Kada bi Hrvatska imala sreće, koalicijski pregovori i izbori trajali bi unedogled. Tehnička vlada neusporedivo je manje zlo od 'stabilne' vlade koja bi se novim žarom prihvatila proizvodnje budalaština a, kako stvari stoje, koja god koalicija bude formirala vladu – budalaština neće nedostajati, ocjenjuje naš komentator
Opsjeda se javnost koalicijskim pregovorima i hiperkombinacijama, tko će s kim, tko će protiv koga, a promakla je njenoj pažnji jedna znakovita situacija koja kazuje sve i o uzrocima krize i o jedinom mogućem načinu njenog svladavanja.
Od dana raspuštanja Sabora, 28. rujna 2015. pa do 3. prosinca 2015. kada je zakazano zasjedanje novoizabranog saziva, Hrvatska živi u izbornom interregnumu. Za izvršnu vlast taj će interregnum potrajati i dulje, sve do formiranja nove Vlade u bližoj ili daljnjoj budućnosti.
Koalicijske pregovore i komentare tih pregovora karakterizira moralna panika s tezom da je situacija dramatična i da 'hitno' treba formirati novu vladu koja će marljivo prionuti na 'reforme' – što god to značilo – i uhvatiti se 'ukoštac' sa strašnim problemima koji nasrću na Hrvatsku.
U međuvremenu, začudo, život ide svojim tokom. Policija radi, sudstvo radi (loše, ali bolje i tako nego nikako), šalteri u javnoj upravi nisu zatvoreni, vojska u vojarnama zanima se sa svakodnevnim zadaćama, tramvaji u Zagrebu i Osijeku voze, kao i autobusi u Rijeci i Splitu... U slavinama ima vode, električne utičnice su pod naponom, televizijski i radijski program nisu prekinuti, novine su na kioscima, rade i kina, kazališta, trgovine, kavane i hoteli. Nazovete li 193, vatrogasci će se jamačno odazvati. Uostalom, telefonske i internetske veze nisu u prekidu. Na žalost mnogih rade i banke, pa i središnja banka koja, opet na žalost mnogih, održava stabilnost tečaja kune. Smjenjuju se dan i noć, kiše i vedrine, ljudi jedu, spavaju, sanjaju, vode ljubav, razmišljaju o vođenju ljubavi, odlaze na posao, vraćaju se s posla ili, nažalost, tek traže posao. Možda ga čak i nađu jer – navodno – raste i BDP. Rade i škole, crkve, zatvori i umobolnice, a na nesreću i porezna uprava.
Jedinstvena je to prilika da građani Hrvatske najzad pojme što su zapravo država i vlast. Nikakva svetinja, ništa vrijedno pozornosti, kamoli žrtvovanja i obožavanja, već banalno nužno zlo koje obavlja neke dosadne rutinske poslove. Jesu li Hrvatskoj doista potrebne 'reforme' koje će stanje učiniti još gorim? (A upravo takve reforme su najavljene). Ili je, kad već nema snage, volje i pameti da se doista provede reforma koja će likvidirati postojeću državnu ekonomiju i mitologiju, bolje ne činiti ništa? Kad je raspušten Sabor i kada je vlada postala 'tehnička', društvo i ekonomija dokopali se predaha u kojem ih nitko ne zlostavlja intervencionističkim dosjetkama. Upravo takva reforma je i potrebna: država na 'hladnom pogonu', samozatajni, skromni noćobdija koji nije u prilici da čini gluposti i kojem je dopušteno da obavlja samo svoje svakodnevne dužnosti. Sve drugo je nepotrebni, štetni višak. Troškovi ponovljenih izbora su obična bagatela prema troškovima koje će stvoriti novoformirana vlada, jer su svi, ovi ili oni, potencijalni koalicijski partneri taoci istog proračunskog mentaliteta koji je i upropastio hrvatsku ekonomiju.
Kada bi Hrvatska imala sreće, koalicijski pregovori i izbori trajali bi unedogled. Tehnička vlada neusporedivo je manje zlo od 'stabilne' vlade koja bi se novim žarom prihvatila proizvodnje budalaština a, kako stvari stoje, koja god koalicija bude formirala vladu – budalaština neće nedostajati. Jasno, političkoj eliti se žuri jer građanima ne želi ostaviti dovoljno vremena da shvate kako im nisu potrebni moralistički gnjavatori, jeftini demagozi i mesijanski spasitelji opsjednuti floskulama kakve su zajedništvo, zaštita nacionalnih interesa, jačanje suverenosti i slična jamstva sigurne propasti.
I zato, do formiranja nove vlade, iskoristite ovaj predah koliko god možete, uživajte i nadajte se da se gnjavatori neće skoro dogovoriti.
Opsjeda se javnost koalicijskim pregovorima i hiperkombinacijama, tko će s kim, tko će protiv koga, a promakla je njenoj pažnji jedna znakovita situacija koja kazuje sve i o uzrocima krize i o jedinom mogućem načinu njenog svladavanja.
Od dana raspuštanja Sabora, 28. rujna 2015. pa do 3. prosinca 2015. kada je zakazano zasjedanje novoizabranog saziva, Hrvatska živi u izbornom interregnumu. Za izvršnu vlast taj će interregnum potrajati i dulje, sve do formiranja nove Vlade u bližoj ili daljnjoj budućnosti.
Koalicijske pregovore i komentare tih pregovora karakterizira moralna panika s tezom da je situacija dramatična i da 'hitno' treba formirati novu vladu koja će marljivo prionuti na 'reforme' – što god to značilo – i uhvatiti se 'ukoštac' sa strašnim problemima koji nasrću na Hrvatsku.
U međuvremenu, začudo, život ide svojim tokom. Policija radi, sudstvo radi (loše, ali bolje i tako nego nikako), šalteri u javnoj upravi nisu zatvoreni, vojska u vojarnama zanima se sa svakodnevnim zadaćama, tramvaji u Zagrebu i Osijeku voze, kao i autobusi u Rijeci i Splitu... U slavinama ima vode, električne utičnice su pod naponom, televizijski i radijski program nisu prekinuti, novine su na kioscima, rade i kina, kazališta, trgovine, kavane i hoteli. Nazovete li 193, vatrogasci će se jamačno odazvati. Uostalom, telefonske i internetske veze nisu u prekidu. Na žalost mnogih rade i banke, pa i središnja banka koja, opet na žalost mnogih, održava stabilnost tečaja kune. Smjenjuju se dan i noć, kiše i vedrine, ljudi jedu, spavaju, sanjaju, vode ljubav, razmišljaju o vođenju ljubavi, odlaze na posao, vraćaju se s posla ili, nažalost, tek traže posao. Možda ga čak i nađu jer – navodno – raste i BDP. Rade i škole, crkve, zatvori i umobolnice, a na nesreću i porezna uprava.
Jedinstvena je to prilika da građani Hrvatske najzad pojme što su zapravo država i vlast. Nikakva svetinja, ništa vrijedno pozornosti, kamoli žrtvovanja i obožavanja, već banalno nužno zlo koje obavlja neke dosadne rutinske poslove. Jesu li Hrvatskoj doista potrebne 'reforme' koje će stanje učiniti još gorim? (A upravo takve reforme su najavljene). Ili je, kad već nema snage, volje i pameti da se doista provede reforma koja će likvidirati postojeću državnu ekonomiju i mitologiju, bolje ne činiti ništa? Kad je raspušten Sabor i kada je vlada postala 'tehnička', društvo i ekonomija dokopali se predaha u kojem ih nitko ne zlostavlja intervencionističkim dosjetkama. Upravo takva reforma je i potrebna: država na 'hladnom pogonu', samozatajni, skromni noćobdija koji nije u prilici da čini gluposti i kojem je dopušteno da obavlja samo svoje svakodnevne dužnosti. Sve drugo je nepotrebni, štetni višak. Troškovi ponovljenih izbora su obična bagatela prema troškovima koje će stvoriti novoformirana vlada, jer su svi, ovi ili oni, potencijalni koalicijski partneri taoci istog proračunskog mentaliteta koji je i upropastio hrvatsku ekonomiju.
Kada bi Hrvatska imala sreće, koalicijski pregovori i izbori trajali bi unedogled. Tehnička vlada neusporedivo je manje zlo od 'stabilne' vlade koja bi se novim žarom prihvatila proizvodnje budalaština a, kako stvari stoje, koja god koalicija bude formirala vladu – budalaština neće nedostajati. Jasno, političkoj eliti se žuri jer građanima ne želi ostaviti dovoljno vremena da shvate kako im nisu potrebni moralistički gnjavatori, jeftini demagozi i mesijanski spasitelji opsjednuti floskulama kakve su zajedništvo, zaštita nacionalnih interesa, jačanje suverenosti i slična jamstva sigurne propasti.
I zato, do formiranja nove vlade, iskoristite ovaj predah koliko god možete, uživajte i nadajte se da se gnjavatori neće skoro dogovoriti.
