj haljini Predsjednice, slike ljubljenja s Vučićem (namjerno izbjegavam službene titule jer u meni raste neki bijes i nemir), sve to odzvanja prazno. Izgleda površno i blazirano. Čini se kao da je sve to jedna naša lokalna i domaća nadrealistička scena u kojoj je sve lažno, u kojoj su kulise važnije od priče, a glavni likovi su marionete na koncima.
Za uživjeti se u taj dernek taština moraš biti naivan kao dijete, euforičan poput pijanca, moraš obožavati glavne likove i zaboraviti da samo glume i ne zamjećivati kako su prijetvorni lašci koji zaboravljaju svoje riječi, svečane zakletve i obećanja.
Gospođa Kolinda se ljubi s izvjesnim Vučićem i kaže da je konačno našla partnera. Baš pravog. On je kao zaboravio što je govorio u ratu i na području Hrvatske. Vučić je ženu ”problematičnih” osobina predložio za premijerku, no ne zbog tolerancije i dokazivanja liberalizma, već jer mu nije opasna.
Ni na jednim izborima u Šumadiji ona ne može pobijediti. Ako uspije, izvrsno, a ako ne, još bolje – ona je idealan žrtveni jarac. Tako je radio i Tuđman i drugi u njegovo vrijeme. Tako rade i danas. No mediji ne pišu o njihovom licemjerju, već o njenoj opravi.
Bozanić drži govor pun pobožnog žara, govor koji je blijedi politički program izrečen šamanskim zagonetnim frazama. Kasno, prijatelju, nema više tih žena koje će rađati male Hrvatice i Hrvate za domovinu.
Ne vodi država djecu u vrtić, ne presvlači pelene i ne doji. I žene bi htjele bolji položaj, više slobode i veće plaće.
Strašno je to kad se zavedene patriotskim parolama jednog dana probude i shvate da će odgajati troje djece, a da muž ima mlađu i zaljubljenu. Uostalom, muškarci završe kao konobari i poštari, a žene završe fakultete i škole.
Željka Markić osuđuje govor mržnje. Piše o zločinačkoj komunističkoj diktaturi, sjeća se pedagoške pljuske kad je pjevala partizanske pjesme. Zar se ne sjeća svojih riječi o ubojicama i izdajicama? Košić govor mržnje i ne skriva. Igra je postala gruba. Rado bih pisao i o ljevici, ali nje kao da nema.
Odakle te teme, otkuda ti ljudi?
Twitter je opasna stvar. Čitam članak iz Slobodne kako uz nas žive neprijatelji, komunjare i jugofili. Piše: ”Tito je neupitno božanstvo, govoriti o partizanskim zločinima je revizionizam. Jugoslavija je bila idealna država i sl.” (sve ironično!).
Najbolja laž je ona koja sliči na istinu, ali je iskrivi do groteske i preuveličavanja. Jugoslavija nije bila demokracija, no živjelo se dobro i s vjerom u jednakost šansi.
Antifašizam za mene nije idealan politički smjer, svašta se može miješati s tim izrazom. Ne radi se samo o tome da smo se našli na strani pobjednika, kao da su svi s tom kalkulacijom krenuli protiv fašizma.
Neki su bili okupirani i proganjani, neki su se bojali kame, neki su izabrali stranu za koju je bilo vrijedno poginuti.
Nije se radilo o kalkulaciji tko će pobijediti. Pa svi su vidjeli razliku u odnosu na zlo. Zlo na riječima, zlo u zakonima, zlo u progonima.
Ne trebamo se hvaliti da smo bili na pobjedničkoj strani, već da se odabrala napredna ideja. Ali 1945. Hrvatska je dobila državu (federaciju) i uz pažljivu njegu te ideje došla do samostalnosti. Žene su dobile pravo glasa. Radnici su dobili zaštitu, nije li se prigovaralo da postoji prezaposlenost i pretjerana zaštita radnika.
Još danas se to ukida uz sumnjivo objašnjenje da je tako gospodarstvu bolje. Tada se vjerovalo u prosvjetu i imalo zdravstvenu skrb. Nije bilo sredstava, ali je bilo poleta. Ja jesam za tržišnu ekonomiju, nisam za tržišno društvo, još manje za političku trgovinu.
Nekada sam bio hrvatski patriot. Ponosan što sam takav. Zašto su mi to oduzeli? Pretjerivanjem i glumatanjem, kićenim (a zapravo kič) ceremonijama, mržnjom prema drugima, arogancijom i megalomanijom ogadili su mi taj plemeniti osjećaj.
Onda kad su izmislili ritualno držanje ruke na srcu kao znak prepoznavanja, smišljali su kako ukrasti, prisvojiti i privatizirati. Neki su koristili to kao način da se uklone konkurenti, zaplaše ljudi, eliminiraju bolji, bio je lako naći pogreške u njihovom porijeklu ili lojalnosti.
Sve mi se to zgadilo. Pretjerivanja o časti, rasprave o prvom polju u grbu, iranskom porijeklu izgledale su mi kao pozerstvo, pretjerano i neiskreno, nešto o čemu se ne može raspravljati, već se treba prihvatiti kao znak odanosti.
To su prvo prihvatili diletanti vlasti i loši đaci kojima je, jer ne znaju, sve svejedno. Površno i licemjerno.
Sve to bilo je skretanje pozornosti s razbojničkog grabljenja moći, imovine, statusa i društvene pozornosti. Iza kulisa i iza fraza skrivala se bitka za poduzeća, stanove, zaposlenja i položaje, ministarska mjesta. Radi lakih diploma bez znanja uništeno je školstvo. Radi provizija stvorene su mreže protekcije u zdravstvu.
Bljutave fraze postale su govori, politika je izgubila perspektivu, riječi su izgubile značenja, govori se, a ne djeluje, zemlja smo u kojoj se polažu vijenci, a ne otvaraju škole.
Govori se o ponosu, a na djelu je šibicarska trgovina. Zašto smo prijetili susjedima vetom i tvrdili da im neće ovo ili ono proći i da nećemo dopustiti da jeftino dođu u Europu? To što o tome sada šutimo nije znak naše slabosti, već gluposti. A nisam ja govorio o tome, već ministri, premijeri i Predsjednica. A sada o tome šute i nasmiješeno se grle.
Loša roba lažnog domoljublja i ograničenog znanja, predrasuda i afektiranja ima dobru prođu. Rasprodaja je ideala.
Ja to smijem i mogu reći. Moju obitelj su smaknuli partizani poslije rata. Ubili su mi djeda (znam tko, ne znam grob). Ubili su mi tetku (18 godina, ne znam grob). Moj otac i drugi djed odslužili su robiju (Gradiška). Majka mi je istjerana iz svih škola. Imovina je oduzeta. Nikad nisam dobio studentski dom. Tita nikad nisam obožavao, ali priznajem da je bio državnik.
Što mi, djeca ustaša i partizana, progonjenih i strijeljanih imamo s time?
Što oni rođeni u Hrvatskoj trebaju nositi prokletstvo komunjara? Dajte prestanite trovati razum puka. Zakopajte grobove, smirite – iskreno i čistog srca – mržnje. Ne zato što tako treba reći, već tako treba činiti.
Sjedim i čekam.
Naša djeca odlaze, ako su sposobna i ambiciozna, jer kao takva nemaju mjesta u zemlji grabeži, praznih fraza i licemjerja.
Nekada sam htio umrijeti za Hrvatsku, sad čekam da me sahrane u Hrvatskoj.
Sram vas bilo, licemjeri i muljatori, za ovo što ste učinili od moje domovine. Posljednji poziv za Zagreb, kaže netko na razglasu.
Posljednji.
autograf
Piše se o čipkastoj ljubičastoj haljini Predsjednice, slike ljubljenja s Vučićem (namjerno izbjegavam službene titule jer u meni raste neki bijes i nemir), sve to odzvanja prazno. Izgleda površno i blazirano. Čini se kao da je sve to jedna naša lokalna i domaća nadrealistička scena u kojoj je sve lažno, u kojoj su kulise važnije od priče, a glavni likovi su marionete na koncima.
Za uživjeti se u taj dernek taština moraš biti naivan kao dijete, euforičan poput pijanca, moraš obožavati glavne likove i zaboraviti da samo glume i ne zamjećivati kako su prijetvorni lašci koji zaboravljaju svoje riječi, svečane zakletve i obećanja.
Gospođa Kolinda se ljubi s izvjesnim Vučićem i kaže da je konačno našla partnera. Baš pravog. On je kao zaboravio što je govorio u ratu i na području Hrvatske. Vučić je ženu ”problematičnih” osobina predložio za premijerku, no ne zbog tolerancije i dokazivanja liberalizma, već jer mu nije opasna
Gospođa Kolinda se ljubi s izvjesnim Vučićem i kaže da je konačno našla partnera. Baš pravog. On je kao zaboravio što je govorio u ratu i na području Hrvatske. Vučić je ženu ”problematičnih” osobina predložio za premijerku, no ne zbog tolerancije i dokazivanja liberalizma, već jer mu nije opasna.
Ni na jednim izborima u Šumadiji ona ne može pobijediti. Ako uspije, izvrsno, a ako ne, još bolje – ona je idealan žrtveni jarac. Tako je radio i Tuđman i drugi u njegovo vrijeme. Tako rade i danas. No mediji ne pišu o njihovom licemjerju, već o njenoj opravi.
Bozanić drži govor pun pobožnog žara, govor koji je blijedi politički program izrečen šamanskim zagonetnim frazama. Kasno, prijatelju, nema više tih žena koje će rađati male Hrvatice i Hrvate za domovinu.
Ne vodi država djecu u vrtić, ne presvlači pelene i ne doji. I žene bi htjele bolji položaj, više slobode i veće plaće.
Strašno je to kad se zavedene patriotskim parolama jednog dana probude i shvate da će odgajati troje djece, a da muž ima mlađu i zaljubljenu. Uostalom, muškarci završe kao konobari i poštari, a žene završe fakultete i škole.
Željka Markić osuđuje govor mržnje. Piše o zločinačkoj komunističkoj diktaturi, sjeća se pedagoške pljuske kad je pjevala partizanske pjesme. Zar se ne sjeća svojih riječi o ubojicama i izdajicama? Košić govor mržnje i ne skriva. Igra je postala gruba. Rado bih pisao i o ljevici, ali nje kao da nema.
Odakle te teme, otkuda ti ljudi?
Twitter je opasna stvar. Čitam članak iz Slobodne kako uz nas žive neprijatelji, komunjare i jugofili. Piše: ”Tito je neupitno božanstvo, govoriti o partizanskim zločinima je revizionizam. Jugoslavija je bila idealna država i sl.” (sve ironično!).
Strašno je to kad se zavedene patriotskim parolama jednog dana probude i shvate da će odgajati troje djece, a da muž ima mlađu i zaljubljenu. Uostalom, muškarci završe kao konobari i poštari, a žene završe fakultete i škole
Najbolja laž je ona koja sliči na istinu, ali je iskrivi do groteske i preuveličavanja. Jugoslavija nije bila demokracija, no živjelo se dobro i s vjerom u jednakost šansi.
Antifašizam za mene nije idealan politički smjer, svašta se može miješati s tim izrazom. Ne radi se samo o tome da smo se našli na strani pobjednika, kao da su svi s tom kalkulacijom krenuli protiv fašizma.
Neki su bili okupirani i proganjani, neki su se bojali kame, neki su izabrali stranu za koju je bilo vrijedno poginuti.
Nije se radilo o kalkulaciji tko će pobijediti. Pa svi su vidjeli razliku u odnosu na zlo. Zlo na riječima, zlo u zakonima, zlo u progonima.
Ne trebamo se hvaliti da smo bili na pobjedničkoj strani, već da se odabrala napredna ideja. Ali 1945. Hrvatska je dobila državu (federaciju) i uz pažljivu njegu te ideje došla do samostalnosti. Žene su dobile pravo glasa. Radnici su dobili zaštitu, nije li se prigovaralo da postoji prezaposlenost i pretjerana zaštita radnika.
Još danas se to ukida uz sumnjivo objašnjenje da je tako gospodarstvu bolje. Tada se vjerovalo u prosvjetu i imalo zdravstvenu skrb. Nije bilo sredstava, ali je bilo poleta. Ja jesam za tržišnu ekonomiju, nisam za tržišno društvo, još manje za političku trgovinu.
Nekada sam bio hrvatski patriot. Ponosan što sam takav. Zašto su mi to oduzeli? Pretjerivanjem i glumatanjem, kićenim (a zapravo kič) ceremonijama, mržnjom prema drugima, arogancijom i megalomanijom ogadili su mi taj plemeniti osjećaj.
Onda kad su izmislili ritualno držanje ruke na srcu kao znak prepoznavanja, smišljali su kako ukrasti, prisvojiti i privatizirati. Neki su koristili to kao način da se uklone konkurenti, zaplaše ljudi, eliminiraju bolji, bio je lako naći pogreške u njihovom porijeklu ili lojalnosti.
Nekada sam bio hrvatski patriot. Ponosan što sam takav. Zašto su mi to oduzeli? Pretjerivanjem i glumatanjem, kićenim (a zapravo kič) ceremonijama, mržnjom prema drugima, arogancijom i megalomanijom ogadili su mi taj plemeniti osjećaj
Sve mi se to zgadilo. Pretjerivanja o časti, rasprave o prvom polju u grbu, iranskom porijeklu izgledale su mi kao pozerstvo, pretjerano i neiskreno, nešto o čemu se ne može raspravljati, već se treba prihvatiti kao znak odanosti.
To su prvo prihvatili diletanti vlasti i loši đaci kojima je, jer ne znaju, sve svejedno. Površno i licemjerno.
Sve to bilo je skretanje pozornosti s razbojničkog grabljenja moći, imovine, statusa i društvene pozornosti. Iza kulisa i iza fraza skrivala se bitka za poduzeća, stanove, zaposlenja i položaje, ministarska mjesta. Radi lakih diploma bez znanja uništeno je školstvo. Radi provizija stvorene su mreže protekcije u zdravstvu.
Bljutave fraze postale su govori, politika je izgubila perspektivu, riječi su izgubile značenja, govori se, a ne djeluje, zemlja smo u kojoj se polažu vijenci, a ne otvaraju škole.
Govori se o ponosu, a na djelu je šibicarska trgovina. Zašto smo prijetili susjedima vetom i tvrdili da im neće ovo ili ono proći i da nećemo dopustiti da jeftino dođu u Europu? To što o tome sada šutimo nije znak naše slabosti, već gluposti. A nisam ja govorio o tome, već ministri, premijeri i Predsjednica. A sada o tome šute i nasmiješeno se grle.
Loša roba lažnog domoljublja i ograničenog znanja, predrasuda i afektiranja ima dobru prođu. Rasprodaja je ideala.
Ja to smijem i mogu reći. Moju obitelj su smaknuli partizani poslije rata. Ubili su mi djeda (znam tko, ne znam grob). Ubili su mi tetku (18 godina, ne znam grob). Moj otac i drugi djed odslužili su robiju (Gradiška). Majka mi je istjerana iz svih škola. Imovina je oduzeta. Nikad nisam dobio studentski dom. Tita nikad nisam obožavao, ali priznajem da je bio državnik.
Što mi, djeca ustaša i partizana, progonjenih i strijeljanih imamo s time?
Govori se o ponosu, a na djelu je šibicarska trgovina. Zašto smo prijetili susjedima vetom i tvrdili da im neće ovo ili ono proći i da nećemo dopustiti da jeftino dođu u Europu? To što o tome sada šutimo nije znak naše slabosti, već gluposti. A nisam ja govorio o tome, već ministri, premijeri i Predsjednica. A sada o tome šute i nasmiješeno se grle
Što oni rođeni u Hrvatskoj trebaju nositi prokletstvo komunjara? Dajte prestanite trovati razum puka. Zakopajte grobove, smirite – iskreno i čistog srca – mržnje. Ne zato što tako treba reći, već tako treba činiti.
Sjedim i čekam.
Naša djeca odlaze, ako su sposobna i ambiciozna, jer kao takva nemaju mjesta u zemlji grabeži, praznih fraza i licemjerja.
Nekada sam htio umrijeti za Hrvatsku, sad čekam da me sahrane u Hrvatskoj.
Sram vas bilo, licemjeri i muljatori, za ovo što ste učinili od moje domovine. Posljednji poziv za Zagreb, kaže netko na razglasu.
Posljednji.
autograf
