Nova je vlast 1990. ušla u Inu kao gladno dijete u slastičarnicu. HDZ je u sljedećih deset godina iz nje izvlačio bogatstvo kao iz neiscrpne vreće, a da istodobno u nju ništa nije ulagao
Ivo Sanader nije jedini krivac za Inu, koliko god se u njega upiralo prstom i nazivalo ga se veleizdajnikom. U tom žalosnom slučaju, koji je postao paradigma tranzicije na hrvatski način, obistinila se, zapravo, uzrečica nekadašnjeg tužitelja u staljinističkim procesima, Andreja Januarjeviča Višinskog, da nevinih nema. I to već od trenutka kad je godine 1990. nova vlast ušla u Inu kao gladno dijete u slastičarnicu. Ina je tada bila ogroman i bogat sistem, najveće poduzeće u Jugoslaviji nastalo 1960-ih godina spajanjem nekoliko srodnih tvrtki, pri čemu je važnu ulogu imao tadašnji hrvatski premijer i Tuđmanov prijatelj Mika Špiljak. Za Inu se govorilo kako je toliko velika i važna da kad kihne, prehlađena je cijela Hrvatska. Mađari su se ponekad bunili da Ina crpi previše nafte iz bušotina uz granicu, odnosno iz podzemnih ležišta koja se nalaze ispod nje. Ali vrijedilo je pravilo tko prvi djevojci, njegova djevojka. I to je bila jedina veza s Mađarima.
U prvih deset godina HDZ-ove vlasti, do 2000., počinjena su dva smrtna grijeha. Iz Ine se izvlačilo bogatstvo kao da je ona neiscrpna vreća. Metode su bile najrazličitije, čak do toga da se umjesto kupljene i plaćene kvalitetne nafte iz inozemstva preuzimao zadnji škart. Prema jednoj insajderskoj računici, samo je na taj način zamračeno oko 700 milijuna dolara. Drugi je grijeh bio da se istodobno u nju nije ništa ulagalo. Po tome se Ina nije razlikovala od ostalih velikih sustava, kao što su na primjer željeznica i elektroprivreda. U vrijeme investicijskog vala potkraj 1970-ih na Inu je otpadalo 70 posto ukupnih hrvatskih investicija. Poslije 1990. samo su se raubali naslijeđeni kapaciteti. Rafinerije (a i druga postrojenja) ubrzano su se trošile i zastarijevale. Kad se potkraj 1990-ih počelo govoriti o prodaji, posljednji HDZ-ov predsjednik Inine uprave Davor Štern procjenjivao je njenu vrijednost na samo 700 milijuna dolara. Brojka je nekim slučajem ista kao ona spomenuta prije nekoliko rečenica.
Poslije 3. siječnja 2000. i smjene HDZ-a s vlasti nastupilo je novo doba u kojem je najčešće korištena sintagma bila strateški partner. Tko su trebali biti ti strateški partneri? Na riječima neke jake tvrtke, uglavnom inozemne, koje će se povezati s našim poduzećima i zajedničkom strategijom zaploviti u bolju budućnost. U životu, to je trebao biti netko kome će se uvaliti staro željezo preostalo nakon pljačke stoljeća, zajedno s dugovima i zaposlenima. Zato su, koliko god se o njima bajalo, strateški partneri ostali nedosanjani san, pa je vlada Ivice Račana uskoro našla novu strategiju. Ona se zvala raščišćavanje ruševina. To je bio eufemizam iza kojega su se krili najobičniji stečajevi. Kad nije mogla naći nikoga da preuzme njen posao, Vlada je likvidirala poduzeća i slala zaposlene na burzu.
Ina je bila iznimka. Obustavljanje mutnih poslova i poskupljenje derivata (tada još po odobrenju Vlade) bitno je popravilo njenu bilancu. Ali umjesto da se na tome gradi dalje, izmišljena je nova teorija. Ina, navodno, nije bila dovoljno velika za poželjan razvoj u moćnu kompaniju koja će vladati regijom, pa se morala udružiti s nekim. Zna se i s kim. Sa strateškim partnerom. Za razliku od drugih, ona je bila poželjna udavača, pa se odmah našlo nekoliko ženika. Najuspješniji udvarač bio je Mol.
Začudo, kad je brak sklopljen, pokazalo se da nije riječ o strateškom udruživanju dviju tvrtki približno iste veličine (Ina je čak bila nešto veća), dakle o zajedničkom razvojnom i poslovnom pothvatu, već o običnoj prodaji. Tvrtke nisu zamijenile dionice, nisu stvoreni zajednički organi upravljanja, već je Mol od Hrvatske kupio četvrtinu Ine plus jednu ‘zlatnu’ dionicu koja mu je omogućavala utjecaj na sve važne, strateške odluke. Hrvatski je proračun veselo potrošio dobivenih pola milijarde dolara, a Mol je postavio svoje ljude u upravu Ine. Najvažniji resor koji im je dopao u ruke bile su financije. Treba zabilježiti da je samo Dražen Budiša, što god o njemu mislili kao remetilačkom faktoru, upozorio da je Mol dobio više stolica u upravi Ine nego što bi mu pripadalo po udjelu u vlasništvu. Bio je to glas vapijućeg u pustinji. Mol se ugovorom obvezao na ulaganja u modernizaciju Ine, u prvom redu rafinerija, što je bio bitan element posla i opravdanje za stavljanje potpisa na kupoprodajni ugovor. To je, međutim, odmah odgođeno za neizvjesnu budućnost.
Ali kako je Mol došao do skoro polovice dionica Ine? Kupio ih je na burzi, kaže danas Ivo Sanader, tonom koji bi trebao značiti da on s time nije imao ništa. No kako su one iz hrvatskog državnog portfelja dospjele na tržište? Jednostavno. U trenutku humanog nadahnuća Sanaderova vlada, koja je koncem 2003. zamijenila ekipu Ivice Račana, ponudila ih je hrvatskim građanima uz velik popust. Treba prelistati stare novine da bi se vidjelo redove ljudi koji čekaju da kupe dionice, ali ne zato da bi ulagali u budućnost svoje djece. Računica je bila drukčija. Danas kupiš jeftino, a već sutra prodaš skupo. Kupiš s popustom, a prodaš po punoj cijeni. Nije trebalo tražiti ni čekati kupca. Tu je bio Mol koji je sve kupovao i odmah velikodušno plaćao. Bilo je odmah jasno kakva je strategija strateškog partnera, ali do dana današnjeg nitko ne pita za uzroke tadašnjeg humanizma Ive Sanadera i njegove Vlade. Ni u ono vrijeme nitko se na političkoj sceni nije pobunio. Nitko nije pitao što će biti s Inom, nitko nije spominjao njenu važnost za hrvatsku ekonomiju i njenu energetsku budućnost. Sanader je vodio igru, ali ni drugi se nisu htjeli zamjeriti biračima koji su mastili brkove. Populizam je, očito, u samoj prirodi demokracije.
Mol je nakon toga ubrzano pretvarao Inu u svoju podružnicu u Hrvatskoj, gdje je zainteresiran samo za tržište, a ne i za proizvodnju. Pritom je učinio presudnu grešku. Pobrkao je redoslijed poteza. Bilo bi, naime, mudro da je nastavio s prikupljanjem dionica dok u njegove ruke ne prijeđe više od polovice Ine, nakon čega bi Hrvatskoj izbio najjače adute iz ruku. Ne sve, jer Hrvatska još uvijek ima golem udio, ali bi ipak bio u položaju da relativno legalno vodi svoju igru. Umjesto toga Mol je izgubio strpljenje i krenuo prečicom, o čemu, uz ostalo, svjedoči snimka iz onog zagrebačkog restorana. Preuzeo je upravu Ine i potisnuo hrvatskog partnera do te mjere da njegovi predstavnici nisu smjeli ni znati što se u tvrtki događa. Hrvatsko obiteljsko srebro počeo je tretirati kao bezvrijednu alpaku, a Inina postrojenja kao neželjenu konkurenciju mađarskim. Sad se dio hrvatskih političara sjetio svoje odgovornosti. Ali tko je odgovoran za Ininu sudbinu? Zašto je ona pretvorena u robu za potkusurivanje? Mađari su zabijali čavle u njen lijes, a Sanader im je, po svemu sudeći, na kraju dodavao čekić i čavle. Najveći grijeh i tu je počinjen još devedesetih, kad se krenulo u nemilosrdno otkidanje njenog mesa i glodanje kostiju. Tavarišč Andrej Januarjevič je bio u pravu. Nevinih njet!
portalnovosti
Ivo Sanader nije jedini krivac za Inu, koliko god se u njega upiralo prstom i nazivalo ga se veleizdajnikom. U tom žalosnom slučaju, koji je postao paradigma tranzicije na hrvatski način, obistinila se, zapravo, uzrečica nekadašnjeg tužitelja u staljinističkim procesima, Andreja Januarjeviča Višinskog, da nevinih nema. I to već od trenutka kad je godine 1990. nova vlast ušla u Inu kao gladno dijete u slastičarnicu. Ina je tada bila ogroman i bogat sistem, najveće poduzeće u Jugoslaviji nastalo 1960-ih godina spajanjem nekoliko srodnih tvrtki, pri čemu je važnu ulogu imao tadašnji hrvatski premijer i Tuđmanov prijatelj Mika Špiljak. Za Inu se govorilo kako je toliko velika i važna da kad kihne, prehlađena je cijela Hrvatska. Mađari su se ponekad bunili da Ina crpi previše nafte iz bušotina uz granicu, odnosno iz podzemnih ležišta koja se nalaze ispod nje. Ali vrijedilo je pravilo tko prvi djevojci, njegova djevojka. I to je bila jedina veza s Mađarima.
U prvih deset godina HDZ-ove vlasti, do 2000., počinjena su dva smrtna grijeha. Iz Ine se izvlačilo bogatstvo kao da je ona neiscrpna vreća. Metode su bile najrazličitije, čak do toga da se umjesto kupljene i plaćene kvalitetne nafte iz inozemstva preuzimao zadnji škart. Prema jednoj insajderskoj računici, samo je na taj način zamračeno oko 700 milijuna dolara. Drugi je grijeh bio da se istodobno u nju nije ništa ulagalo. Po tome se Ina nije razlikovala od ostalih velikih sustava, kao što su na primjer željeznica i elektroprivreda. U vrijeme investicijskog vala potkraj 1970-ih na Inu je otpadalo 70 posto ukupnih hrvatskih investicija. Poslije 1990. samo su se raubali naslijeđeni kapaciteti. Rafinerije (a i druga postrojenja) ubrzano su se trošile i zastarijevale. Kad se potkraj 1990-ih počelo govoriti o prodaji, posljednji HDZ-ov predsjednik Inine uprave Davor Štern procjenjivao je njenu vrijednost na samo 700 milijuna dolara. Brojka je nekim slučajem ista kao ona spomenuta prije nekoliko rečenica.
Poslije 3. siječnja 2000. i smjene HDZ-a s vlasti nastupilo je novo doba u kojem je najčešće korištena sintagma bila strateški partner. Tko su trebali biti ti strateški partneri? Na riječima neke jake tvrtke, uglavnom inozemne, koje će se povezati s našim poduzećima i zajedničkom strategijom zaploviti u bolju budućnost. U životu, to je trebao biti netko kome će se uvaliti staro željezo preostalo nakon pljačke stoljeća, zajedno s dugovima i zaposlenima. Zato su, koliko god se o njima bajalo, strateški partneri ostali nedosanjani san, pa je vlada Ivice Račana uskoro našla novu strategiju. Ona se zvala raščišćavanje ruševina. To je bio eufemizam iza kojega su se krili najobičniji stečajevi. Kad nije mogla naći nikoga da preuzme njen posao, Vlada je likvidirala poduzeća i slala zaposlene na burzu.
Ina je bila iznimka. Obustavljanje mutnih poslova i poskupljenje derivata (tada još po odobrenju Vlade) bitno je popravilo njenu bilancu. Ali umjesto da se na tome gradi dalje, izmišljena je nova teorija. Ina, navodno, nije bila dovoljno velika za poželjan razvoj u moćnu kompaniju koja će vladati regijom, pa se morala udružiti s nekim. Zna se i s kim. Sa strateškim partnerom. Za razliku od drugih, ona je bila poželjna udavača, pa se odmah našlo nekoliko ženika. Najuspješniji udvarač bio je Mol.
Začudo, kad je brak sklopljen, pokazalo se da nije riječ o strateškom udruživanju dviju tvrtki približno iste veličine (Ina je čak bila nešto veća), dakle o zajedničkom razvojnom i poslovnom pothvatu, već o običnoj prodaji. Tvrtke nisu zamijenile dionice, nisu stvoreni zajednički organi upravljanja, već je Mol od Hrvatske kupio četvrtinu Ine plus jednu ‘zlatnu’ dionicu koja mu je omogućavala utjecaj na sve važne, strateške odluke. Hrvatski je proračun veselo potrošio dobivenih pola milijarde dolara, a Mol je postavio svoje ljude u upravu Ine. Najvažniji resor koji im je dopao u ruke bile su financije. Treba zabilježiti da je samo Dražen Budiša, što god o njemu mislili kao remetilačkom faktoru, upozorio da je Mol dobio više stolica u upravi Ine nego što bi mu pripadalo po udjelu u vlasništvu. Bio je to glas vapijućeg u pustinji. Mol se ugovorom obvezao na ulaganja u modernizaciju Ine, u prvom redu rafinerija, što je bio bitan element posla i opravdanje za stavljanje potpisa na kupoprodajni ugovor. To je, međutim, odmah odgođeno za neizvjesnu budućnost.
Ali kako je Mol došao do skoro polovice dionica Ine? Kupio ih je na burzi, kaže danas Ivo Sanader, tonom koji bi trebao značiti da on s time nije imao ništa. No kako su one iz hrvatskog državnog portfelja dospjele na tržište? Jednostavno. U trenutku humanog nadahnuća Sanaderova vlada, koja je koncem 2003. zamijenila ekipu Ivice Račana, ponudila ih je hrvatskim građanima uz velik popust. Treba prelistati stare novine da bi se vidjelo redove ljudi koji čekaju da kupe dionice, ali ne zato da bi ulagali u budućnost svoje djece. Računica je bila drukčija. Danas kupiš jeftino, a već sutra prodaš skupo. Kupiš s popustom, a prodaš po punoj cijeni. Nije trebalo tražiti ni čekati kupca. Tu je bio Mol koji je sve kupovao i odmah velikodušno plaćao. Bilo je odmah jasno kakva je strategija strateškog partnera, ali do dana današnjeg nitko ne pita za uzroke tadašnjeg humanizma Ive Sanadera i njegove Vlade. Ni u ono vrijeme nitko se na političkoj sceni nije pobunio. Nitko nije pitao što će biti s Inom, nitko nije spominjao njenu važnost za hrvatsku ekonomiju i njenu energetsku budućnost. Sanader je vodio igru, ali ni drugi se nisu htjeli zamjeriti biračima koji su mastili brkove. Populizam je, očito, u samoj prirodi demokracije.
Mol je nakon toga ubrzano pretvarao Inu u svoju podružnicu u Hrvatskoj, gdje je zainteresiran samo za tržište, a ne i za proizvodnju. Pritom je učinio presudnu grešku. Pobrkao je redoslijed poteza. Bilo bi, naime, mudro da je nastavio s prikupljanjem dionica dok u njegove ruke ne prijeđe više od polovice Ine, nakon čega bi Hrvatskoj izbio najjače adute iz ruku. Ne sve, jer Hrvatska još uvijek ima golem udio, ali bi ipak bio u položaju da relativno legalno vodi svoju igru. Umjesto toga Mol je izgubio strpljenje i krenuo prečicom, o čemu, uz ostalo, svjedoči snimka iz onog zagrebačkog restorana. Preuzeo je upravu Ine i potisnuo hrvatskog partnera do te mjere da njegovi predstavnici nisu smjeli ni znati što se u tvrtki događa. Hrvatsko obiteljsko srebro počeo je tretirati kao bezvrijednu alpaku, a Inina postrojenja kao neželjenu konkurenciju mađarskim. Sad se dio hrvatskih političara sjetio svoje odgovornosti. Ali tko je odgovoran za Ininu sudbinu? Zašto je ona pretvorena u robu za potkusurivanje? Mađari su zabijali čavle u njen lijes, a Sanader im je, po svemu sudeći, na kraju dodavao čekić i čavle. Najveći grijeh i tu je počinjen još devedesetih, kad se krenulo u nemilosrdno otkidanje njenog mesa i glodanje kostiju. Tavarišč Andrej Januarjevič je bio u pravu. Nevinih njet!
portalnovosti
