Reakcija na komentar uz Stanićevu kolumnu „Brod je mrtav, prijatelju“, koji glasi: "Mladi ljudi, zavidim vam, jer možete pobjeći iz ove kasabe u Europu."
Napustiti "svoj" (rodni) grad nije stvar starosti i godina, već odlučnosti. Neki su od djetinjstva neodlučni, neskloni nepoznatome, bojažljivi te rado traže razne izgovore kako bi to prikrili. Ne rade to kako bi ovu karakteristiku sakrili od drugih ljudi, nego kako bi je dobro sakrili od sebe.
Kada su mladi, smetnje za odlazak su nezrelost, nepripremljenost, nedostatak ušteđenog novca … Kada ostare izgovor su im iskustvo, starost, još stariji roditelji, opet nemaju novca, odrasla djeca kojima su „neophodni“, kućni ljubimci …
Što si pametniji, a neodlučniji, to će tvoji izgovori biti originalniji i teže oborivi. Dakle, dobrih izgovora nikada neće nedostajati. Kakogod, oni esencijalni, koji se tiču dokumenata i prijašnjih zabrana, sada više kod nikog ne prolaze.
Neki dan kažem ženi: "Idemo u Pariz. Kažu da se tamo lijepo živi. Ovdje ćemo sve ostaviti. Što možemo izgubiti?"
Uslijedio je niz kojekakvih izgovora, a najbolji je bio da sam totalno lud i nezreo. Dakle, previše dobroga ima ovdje kada ne želi ići. Ne znam što je drži, ali očito nečega ima. Što je najgore što nam se može dogoditi? Ako ne nađemo nikakav posao, bit ćemo klošari i živjeti negdje pod mostom. Nisu li tako živjeli neki od najvećih umjetnika i neki od najanonimnijih beskućnika. Nije li i to bolje od rutinskog životarenja ovdje?
Ja bih bez problema izdržao bez ičega nekoliko mjeseci, ali ipak bih se vjerujem brzo snašao. Ne znam francuski, ali brzo bih ga naučio i još uživao u tome. A što je najbolja fora, meni ovdje nije toliko loše kao njoj. Hah. koliko ljudi može reći da njihova žena radije živi u Brodu nego u Parizu?
PS. Boli me briga što je Brod mrtav. U stvari, u to previše niti ne vjerujem. Dok sam ja živ, sada i ovdje, živ je i on.
from sb underground
