Suvlasnik i glavni urednik Durieuxa, bio je od 1994. prvi moj zagrebački izdavač. U sljedećih dvanaest godina, i petnaestak objavljenih knjiga, postali smo prijatelji. Kako se već 1995, slušajući me što govorim na jednom skupu u Veneciji, za “Sarajevski marlboro” zainteresirao jedan talijanski nakladnik, pa odmah naručio probne prijevode, nakon čega slijedi prvo talijansko i poduži niz drugih inozemnih izdanja, Popović postaje i moj europski promotor i neformalni agent. Poslije će se u zagrebačkoj literarnoj čaršiji vjerovati da su me njegovo čarobnjaštvo i veze učinili europskim piscem, ali kako je stvar potrajala, strategije osporavanja se mijenjaju.
Kada smo se upoznali, u kasno ljeto 1993, na terasi Male kavane na Trgu, bili smo u hrvatskih kulturi i književnosti nitko i ništa. Trinaest godina kasnije, kada je iznenada osporeno naše prijateljstvo, a time je kraju došao i naš odnos, bili smo manji nego na početku. Samo što je on, možda, sad bio ništa, dok sam ja postao nitko. Tema našeg razlaza bila je – izdaja. Tako to biva u autoritarnim društvima i kulturama bez kriterija: protimbenike i sumnjivce samo treba dovoljno dugo držati na dnu, i oni će se međusobno zakrviti, obično se optužujući za izdaju.
Tko je tu koga izdao, nećemo reći. Osim što nije od značaja za javnost, nakon skoro dvadeset godina priču je zanimljivije predstavljati ovako. Premda duboko u sebi ostajati pri vlastitoj verziji onog što neće biti ispričano.
Nenad Popović se uskoro zatim, prije navršene šezdesete, krenuo povlačiti iz posla, a pomalo i iz hrvatske kulture. Već je živio u Istri, nije ga bivalo po književnim i kulturnim priredbama, sve rjeđe se pojavljivao kao urednik knjiga. Godine 2008. objavio je “Svijet u sjeni”, izvanredno zanimljiv esejistički ogled o gastarbajterima; 2017. izlazi mu “Dnevnik iz grada P.”, kulturološki, politički i civilizacijski portret Hrvatske, oslikan iz pulske perspektive, u vrijeme ulaska zemlje u Europsku Uniju; a nakon što već desetak godina izbiva iz takozvanoga društvenog života, 2021. objavljuje “Život s njima”, tipologiju i karakterologiju hrvatskih intelektualaca, umjetnika i političara, u trideset godina državne neovisnosti.
Nenad Popović sve je, samo ne objektivni promatrač, njegov pogled na ljude i svijet izrazito je iskošen, pomaknut, krajnje osoban, ponekad i čudački. Ali on je jedan od doista malobrojnih ljudi u današnjoj Hrvatskoj koji umije misliti i koji je u svojim knjigama u stanju reflektirati zajednicu. U zemlji u kojoj kao da je netko odavno porazbijao sva zrcala, te se posvuda naokolo širi uobrazilja o vlastitoj pojavi, koja svakim danom donosi sve fantastičnije rezultate, pa se jedni vide kao akademici, drugi kao ljubičice i ciklame, treći kao Afrodite i Apoloni, Aristoteli i Soloni, u takvoj zemlji Popovićeva moć refleksije trebala bi, valjda, biti primijećena. Pogotovu što odlično piše, vlada hrvatskim jezikom kao još malo koji domaći pisac, ali i formama i strukturama, koje mu pomažu da stvara impresivne esejističko-prozne građevine. U jednoj duboko nesamosvjesnoj književnosti i kulturi, koja se, poput neodgojenog i tupog derišta, oslobodila svih intelektualnih autoriteta i bilo kakvih estetskih kriterija i vrijednosnih sudova s kojim bi mogla preskočiti granicu na Bregani, Popović je pojava kalibra Radomira Konstantinovića ili Tarasa Kermaunera. Samo što je on, za razliku od te dvojice, lišen ovlaštenja da misli i djeluje. Vjerojatno upravo zato što je jedini.
Kada je Rusija provalila u Ukrajinu, na društvenim mrežama i na jednom malom zagrebačkom portalu, koji vodi nekadašnji vlasnik dućana s igračkicama u Masarykovoj, Popović je objavio nekoliko tekstova koji su formom i sadržajem spadali u elitne književne časopise ili dobre kulturne rubrike u dnevnim novinama. Na žalost u ovoj zemlji odavno nisu postojali ni književni časopisi ni (bilo kakve) kulturne rubrike u dnevnim novinama. Hrvatska kultura ostala je nijema pred Ukrajinom, medijski izvještaji bili su prilagođeni zajednici ljudi s posebnim potrebama i uglavnom prevođeni s pomoću Google prevoditelja iz neprobranih zapadnih medijskih i obavještajnih izvora, dok je ono što je Nenad Popović pisao u svojim autsajderskim zapisima ostajalo unutar vrlo uske skupinice posvećenika. Oni, osim što su, kao i on, beznačajni u kulturi čiji osjećaj za smisao trajno limitiraju turalije kuralije i akademik Gavran, zapravo više i ne žive unutar hrvatskoga kulturnog konteksta. Njihova tijela su, uglavnom, tu, ali duh im je posvuda, u trajnom progonstvu.
Početkom 2024. Nenad Popović je u Durieuxu, koji se kapacitetom, utjecajem i brojem objavljenih knjiga u međuvremenu smanjio, i vode ga drugi ljudi, objavio knjigu od dvjestotinjak stranica, naslova “Ukrajinski dnevnik”. Od 6. travnja 2022. do 20. ožujka 2023. svakodnevno je nadopunjavao svoj dijaristički spis onim što se događalo u Ukrajini i oko Ukrajine, ali i onim što bismo mogli već nazvati ukrajinistikom privatne svakodnevice. Postoje, naime, ljudi u Hrvatskoj, i uopće ih nije malo, koji su od prije rata u Ukrajini imali prijatelje, poznanike, drugove, ljude s kojima su radili na zajedničkim poslovima ili su gradili zajedničke kule u zraku, recimo tako što su u Ukrajini objavljivali prijevode svojih knjiga, ili su u svojim nakladničkim kućama objavljivali prijevode mnogo veće i značajnije ukrajinske književnosti, pa su odmah, čim se zaratilo, te svoje ljude, konkretne, životne i sasvim egzistentne, imali na brizi i savjesti, čime je ukrajinski rat postao i njihov rat, a ruska provala u Ukrajinu postala je provala u njihove hrvatske živote i domove. Postoje, također, u Hrvatskoj i ljudi, kojih također nije malo, koji do 24. veljače 2022. nisu upoznali nijednu Ukrajinku ili Ukrajinca, ali su im odmah ponudili na korištenje svoje stanove i vikendice, ili su na neki drugi način svoj život, misli svoje i osjećaje, vezali za Ukrajinu.
Nenada Popovića je, u ono vrijeme dok je bio mlađi i dok smo prijateljevali, hvatala furiozna hiperaktivnost čim bi se unutar svijeta koji je smatrao svojim, i unutar intelektualnog i duhovnog polja do kojeg su dopirale njegove misli i osjećaj osobne odgovornosti, netko našao u nevolji, ratnoj i kolektivnoj, ili osobnoj, jer se, recimo, našao na kakvoj crnoj listi države, partije ili tajnih službi. Pomagao je, i gdje je trebalo i gdje nije trebalo, u Vukovaru i u Dubrovniku, po Bosni, u Sarajevu, u Crnoj Gori, na Kosovu, i bio je u stanju Europu prevrnuti tražeći pomoć i podršku, materijalnu i svaku drugu, za ugrožene ljude i narode. Pritom, kako nije izgledao, niti se ponašao kao siromah iz provincije i s civilizacijske periferije, po tim su ga europama prihvaćali i primali kao sebi ravnog. Povremeno sam tome osobno svjedočio i doista je nevjerojatno bilo s kime se i kako sve razgovaralo. Naravno da je Popović savršeno govorio njemački, francuski i engleski, ali kažu da te jezike savršeno govori i Andrej Plenković. Razlika je, međutim, u tome što je ono što je govorio Nenad Popović imalo svoj sadržaj, impresivan, potresan, tragičan, i što je pokretalo nečije unutarnje svjetove, dok ono što govori Plenković stvarnog sadržaja na hrvatskom nema, pa ga ne može biti ni na drugim jezicima. Plitak u duši, idealan robotić u doba spin diktatora.
Sva ta suluda i golema energija da se bude pri ruci svijetu usred apokalipse, suvremenicima koji upravo odlaze u pakao, i da se bude na braniku civilizacije i nekoga starinskog ljevičarskog angažmana uvijek na strani ljudi u potrebi, Popoviću se pod starost, i u vrijeme njegove već potpune pulske izolacije, slila u knjigu, u taj “Ukrajinski dnevnik”. Veliki bi to bio događaj za hrvatsku književnost, kada bi hrvatska književnost još bila u stanju stvarati kriterije.
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske pri otkupu knjiga za knjižnice ima listu A, na kojoj su knjige koje (u jednom primjerku) mora otkupiti solidan broj od dvjestotinjak narodnih knjižnica, ima listu B, na kojoj su manje značajne knjige, za koje će im Ministarstvo dati novac, ako knjižničari baš žude za tim da ih kupuju, a postoji i treća lista s koje knjižnice mogu kupovati knjige, ako same imaju novca za to. Ovakav sustav je, tvrdi Obuljen-Koržinek, stvoren na ideju Zajednice nakladnika i knjižara. Moguće da je tako: u toj zajednici mnoštvo je lijenčina i tupana, pa ponekad pretegnu. Prava je istina da ovakav sustav sabotira stilske i estetske kriterije, kao i nakladnike koji se bave objavljivanjem ozbiljne i dobre književnosti. I ne treba sumnjati da Obuljen-Koržinek iza njega dušom i srce stoji. Ionako se sredstva za knjige i izdavaštvo sustavno smanjuju, a novac se zapravo preusmjerava u crkvene svrhe, u takozvanu obnovu i u rad konzervativnih kulturnih institucija i komesarijata za nacionalni preodgoj i stvaranje novih elita.
“Ukrajinski dnevnik” Nenada Popovića završio je na listi B, među manje važnim knjižuljcima, u carstvu osrednjosti, uz poneki ljubić i ponekog pisca nečiste krvi. Bijednici i bijednice, koji se u Hrvatskoj bave književnošću, koji pišu i htjeli bi da dobro bude ono što napišu, ovu će svinjariju odšutjeti, iz oportunizma ili iz straha od Obuljen-Koržinek i ostalih. Ja, međutim, ne bih, bez obzira na to što se baš u isto vrijeme moj “Rat” našao na listi A. Ono što iza svega stoji, najdublji je prezir prema hrvatskoj kulturi i književnosti. Više je poštovanja 1941. prema hrvatskoj kulturi i književnosti bilo kada se u ime te kulture Antuna Barca slalo u Jasenovac, nego danas, kada se Nenada Popovića stavlja na B listu.
Morao sam to reći. Premda Nenadu Popoviću ne dugujem ništa. “Sarajevski marlboro” nadmašivao je standarde i okvire suvremene hrvatske književnosti, i dobro sam znao da mi ne čini uslugu kada mi objavljuje knjigu. Ni tu, ni petnaestak sljedećih. Nenad Popović, također, ništa ne duguje meni. Bez mene bio bi isto što i sa mnom. Ali bijedno je šutjeti.
