Ne određuje nacionalna pripadnost mišljenje i stavove, kao što to hoće kazati Vučić ali kao što to misle i govore i brojni hrvatski političari
Koliko god bilo dosta veliko nezadovoljstvo svih onih koji su ionako trajno antisrpski raspoloženi a i onih koji su više blagonakloni prema sadašnjoj postavi iz Banskih dvora nego predsjednici s Pantovčaka, ipak je posjet srpskog predsjednika Zagrebu jedan korak naprijed. Otvorena je prilika, koliki će korak naprijed biti to ćemo vidjeti, ali bolje je bilo što korisnije i pametnije nego neprijateljska prepucavanja koja ničem ne vode.
Susret i razgovor je uvijek dobrodošao a baš i posebno onda kad su odnosi loši kao sada. A oni koji mrze, često mrze iz interesa, mrzili su i jučer, ali možda se može nešto dogoditi i nešto uraditi tako da ne mrze i sutra.
Kritičari u Hrvatskoj sad brinu kako si je Vučić ovim posjetom priskrbio dobru promociju, ne samo u Srbiji nego i u Europi. Ali je za sebe dobru promociju barem po mišljenju značajnog broja ljudi učinila i hrvatska predsjednica.
Jest, Aleksandar Vučić je desetak godina bio Šešeljev bliski pomoćnik pa već i time bio ratni huškač. No, on je izabrani predsjednik Srbije i sada, u drukčijem vremenu i s drukčijim interesom ipak vodi drukčiju politiku i on je trenutačno najrelevantniji partner za rješavanje mnogobrojnih međudržavnih tema i problema.
Vučić se u Vrginmostu na jedno dosta pristojno novinarsko pitanje pretjerano naljutio i loše reagirao. Zapravo nitko nije očekivao ispriku za njegov govor u Glini 1995. ali je mogao na pitanje o tom govoru mudrije odgovoriti i tako pokazati ipak da danas misli drukčije nego što je mislio 1995. godine. Nešto malo o toj svojoj političkoj mladosti je napisao u jučerašnjem tekstu za portal 'Politico.eu'. Da kao mlad čovjek u to vrijeme nije vidio koja korist može biti od međusobne suradnje, ali da danas zna da je njegova zemlja platila visoku cijenu nacionalističkih ekscesa. Nije prava isprika, ali da je to rekao u Vrginmostu bilo bi i to dovoljno.
Kolinda Grabar Kitarović je pozivom Vučiću učinila hrabar, mirotvorni politički potez i taj potez je čvrsto i argumentirano branila u intervjuu Novoj TV. Kazala je da je pozivom Vučiću koji je inače bio planiran za studeni prošle godine htjela „zaustaviti spiralu verbalnog nasilja“. Za temu ratne odštete o kojoj su na Plenkovićevu inicijativu, Plenković i Vučić razgovarali u Banskim dvorima, Grabar Kitaroviće je kazala da se inače nikad ranije nije bila pojavila u višemjesečnim konzultacijama s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova kao moguća tema razgovora s Vučićem.
Vučić je bio u Zagrebu i početkom 2015. godine na svečanosti inauguracije hrvatske predsjednice, ali njegov dolazak nije tada bio nikakav problem, kakvim se on sada zbog Vučićevog ranijeg 'četnikovanja' htio prikazati. Vučić je 2015. na Markovom trgu sjedio u prvom redu a ovi koji su sad digli demonstracije protiv njega, recimo, u drugom redu - pa jesu li ga onda štogod bili pitali o huškanju u Glini?
Kaže Vučić da je hrvatsko i srpsko viđenje onoga što se događalo 1995. „potpuno različito“. Hrvati slave Oluju a Srbi, kaže Vučić, to razumiju, ali za njih je Oluja tuga.
Ali, to je jedno loše poopćavanje koje korespondira samo s viđenjima državnih politika i u Hrvatskoj i u Srbiji. Mišljenja među Hrvatima o 1995. i Oluji se i te kako razlikuju. I mišljenja među Srbima o 1995. i o Oluji se i te kako razlikuju.
To znači da mnogi Hrvati misle, na primjer ili slično tome, da je akcijom Oluja realizirana nužna cjelovitost i funkcioniranje unutar teritorija Hrvatske a da istodobno žale zbog masovnog egzodusa Srba koji su u dva-tri dana napustili svoje vjekovne krajeve u strahu od osvete hrvatske vojske i vlasti. Slično tome misle i brojni Srbi.
Ne određuje nacionalna pripadnost mišljenje i stavove, kao što to hoće kazati Vučić ali kao što to misle i govore i brojni hrvatski političari. Prema tome niti prošlost ne mora biti nikakav tabu u međusobnim odnosima, kad se stvari samo malo razgrnu i kad se o njima promisli zrelo i mudro, a ne politikantski i isključivo.
novilist
