Predsjednik Tuđman je bio u pravu. Rekao je još 1991. godine: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo!” I evo nas – slobodni, suvereni, s vlašću koju sami biramo, s lopovima, ulizicama, nesposobnima.
Onomad je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman na kninskoj tvrđavi škrgutao zubima i vitlao stisnutom šakom oko glave u transu, je li, držeći se za rub nacionalne trobojnice neprirodnih dimenzija: „Imamo Hrvatsku!“ Državna statistika 27 godina kasnije, rujna anno domini 2022., nagoni srâm i grizodušje svakom tzv. običnom/malom Hrvatu koji ne živi od rente na dobro unovčeno „domoljublje“ i nema denver plavu stranačku bankomat-karticu. Crni trend: „Nemamo Hrvatsku!“ primjetno bode oči i savjest već o-ho-ho vremena. U desetak se godina između dvaju popisa stanovništva s cijelim obiteljima iselilo iz Tuđmanove „Imamo Hrvatsku!“ pola milijuna uglavnom mladih, školovanih, radno i fertilno najpotentnijih „Hrvatica i Hrvata i inih građanki i građana RH“ (sic transit), jer u njoj – „napokon svoji na svomu“ i „ostvarenoga tisućljetnog sna“ (sic transit) – ne mogu barem pristojno živjeti kao ljudi niti žele trpjeti polit-ideološku trulež bolesno inducirane nacionalne, vjerske, ideološke, moralne i svake druge mržnje, svađa, razdora, podjela, primitivizma… Domovina je tamo gdje ti je dobro, gdje cijene tvoj rad i ljudski integritet, a ne tamo gdje ti profesionalni Hrvati-katolici i „domoljubi“ sufliraju kako ti jest dobro samo što si glup ili nacionalno neosviješten, pa to zapravo – ne vidiš. Tražiš kruha nad pogačom u alter egu Švicarske. Sic transit.
Dvomandatni premijer Andrej Plenković i 23 godine vladajući državom HDZ nemaju uvjerljiv odgovor – a najodgovorniji su! – na pitanje o krivnji za to što popisivači stanovništva lani u 186 naselja Bijedne Naše nisu našli ni jednoga jedinog žiteljaNeki dan objavljeni rezultati lanjskog popisa žitelja Bijedne Naše nisu u ključnim spoznajama iznenađujući, iako jest činjenica da dio državljana nije popisan krivnjom ne samo ljudi koje je trebalo popisati nego i samih popisivača. Vrag će znati bi li opća slika stanja ostataka Tuđmanovog entiteta „Imamo Hrvatsku!“ bila statistički puno bolja da je popis žitelja proveden temeljitije. Ne bi npr. u Zmijavcima broj katolika u samo 10 godina pao s 90 na 30 posto, a broj hrvatskih Srba u gradskoj populaciji Vukovara ispod 30 posto, pa ucrnjena bratija čekićara ćirilice na javnim dvojezičnim pločama s nazivima državnih institucija sad ne bi imala čak i zakonski mig za bučno slaviti uskraćivanje prava srpskoj manjini na jezik i pismo? Kojim je pravom tzv. međunarodna zajednica 1992. uvjetovala Bijednoj Našoj – državno priznanje. „Nema tog rata, nema tog tata, nema tog dušmanina koji može zajebati Hrvata poput drugog Hrvata“, bio je grubo/bolno istinit kolumnist Indexa.hr Goran Vojković u povodu rezultata popisa stanovništva RH nekom vrsti parafraze navodne tvrdnje proustaškog emigranta Brune Bušića kako će Hrvati – dobiju li jednom svoju državu – uistinu vidjeti što znači kad „Hrvat šikanira i pljačka Hrvata bezdušnije no što su to povijesno činili i Beč, i Pešta i Beograd zajedno“.
Ako je prosječan domaći pûk uistinu glup i obesviješten, pa zapravo ne vidi kako mu je dobro u naprednoj, gospodarski i životnim standardom rastućoj zemlji sposobne, nacionalno svijesne i savjesne HDZ-ove vlasti, zato nije neupitni šef denver plave ZNA SE opcije i drugomandatni već premijer Andrej Plenković, u svakomu kritičnijem trenutku samopozvan statistički upozoriti zašto nije pametno tražiti kruha nad pogačom u alter egu Švicarske. Dapače, ne treba se iseljavati, ne treba prosvjedovati, ne treba bijesno rastjerivati rode oko rodilišta, ne treba gubiti vjeru u Boga, ne treba proklinjati vladu/premijera/HDZ zbog pogubne energetske krize i skupoće hrane, režija, života općenito, ne treba proklinjati srozavanje kupovne moći na razine i uvjete od prije više od pola stoljeća…
„Hrvatska danas ima najmanji broj nezaposlenih od 2016. godine (otkad je on, je li, preuzeo vlast, op. a.) i najveći broj osiguranika u posljednjih dvadesetak godina“, hvalio se Plenković na vladinoj sjednici. „Prosječna je plaća od početka mandata ove vlade porasla za više od 2000 kuna, i danas iznosi 7700 kuna; minimalna za 1250 kuna, i sada iznosi 3750 kuna, a medijalna za 1510 kuna, pa danas iznosi 6510 kuna, te su znatno povećana materijalna prava svih koji rade u državnim i javnim službama. Ovi podaci su dobri i ohrabrujući, a trebamo ih staviti u kontekst inflatornih pritisaka. Zbog toga sve iskorake koje koje radimo, i kada je riječ o paketu mjera koji smo donijeli (zamrzavanje cijena plina i struje do 31. ožujka 2023., devet vrsta prehrambenih proizvoda na tri mjeseca, tjedna regulacija cijene goriva, etc., op. a.) i koji treba olakšati ekonomsku i socijalnu situaciju naših sugrađana, idu za tim da standard naših građana bude bolji i kvalitetniji u ovim okolnostima u kojima se sada nalazi cijela Europa, pa onda i Hrvatska.“ Svi su u sranju što su ga, je li, „skrivili isključivo Rusi ničim izazvanom vojnom invazijom/agresijom na Ukrajinu“ (sic transit), sugerira premijer Bijedne Naše.
Zašto prešućuje činjenicu da je upravo u mandatu njegove vlade – zbog gospodarskog i moralnog nazadovanja zemlje, fenjeraške pozicije u tzv. međunarodnoj zajednici, kronične ovisnosti o eurounijskoj financijskoj milostinji, socijalnog raslojavanja, korupcije, nepravde, sustavne truleži, bezizgledne budućnosti djece i mladeži, itsl. – iselilo iz vlastite domovine blizu pola milijuna ljudi? Među njima više tisuća liječnika (cca 1100 ih još pakira kovčege) i četverostruko više medicinskih sestara i tehničara. Na relaciji od Osijeka do Zagreba više nema ni jednog ortodonta, u sustavu nedostaje više od 900 pedijatara, u obiteljskoj se medicini mora aktivirati umirovljenike i budući da će RH za pet godina ostati bez trećine liječnika i da nesposobni ministar Vili Beroš i nezainteresirani mu gazda Plenković ne poduzimaju reformski ništa glede&unatoč, zdravlje nacije uistinu će biti – na vrbi svirala. Ali ne samo zdravlje, i cijela Bijedna Naša. Premijer ne vidi pod svojim hvalospjevnim sitnozorom iz paralelnog svemira silnu gužvu na iseljeničko putu, gdje se s medicinarima sudaraju nepregledne kolone inženjera, profesora, majstora svih zanimanja (lutrijski je zgoditak dobiti nekoga za bilo koje obrtničke radove), uništenih poljoprivrednika, pa i običnih/nekvalificiranih fizikalaca…
U zemlji u kojoj se ne zna gdje su razumne granice vjere, politike, nacionalne mitologije bez pokrića, u kojoj se ne cijeni pošteni rad i koja vladajućem HDZ-u služi kao bankomat, Plenkovićeve „proeuropske“ filipike zvuče kao fatamorganaRazočaravajući i obeshrabrujući rezultati zadnjeg popisa stanovništva su izravna, očita, nefrizirana i poštena negativna ocjena HDZ-Plenkovićeve vladavine od 2016. godine unatoč njegovoj gromoglasnoj samohvali o RH, je li, zemlji koja je članstvom u EU, NATO-u, od 1. siječnja 2023. u eurozoni i uskoro u schengenskom prostoru ostvarila ključne državne ciljeve. Potvrđena je i zaprepašćujuće negativna ocjena HDZ-u, njegovu modelu vlasti i premijerima što ih je izredao u tih 23 od 30 godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, ogrezle u korupciji, nesposobnosti i nefunkcionalnosti, što statistički vjerodostojno anketirana javost već dugo 75-postotno vrednuje ocjenom – „vlada vodi zemlju u pogrešnom smjeru“. Javnost valjda šumom, a HDZ i premijer Plenković drumom, jer građani žive u jednoj drugoj Hrvatskoj od one u koju ih uvjerava mali od kužine bruxelleskog staklenjaka Ursule von der Leyen i Charlesa Michela. Pa da svisne od jada, bijede, straha i neizvjesnosti tzv. običan/mali CRO čovo, pritiješnjen uza zid skupoćom kojoj nije kadar parirati plaćom/mirovinom ni da je Plenković utrostručio samohvaljena vladina podebljanja, kad čuje egzaltirani premijerov glas s HRT-ove režimske govornice instalirane sad na 17. sjednici Nacionalnog vijeća za uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj:
„Članstvo u eurozoni jamči hrvatskoj državi, hrvatskom gospodarstvu i hrvatskim građanima i našem ukupnom ekonomskom sustavu veću sigurnost i bolju zaštitu od kriza i ekonomskih šokova. Ulazimo u krug najrazvijenijih zemalja Europe i najbolje povezanih s najsnažnijim mehanizmima solidarnosti i potpore u trenucima ekonomskih kriza. Također, članstvo u eurozoni našem će gospodarstvu omogućiti i niže kamate, otpornost na krize i veću konkurentnost. U konačnici, članstvo u eurozoni diže i međunarodni rejting Hrvatske u političkom smislu, ekonomskom i financijskom, a Hrvatska je sada na najvišem investicijskom kreditnom rejtingu koji je ikad imala, što je sigurnost ulagačima i poruka pouzdanosti pravnog, poreznog, upravnog sustava i ukupne poslovne klime. Sve su to strateška ostvarenja plana u dva mandata ove vlade“. Tako se to vidi Iz Plenkovićeva paralelnog svemira u kojemu samo tri društveno-političko-financijski najpovlaštenije kaste – političari, branitelji i Katolička crkva s rođacima i prijateljima, sic transit, tzv. građani prvog reda – imaju itekakvo opipljivog razloga dizati rep aktualnoj i svakoj HDZ-ovoj vlasti zaglušnom drekom: „Imamo Hrvatsku!“
Oni imaju Hrvatsku, baš kao što ju je znao materijalno-imovinsko-politički imati i tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman s obitelji već 1990-ih godina i s 150-200 bogatih obiteljskih „lokomotiva“ čvrsto prisegnuo vući nacionalni razvojni vlak američkom prugom prema Švicarskoj, Norveškoj, Eldoradu s 8000 eura mjesečno svakomu iz fotelja u dnevnom boravku (Kolinda Grabar-Kitarović, sic transit), a što je s barem 95 posto tzv. običnih/malih „Hrvatica i Hrvata i svih inih građanki i građana RH“ (sic transit) koji je imaju Hrvatsku samo na papiru i u političkim laprdarijama vladajućih kasta!? Njima je, je li, dovoljno dnevno ispirati mozak gurajući pod nos državnu himnu (krijući kako ju je skladao Srbin Josif Runjanin), zastavu-trobojnicu i grb glede&unatoč kojemu se nezrela politika nije zrela usuglasiti počinje li šahovnica bijelim ili crvenim poljem, ima li tzv. krunu s karakterističnom heraldikom pet hrvatskih povijesnih pokrajina ili nema? Pa Plenkovićevi/državni revnici mašu zastavama s krunom i prvim crvenim poljem na šahovnici, a zastavama pak bez krune i bijelim poljem oponenti mu što ih u zadnje doba svrstava u tzv. paramilitarne skupne što njemu i HDZ-ovoj vlasti rade o glavi. I nikomu ništa. Ispada, je li, da je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena neka vrlo pristala dama noći pod crvenim fenjerom, pa bi je svi poda se, ne pitajući za cijenu.
Rezultati zadnjeg popisa stanovništva Bijedne Naše, primjetno lošiji u svim ključnim sastavnicama od onih 2011. godine – od demografskih do životnostandardnih i čak vjerskih u „katoličkoj državi“ (sic transit) zadrte protusekularne svijesti – svojevrsna su slika Doriana Graya premijerove argumentacije, je li, antiprotivne stvarnom životu i psihološkom stanju u etatu „Imamo Hrvatsku!“ s tzv. međunarodnom licencijom državnosti gdje je 1991. godine živjelo 4,784.265 stanovnika, a 2021. godine 3,871.833 ili 413.056 (9,64 posto) žitelja manje no prije 10 godina, što je manje i u odnosu na davnu 1953. godinu kada je u Narodnoj Republici Hrvatskoj popisano 3,936.022 stanovnika. Prosječna se dob žitelja povećava, broj starijih od 65 godina i građana u dobi od 50 do 64 godine najviše je u ukupnom stanovništvu, broj umrlih već dugo nadilazi broj živorođenih i budući da su Hrvati među najstarijim Europljanima te da je Hrvatska opet iseljenička destinacija, odnosno da UN-ove crne demografske procjene za idućih 50 godina nose zastrašujuću poruku, nije neumjesno pitati što su činile HDZ-ove vlade u 23 godine za državnim kormilom i što je u šest i kusur godina (u)činio premijer Plenković da se makar odgodi trenutak kada će Bijednoj Našoj, toj i takvoj, otkucati zadnja životna ura.
“Članstvo u eurozoni diže i međunarodni rejting Hrvatske u političkom smislu, ekonomskom i financijskom, a Hrvatska je sada na najvišem investicijskom kreditnom rejtingu koji je ikad imala…”. Tako se to vidi Iz Plenkovićeva paralelnog svemiraJer u njoj neće biti dovoljno Hrvata ni za koliko-toliko održavati hladni pogon pod nacionalnom zastavom, grbom i himnom, kamoli za obraniti zemlju nekih novih Tatara. HDZ i premijer su kritično zakazali u svojih 23 godine „pronatalitetne“ politike, koju je svojedobno mladi znanstvenik Marin Strmota – ostavkom na mjestu državnog tajnika za demografiju u resornomu ministarstvu kontroverzne Nade Murganić (HDZ) – bio nazvao folklornom. U toj je i takvoj državi medijski „važnije“ pitanje zašto opada broj katolika – što je privatna stvar pojedinca, a ne društveni i politički, a kamoli državni problem – od krucijalnih ovozemaljskih pitanja opstanka i razvoja zemlje. A uopće se ne treba čuditi zašto je već popisom žitelja prije 10 godina u Bijednoj Našoj registrirano cca 200.000 katolika manje, a lani pak njihov se udjel u stanovništvu smanjio s 86,28 posto na 78,97 posto (za 639.408 vjernika), a rastao je broj ateista, agnostika i skeptika. Koliko god je – ili možda baš zato!? – država pustila Katoličku crkvu s lanca tzv. komunističkog/socijalističkog prakticiranja sekularnosti, pa se ova napasno raspojasala u svem institucionalnom, vojnom, društvenom, političkom i inomu javnom životu – od jaslica i vrtića do staračkih domova, vojarni, bolnica (odlukom SDP-ove vlade Zorana Milanovića, od 2013. se godine na teret zdravstvenog proračuna zapošljava svećenike, tzv. duhovnike na poslovima dijagnostike i liječenja, s koeficijentima većim od nastavničkih, policijskih, vatrogasnih… i svim radnim pravima liječnika).
Bog je Bog/bog, a Crkva je crkva, je li, dragovoljna udruga građana sa svojim dvotisućljenim tradicijama… Svojevrsna je to institucija u kojoj se nekažnjeno događa i pedofilija, i krade se, i živi se raskošno dok „stado“ grca u tzv. dužničkom ropstvu i traži kruha, pravdu pa i boga pod tuđim suncem, i bezobrazno se politizira, i širi se ideološka mržnja i čini svašta što s istinskom vjerom, kanonima, sakramentima i „pastirstvom“ nema blage veze, a digitalno doba i prosvjetiteljska tradicija pomogli su zdravu umu pravilno razlikovati žito od kukolja, pa… Kao što je zdrav um prije pola milenija i kusur znao zašto će smjelo prikovati 95 teza protiv Rimske kurije na vrata Crkve Svih Svetih u Wittenbergu i za vječnost preusmjeriti povijesni tijek čovječanstva. Vjerujućeg i nevjerujućeg. U zemlji u kojoj se ne znâ gdje su razumne granice vjere, politike, nacionalne mitologije bez pokrića, u kojoj se ne cijeni pošteni rad i koja vladajućem HDZ-u služi kao bankomat ili mazivo za uspješno podmazivanje (pred)izbornog stroja radi ostanka/osvajanja vlasti (HDZ je jedina politička stranka među cca 170 registriranih pravomoćno osuđena za pljačkanje vlastitog naroda, sic transit), Plenkovićeve „proeuropske“ filipike zvuče kao fatamorgana. Čak kao strašilo sjedne li tzv. običan/mali čovo s obitelji za stol, razastre sve račune što mu je etat „Imamo Hrvatsku!“ nagurao u poštanski sandučić i izračuna koliko je kuna preostalo od plaće/mirovine za hranu, higijenu… HDZ-ov je rujanski rejting u javnosti najniži u zadnjih godinu dana: 24,2 posto.
Kata na sofi, nazvali bi jarani katastrofu, a taj tzv. običan/mali CRO čovo, ako baš nije u zlatnim godinama ili blizu njih, pa kune hudu sudbinu, jer ga vlastita domovina tretira kopiletom, ne željenim djetetom, hvata se telefonskog imenika ne bi li rezervirao prvu još slobodnu jednosmjernu kartu za Njemačku, Austriju, Švicarsku, Švedsku, Francusku… Gdje čak i najrigidnija polit-kamaleonština nema savjest Hrvoja Zekanovića niti pak svaki drugi dan policija privodi nekog alter ega denver plavog ZNA SE dugoprstića koji je drpio boli glava milijune javnog novca. Ne birajući je li lova iz džepa rečenoga tzv. običnog/malog CRO čove što je podbočio sljepoočnice siromaškim rukama zbog životnih troškova koje nije kadar podmiriti ili su milijuni iz eurounijske blagajne tzv. solidarnosti, pa ih je – pored „slijepih“ CRO institucija financijskog nadzora i na tešku sramotu Plenkovićevog etata „Imamo Hrvatsku!“ – prisiljen, je li, utjerivati europski tužitelj (slučaj ministrice Gabrijele Žalac, pa voditeljica Hrvatske agencije za malo gospodarstvo, inovacije i investicije Magdalene Dovečer, etc.). Što vrijedi ekspresno izbacivanje iz HDZ-a, ograđivanje od „kriminala s imenom i prezimenom“, kad ostaje mulj i na stranci i na političarima koji su dugoprstićima neodgovorno ukazali povjerenje. I takvo se s(r)tanje u etatu „Nemamo Hrvatsku!“ – imaju je „oni“, mi nemamo – gadi ljudima.
„Uvijek, naravno, možete za to kriviti općedruštvene promjene (da, natalitet je počeo davno padati), možete i naći još sto razloga – ali jedan je ključan – ova zemlja je očajno neuspješna“, zapisao je Vojković te spomenuo da Slovenija, „makar nije ni ona neki super primjer uspješnog razvoja, ima blagi rast broja stanovnika. Hrvatska je zemlja odakle se bježi. Odlaze konobari, odlaze kuhari, odlaze programeri, odlaze inženjeri, odlaze varioci, odlaze limari, odlaze keramičari. Demografske i općenito razvojne mjere su potpuno promašene – u Vukovar se primjerice slijeva ogroman državni novac za obnovu i razvoj, a upravo Vukovarsko-srijemska županija ima najveći pad stanovništva. Kod naših političara je glavna vijest nacionalna struktura u Vukovaru i koliki je postotak Srba – kao da je to i za što uopće danas važno! Koga iskreno danas u 2022. godini uopće briga kako se netko nacionalno izjašnjava u državi u kojoj je ionako preko 90 posto Hrvata? Cijela ta priča oko postotka Hrvata i Srba je samo da bi se izbjeglo glavno pitanje – zašto odlaze i jedni i drugi. Danas, Hrvati i Srbi se druže po noćnim klubovima u Austriji i Njemačkoj“.
Dvomandatni premijer Andrej Plenković i 23 godine vladajući državom HDZ nemaju uvjerljiv odgovor – a najodgovorniji su! – na pitanje o krivnji za to što popisivači stanovništva lani u 186 naselja Bijedne Naše nisu našli ni jednoga jedinog žitelja. Što u agrarno-stočarski najpotentnijem dijelu RH, u pet slavonskih županija, ali i na Baniji, Kordunu, u Lici, je li, navečer svijetli prozor u svakoj šestoj ili sedmoj seoskoj kući većinom staračkog domaćinstva, a prosječno se imanje sa svim gospodarskim objektima i više hektara zemlje može kupiti za tek 10.000-15.000 eura. I jeftinije. Ljudi žele pristojan život srednje Europe, pravno uređene/ljudske radne uvjete za poštenu plaću, kvalitetan pristup zdravstvu i školstvu, a ne „Imamo Hrvatsku!“ na akcijskim rasprodajama bofl robe na 12/24/36 rata, tzv. brzim kreditom za tjedan dana na moru, za školsku opremu obiteljske/ih uzdanica, za barem dvije automobilske gume… „Bezidejnost i besperspektivnost ove države je ljudima dosadila“, tvrdi Vojković. „Što se vlast više petlja u život i što je egzistencija ljudi više vezana uz vlast – a to su upravo nerazvijene županije – to ljudi više odlaze. U Slavoniji ili Lici gotovo da nema posla a da nije vezan uz nekog lokalnog šerifa i njegovu volju – ljudima to dosadi. Predsjednik Tuđman je bio u pravu. Rekao je još 1991. godine: ‘Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo!’ I evo nas – slobodni, suvereni, s vlašću koju sami biramo, s lopovima, ulizicama, nesposobnima.
Ne bi nas niti jedan dušmanin ovako dobro uništio, sami smo birali vlast, sami izabrali, sami odredili svoj put – i sada izgledamo kao polje koje je opustošio roj skakavaca. Mislite da pretjerujem? Sjednite u auto pa se provozajte uvečer od Bjelovara do Našica, od Siska do Kostajnice ili od Gospića do Donjeg Lapca. Pogledajte gradove i sela i kuće u mraku. Hrvatska je postala zemlja demografske, ljudske i gospodarske jeseni. Ovo je slika Hrvatske koju su Hrvati sami sebi posložili.” Ili, što bi rekao Ante Tomić referirajući se u Slobodnoj Dalmaciji na javnozdravstveni krimen prema umirućem istraživačkom novinaru Vladimiru Matijaniću, koji je razvaljivao afere u Bijednoj Našoj i „posmrtno ostavio najstrašnije svjedočanstvo o tomu koja je ovo sprdnja od države“, jer je „pokvaren, lažljiv, pohlepan, ohol, lijen, jalov, ravnodušan i kukavan sistem… zadnji, neoboriv dokaz da smo potpuno izgubljeni, da nikakva dobrota i pristojnost ovdje nemaju šanse“. Upravo objavljeni razultati popisa žitelja RH svojevrsno je službeno/državno mea culpa, mea maxima culpa koje će, međutim, kao i sva prethodna razumna upozorenja i javni vapaji tipa „vlada vodi zemlju u pogrešnom smjeru“ ostati – dim političkom vjetru.
